Pretraga za: upala bubrega

Rak prostate javlja se u 5-7 % muškaraca starijih od 50 godina života. Učestalost pojave ove bolesti raste s dobi muškaraca. Istraženo je kako 80 % muškaraca iznad 80-te godine života ima karcinom (rak) prostate. Epidemiološka istraživanja pojavnosti raka prostate pokazuju najveću učestalost pojave bolesti u crnaca, a najmanju u pripadnika žute rase. U Europi i Americi pripadnici bijele rase imaju srednji rizik za razvoj bolesti izuzev skandinavaca među kojima je učestalost ove bolesti najzastupljenija u Europi. Simptomi bolesti javljaju se kasno, znatno kasnije nego simptomi kod dobroćudnog povećanja prostate (BHD ili benigna hiperplazija prostate). Najčešći simptomi koji dovode pacijenta liječniku su: učestalo mokrenje, otežano mokrenje, isprekidano mokrenje (stane pa krene), krv u mokraći i spermi, bol i pečenje pri mokrenju, problemi s erekcijom, bolna ejakulacija, česta bol i ukočenost u donjem dijelu leđa, u kasnijoj fazi bolesti mršavljenje, gubitak teka i slabost. Prostata se naziva predstojnom žlijezdom koja obuhvačajući mokraćnu cijev (urethru), ukoliko je promjena u obujmu prostate dovoljno velika, tegobe oboljelog pacijenta očituju se simptomima mokraćnog sustava.

Prostata je žlijezda koja se nalazi smještena ispod mokraćnog mjehura obavijajući svojim režnjevima mokraćnu cijev (urethru) koja odvodi mokraću iz mokraćnog mjehura na završni dio cijevi koji se nalazi na vršku penisa. Nalikuje kestenu i stoga je ima i naziv u narodu kestenjača i predstojnica. Ona se također nalazi ispred završnog debelog crijeva (rektuma), tako da digitorektalnim pregledom preko završnog debelog crijeva moguće ispalpirati (napipati) stražnju površinu prostate. Prostata se sastoji od 30% mišićnog tkiva (glatka muskulatura) i 70% žlijezdanog tkiva. U žlijezdanom tkivu stvara se mliječna tekućina (spermalna plazma), koja se prilikom ejakulacije miješa s tekućinom iz sjemenih mjehurića koji se nalaze uz prostatu i zajedno sa spermijima iz testisa čine sjemenu tekućinu ( ejakulat). U ejakulatu dakle se nalaze spermiji koji mogu oploditi jajnu stanicu žene, a u tekućini koju stvara prostata i sjemeni mjehurići nalaze se biokemijske tvari koje omogućavaju čuvanje, prehranu i život spermija u rodnici i do 72 sata nakon ejakulacije. Tako je omogućeno spermijima biti što sposobnijima za oplodnju jajne stanice. Glatki mišići u prostati omogućavaju prilikom ejakulacije (istiskivanja spermija iz testisa) i istiskivanje tekućine iz prostate. Karcinom prostate nastaje u žlijezdanom tkivu prostate, sporo raste i tako gotovo 90% svih karcinoma prostate ostaje desetljećima klinički neprimjetno tj. bez simptoma bolesti.

Visoka učestalost neprimjetnih karcinoma prostate ili slučajno otkriven rak prostate, jedinstvena je osobitost raka prostate. Može se reći kako statistički svaki drugi muškarac u dobi iznad 70 godina života ima histološki nalaz karcinoma prostate, koji nema kliničkih znakova ili simptoma bolesti. Prema statističkim podacima iako se rak javlja u 5-7 % među muškarcima iznad 50-te godine života, “samo” 3% oboljelih umire od raka prostate. Tako se može reći kako oboljeli nakon 70 -te godine života umiru s rakom prostate, a ne od njega.

Simptomi

Muškarci s rakom prostate najčešće, osobito u početnom stadiju bolesti, nemaju nikakve simptome bolesti, jer se rak prostate vrlo često pojavljuje u rubnim dijelovima prostate lokalizirano i kasno počinje pritiskati na mokraćnu cijev i otežavati mokrenje. Muškarci koji imaju simptome bolesti ili kad bolest raka prostate napreduje evo najčešćih simptoma bolesti:

• Nemogućnost uriniranja
• Oklijevanje kod mokrenja (stane pa krene, isprekidano mokrenje)
• Često mokrenje, osobito noću
• Slabiji ili slab mlaz mokrenja
• Stalni osjećaj nedovoljno ispražnjenog mjehura
• Bolno mokrenje i pečenje
• Krv u mokraći
• Krv u spermi
• Problemi s erekcijom i ejakulacijom (bolna ejakulacija)
• Učestali bolovi u donjem dijelu leđa i kukovima

Navedeni simptomi nisu karakteristični za rak prostate, jer oni se mogu javiti i kod češće bolesti prostate kod dobroćudnog povećanja prostate (BHD-benigna hiperplazija prostate), a poneki simptomi mogu se javiti i kod upalnih bolesti prostate. Muškarci koji osjećaju neke od navedenih simptoma ili su stariji od 50 godina, a osobito ukoliko imaju u obitelji oboljele od raka prostate trebaju se javiti liječniku i bez pristutnih simptoma bolesti.

Dijagnoza

Ukoliko se javite zbog jednog od prethodno navedenih razloga liječniku, bit ćete podvrgnuti pregledima prostate. Oni uključuju digitorektalni pregled prostate, ultrazvuk prostate s kolor doplerom kao i određivanje razine PSA (prostata specifičnog antigena) koji se određuje iz krvi.

Ultrazvučnim pregledom dobiva se slika prostate koju nazivamo sonogram prostate, kojom se jasno uočava veličina, struktura (homogenost, ujednačenost ili nehomogenost neujednačenost) građe prostate, zatim postojanje čvora ili ciste u prostati, postojanje kalcifikata (ovapnjenja ) u prostati ili nekih drugih abnormalnosti strukture i građe prostate.

Ultrazvučnim pregledom osim izgleda, strukture i veličine prostate, gledaju se i mokraćni mjehur i bubrezi. Naime kod raka prostate osim prisutnog tumora prostata može biti i uvećana i stoga dovodi do ometanja mokrenja, zatim stvaranja “ostatnog urina”, (nepotpunog pražnjenja mokraćnog mjehura).

Zbog tog razloga kod takvih muškaraca zna se pronaći i kamen ili cijela zbirka kamenaca u mokraćnom mjehuru, zatim oni znaju imati češće mokraćne infekcije, neki od njih imaju i polipe mjehura. Bubrezi se gledaju kako bi se utvrdilo postoje li bilo kakve promjene na njima, a osobiti zastojne promjene tj. dilatirani (prošireni) kanalići u čašicama bubrega. Retenciju ili zadržavanje ostatnog urina u mjehuru ipak češće viđamo kod dobroćudnog povećanja prostate nego kod raka prostate. Kod raka prostate to viđamo kada je bolest počela dobroćudnim povećanjem i uzrokovala zastojne promjene i ostatni urin, a kasnije se u prostati razvio i rak prostate. Ukoliko se prethodnim pregledima utvrdi bilo kakva abnormalnost u nalazu,  pacijenta se upućuje na daljnje pretrage. Ukoliko se utvrdi povišena vrijednost PSA u krvi (iznad 4 ng/L), pacijentu se određuje omjer slobodnog i ukupnog PSA (fPSA/PSA ) iz krvi kojim će se lakše razlikovati razlog povećanja ukupnog PSA (dobroćudni, zloćudni tumor (rak) prostate ili upalne bolesti prostate). Ukoliko odnos f PSA/PSA govori u prilog raka prostate ili ukoliko su vrijednosti PSA iznad 10 ug/L tada se pacijenta upućuje na biopsiju prostate.>

Biopsija prostate je uzimanje uzoraka (6-12 uzroraka) iz tkiva prostate debljom iglom za biopsiju. Zahvat rade urolozi iglom za biopsiju (ona ima veći promjer od obične igle), kako bi se njome uzeli uzorci tkiva prostate iz različitih mjesta u prostati.Zahvat se radi u lokalnoj anesteziji, preko sluznice završnog debelog crijeva (rektuma), a rjeđe preko trbušne šupljine. Uzorci dobiveni biopsijom šalju se patolozima koji će iz dobivenih uzoraka napraviti mikroskopske preparate.

Gledanjem tih preparata putem mikroskopa, patolozi analiziraju stanice u dobivenom biopsijom dobivenom materijalu i donose konačnu dijagnozu bolesti. Dobivena patohistološka dijagnoza (PHD) bolesti je relevantna metoda (ona na koju se oslanjaju liječnici) u daljnjem postupku liječenja bolesnika. Ukoliko patohistološki nalaz upućuje na zloćudnu bolest (rak) prostate patolog će također u nalazu napisati o kojem se stupnju raka prostate radi s obzirom na stupanj diferenciranosti zloćudnih stanica raka prostate. Stupanj raka prostate određuje se Gleason skalom od 1-5.  Gleason skalom imenuje se stupanj mikroskopski promijenjenih stanica raka prostate u odnosu na normalno tkivo prostate. Gleason score 1 znači da stanice raka prostate nalikuju normalnom tkivu prostate, dok Gleason score 5 znači da su stanice raka prostate izrazito promijenjene i uopće ne nalikuju normalnim stanicama prostate. S obzirom da tkivo raka prostate nema jednoliko promijenjene stanice raka prostate u svim dijelovima karcinoma prostate liječnici uvijek uzimaju uzorke i pregledavaju iz istog materijala raka prostate za mikroskopsku analizu stanice, iz dva područja, koja su najzahvaćenija rakom prostate.

Ova dva stupnjevanja raka prostate iz dva odvojena područja prostate zahvaćene rakom, se spajaju u donošenju konačne odluke o stupnju prema Gleasonovoj skali (score) od 2-10 . Nizak Gleason scor znači spori rast karcinoma, dok naprotiv visoki G score znači da stanice imaju tendenciju agresivnog rasta. Sporo rastući karcinom prostate sporije i metastazira, dok brzo rastući G 5-10 ima tendenciju brzog rasta i brzog metastaziranja a time i lošiju prognozu bolesti. Osim određivanja stupnja raka prostate određuje se i stadij raka prostate. Određivanja stadija raka prostate je određivanje veličine zloćudnog tumora u prostati i proširenost bolesti tj. metastaziranja u okolne strukture i organe ili u udaljene organe i tkiva. Određivanje stadija bolesti prostate je neophodno zbog određivanja daljnjeg načina liječenja. Postoje dva načina određivanja stadija raka prostate A-D ili I-IV stadij, a drugi način je poznat u onkologiji za određivanje stadija i drugih karcinomskih promjena TNM klasifikacija stadija bolesti (tumor, nodes, metastaze). Kod određivanja stadija raka prostate od A-D, stadij A raka prostate znači vrlo rani stadij bolesti, dok je D stadij.

• Stadij I ili A Rak prostate je neopipljiv digitorektalnim pregledom i nevidljiv ultrazvučnim pregledom, PSA je najčešće uredan, a bolest se otkriva u ovom stadiju nakon operacije BHD, dobroćudnog povećanja prostate kada patolog dobije uzorak prostate i kada otkrije mikroskopski zloćudne stanice prostate 
• Stadij II ili B Rak prostate je uznapredovao ili nije narastao izvan tkiva prostate
• Stadij III ili C Rak prostate je narastao izvan tkiva prostate , najčešće u sjemene mjehuriće koji se nalaze izvan i uz prostatu ali nije metastazirao u okolne limfne čvorove
• Stadij IV ili D Rak prostate je izvan prostate i metastazirao je u okolne limfne čvorove i ili udaljene organe, kosti,pluća

Rekurentni rak prostate je bolest koja se vratila u prostati, okolnom tkivu ili udaljenim organima nakon terapije i početnog zaliječenja.

Liječenje raka prostate

Za pravilni odabir načina liječenja raka prostate potrebno je razmotriti nekoliko faktora.  Stupanj diferenciranosti raka (  stupanj promijenjenosti zloćudnih stanica prostate), zatim stadij bolesti tj. raširenost bolesti , je li bolest lokalizirana ili ima okolne ili udaljene metastaze), zatim dob bolesnika i tegobe koje ima kao posljedicu bolesti.Nakon sagledavanja svih navedenih činjenica liječnici urolozi u konzultaciji s onkolozima i specijalistima nuklearne medicine , primijenit će liječenje ukoliko je potrebno primjenom različitih metoda. Terapija može biti kirurška, terapija radijacijom ( radioterapija, zračenje) ili hormonalna terapija, ponekad kombinacija antiandrogenih hormona i citostatika.Svi navedeni postupci su metode liječenja prostate koji se mogu primjenjivati samostalno ili kombinirano.

Operacija prostate (kiruški način liječenja)

Operacija prostate se primijenjuje kod ranijih stadija raka prostate. Vaš urolog će Vam predložiti parcijalno (djelomično) odstranjenje prostate ili potpuno odstranjenje prostate. Danas se sve više napušta mogućnost djelomičnog odstranjenja prostate kirurškim putem, a urolozi su skloniji totalnoj prostatektomiji (potpunom kirurškom odstranjuju prostate). Danas postoji nekoliko vrsta operativnih zahvata:

Radikalna perinealna prostatektomija Operacija se izvodi u općoj anesteziji a rez se nalazi, a time i kirurški pristup prostati,  između skrotuma ( mošnje) i anusa ( čmara).Ovaj zahvat je minimalno invazivan, a posebno se primijenjuje kod adipoznijih ( debljih ) osoba.Međutim ovim zahvatom ne mogu se odstraniti regionalni (okolni) limfni čvorovi.


Radikalna retropubična prostatektomija, Operacija se radi u općoj anesteziji, rezom na trbušnoj stijenci a ovom operacijom odstranjuje se u potpunosti cijela prostata. Rez kod ovog kirurškog zahvata nalazi se 2,5 cm iznad penisa. On se primijenjuje zbog dva razloga. Kada se želi odstraniti cijela prostata, ali je potrebno odstraniti i regionalne (okolne limfne čvorove, sjemene mjehuriće) oko prostate. Drugi razlog je što kod ove radikalne prostatektomije (potpunog odstranjenja prostate) ovim zahvatom najlakše je sačuvati okolne periferne živce koji kontroliraju mokrenje i erekciju.

Laparoskopska prostatektomija i Robot -assisted laparoscopic radical prostatectomy (RALRP)  Operacija se izvodi u općoj anesteziji s nekoliko malih rezova na trbušnoj stijeci. Kroz jedan od malih rezova uvodi se u trbušnu šupljinu laparoskop uz pomoć kojeg urolog pod kontrolom oka kirurški odstranjuje prostatu. Kod klasične laparoskopije urolog uz pomoć instrumenata izvodi operaciju, dok kod robotske laparoskopije operativni zahavat izvodi uređaj koji je spojen s laparoskopom kojim upravlja urolog s jedne konzole. Studije su pokazale da u konačnici klasična retropubična prostatektomija i laparoskopska (kirurška ili robotska) imaju slične rezultate izliječenja i postoperativne komplikacije (urinarna inkontinencija i seksulana disfunkcija).

Transuretralna resekcija prostate (TURP) Operacija se izvodi u lokalnoj anesteziji, uvođenjem cistoskopa kroz mokraćnu cijev i uz pomoć kirurških instrumenata odstranjuje se tumorsko tkivo ukoliko je dostupno ovim načinom operativnog zahvata. Ova kirurška metoda odstranjuje samo tumor, a ne cijelu prostatu.

Krioterapijska operacija (Operacija zaleđivanjem, Chryosurgery) Ovim zahvatom se odstranjuje rak prostate zaleđivanjem tumorskog tkiva. Ovaj zahvat radi se uvođenjem sonde koja se dovodi do prostate u perinalnoj regiji (područje između skrotuma i rektuma). Upotrebom rektalne mikrovalne sonde prostata se smrzava i tako se razaraju stanice raka u prostati. Međutim ovom metodom najčešće dolazi do oštećenja tkiva oko prostate (mokraćnog mjehura) i oštećenja rektuma (završnog debelog crijeva) kao i mišića koji kontroliraju mokrenje. Ovaj zahvat smatra se zahvatom budućnost, a sada je podvrgnut istraživanjima .Smatra se da uvođenjem malih sondi i mogućnost u budućnosti preciznijeg praćenja temperature zaleđivanja će se smanjiti komplikacije. Za sada potrebno je još dosta vremena upornog istraživanja koje će dovesti do usavršavanja ove metode u svrhu smanjenja komplikacija.

Vrijeme oporavka od operativnog zahvata ovisi o metodi kirurškog liječenja, dobi bolesnika, drugim pridruženim bolestima, debljini. Nakon bilo kojeg od navedenih kirurških zahvata pacijentima se stavlja urinarni (mokraćni) kateter, koji oni nose od 3 dana do 3 tjedna.

Komplikacije radikalne operacije prostate: 

1) Komplikacije kontrole uriniranja (mokrenja). Nakon operativnog zahvata nekom od prethodno navedenih metoda,  moguće je da nekoliko dana ili tjedana postoji inkontinencija, odnosno nemogućnost pravodobnog kontroliranja istjecanja mokraće kroz mokraćnu cijev. Međutim kod najvećeg broja operiranih stanje se nakon nekog vremena poslije operacije poboljšava i mokrenje se počinje uredno kontrolirati. Kod nekih muškaraca međutim trajno nakon operacije imamo inkontinenciju (nevoljno otjecanje mokraće). Kod nekih je to prisutno stalno, to je rijetko, a kod nekih postoji stres inkontinencija, koja se aktivira kod (kašljanja, kihanja, smijanja ili nošenja teških predmeta). Neki od operiranih kada su simptomi inkontinecije jako izraženi, odlaze na ponovnu operaciju koja bi trebala riješiti taj njihov problem.

2) Erektilna disfunkcija (smanjenje ili gubitak erekcije)
Moguće je da kod radikalne operacije prostate dođe do oštećenja živaca koji se nalaze obostrano uz prostatu, a kontrolitaju erekciju. Muškarci koji su imali problema s erekcijom prije operacije postoji mogućnost da postanu impotentni nakon radikalne prostatektomije.

3) “Suha ejakulacija ili orgazam”
Kada se u potpunosti odstrani prostata, muškarci mogu imati erekciju i ejakulaciju, ali ne stvara se više mliječna tekućina ili plazma stoga govorimo o “suhom orgazmu muškaraca ili suhoj ejakulaciji”. U toj situaciji ukoliko su kod operacije sačuvani živci za erekciju, muškarac može imati spolni odnos i doživjeti orgazam, ali je neplodan,  jer ne može izbacivati sjemenu tekućinu (koja se stvara u prostati), a koja je neophodna za čuvanje i održavanje na životu spermija.

Radijacijska terapija ( terapija zračenjem)

Radijacijska terapija (zračenje) je primjena zraka visoke energije koje usmjerene na tumorsko ili metastatsko tkivo uništavaju zloćudne stanice. U početnim stadijima bolesti niskog G (Gleason skala) stupnja raka prostate, radijacija (terapija zračenjem) može se koristiti umjesto kirurškog liječenja. U uznapredovalijim stadijima bolesti i kod slabije diferenciranih stanica raka (veći G stupanj ) najprije se primijeni kirurška terapija, a nakon operacije terapija zračenjem. U uznapredovalim stadijima bolesti, kada se bolest proširila najčešće na kosti, koristi se zračenje kao palijativni zahvat (zahvat koji smanjuje tumorsku masu i smanjuje simptome bolesti ali bolest se ne može izliječiti), a primjenjuje se najčešće za smanjenje bolova.

Liječnici (specijalisti nuklarne medicine) koriste dvije metode liječenja radijacijom (zračenjem):

•  Vanjska radijacija

Izvor zračenja dolazi iz velikog aparata koji se nalazi u prostoriji u kojoj se izvodi terapija, a zrake kojima se izvodi zračenje usmjerene su preko kože iz više smjerova, s vanjske strane tijela na željeno mjesto zračenja. Prije samog zračenja liječnik obilježava posebnom bojom polje zračenja na koži tijela, koje mora biti vidljivo cijelo vrijeme tijekom kojeg bolesnik odlazi na zračenje. Ovaj način liječenja zračenjem obično se provodi 5 dana u tjednu i najčešće traje nekoliko tjedana.  Vanjsko, izvantjelesno (ekstrakoropralno) zračenje koristi se kada se tumor proširio ili kada se koristi za palijativnu terapiju (terapija koja samo smanjuje simptome, najčešće bol, zbog mestastaza u kostima). Terapija zračenjem dovodi do uništavanja tkiva kroz koje zrake prolaze (koža, organi u zdjelici, mokraćni mjehur, crijeva.) Posljedice ovog zračenja su crvenilo i upalne promjene na koži, zatim učestalo mokrenje, pečenje kod mokrenja, proljevi.

•    Unutarnja radijacija (brahiterapija), zračenje kratkog dometa

Izvor zračenja (radijacijski implantat) koji odašilje kratke radijacijske zrake stavlja se u tkivo koje je zahvaćeno rakom i koje treba zračiti, a primijenjuje se načešće nakon operativnog zahvata kako bi se spriječilo širenje eventualno preostalih zloćudnih stanica nakon operacije. Ovakvi izvori zračenja bezopasni su i ne odstranjuju se nakon stavljanja tj. implantacije na mjesto radijacijskog djelovanja. Komplikacije nakon brahiterapije su znatno manje i rjeđe od vanjskog zračenja. Najčešća komplikacija je inkontinencija, nemogućnost voljnog kontroliranja mokrenja. Oba načina zračenja (vanjsko i unutarnje) dovode do impotencije.

Hormonalna terapija
Hormonalnom terapijom sprečava se daljni rast i razmnožavanje zloćudnih stanica u prostati, djelovanjem na stvaranje muškog splnog hormona testosterona, a 80 % raka prostate je hormonalno ovisno o tom muškom spolnom hormonu. Testosteron se luči u testisima stimulacijom LH (luteinizirajućeg hormona) koji se luči iz hipofize (na mozgu), a zatim se djelovanjem alfa 5 reduktaze (enizma) koji pretvara testosteron u aktivni oblik dihidrotestosteron (DHES),  može pokrenuti ili podržavati stvaranje zloćudnih stanica u prostati.  Blokada stvaranja ovog stimulirajućeg hormona (DHES) može se blokirati hormonalim lijekovima (antiandrogenim hormonima) ili operativnim odstranjenjem testisa u kojima se testosteron stvara (orhidektomijom).

Hormonalna terapija dakle obuhvaća: hormonalne lijekove i kirurško smanjenje testosterona (orhidektomijom)

•  Hormonalni lijekovi
•  Luteinizirajući-otpuštajući hormon agonist: Ovi lijekovi blokiraju stvaranje testosterona u testisima.Najpoznatija generička imena su leuprolid i goserelin .
•  Antiandrogeni: Ovi lijekovi blokiraju djelovanje muških spolnih hormona .Neki od njih su bicalutamide, nilutamide
•  Drugi lijekovi: Neki od lijekova djeluju na adrenalnu žlijezdu na stvaranje testosterona (ketoconazol i aminoglutethimide)
•  Kirurško smanjenje lučenja testosterona (orhidektomija) Ovom kirurškom metodom uklanjaju se testisi koji stavraju testosteron i na taj način smanjuje se lučenje tetsosterona.

Terapijom LH-RH agonistima bitno se smanjuje lučenje testosterona jer se ono ovim hormonalnim mehanizmom (hipotalamus-hipofiza-testisi) najviše luči. Manju količinu testosterona stvara adrenalna žlijezda. Ponekad se kombiniraju LH-RH agonisti i antiandogeni lijekovi uz ili bez operacije kako bi se u potpunosti spriječilo lučenje testosterona. Međutim studije nisu pokazale bolje rezultate liječenja i duže preživljenje ukoliko se ova metoda primjeni, a prisutna je totalna androgena blokada (blokada stvaranja testosterona) koja je zatim povezana s brojnim nepoželjnim posljedicama (impotencija, depresija, značajno smanjenje kvalitete života).

Hormonalna terapija nije za dugogodišnju terapiju u većini oboljelih. Stvara se naime rezistencija na djelovanje lijeka i liječnici koji prate oboljelog primijećuju da se nakon nekoliko godina javlja ponovljeni ( ecidivirajući karcinom prostate) bez obzira na razinu testosterona. Stoga ovaj oblik hormonalne terapije (bez obzira je li medikamentozni ili kirurški) trebao bi se kombinirati s drugim metodama liječenja.

Nepoželjne posljedice hormonalne terapije. Hormonalni lijekovi: LH-RH agonisti mogu izazivati povraćanje, mučninu, proljev, osjećaj navale vrućine u glavu, smanjenje libida tj. potencije.
Antiandrogeni hormoni mogu dovesti do oštećenja jetre. Simptomi su bolovi u gornjem abdomenu, češće pod desnim rebrenim lukom, žute bjeloočnice, taman urin, svrbež po koži.
Terapija hormonalnim lijekovima koji smanjuju razinu testosterona, nisu efikasni za dugotrajnu primjenu. Njihovom primjenom javlja se rezistencija tj otpornost na pozitivne učinke terapije, stoga takvo liječenje treba kombinirati s drugim metodama liječenja.

Kirurško smanjenje testosterona ( orchidectomia)

Uklanjanje obaju sjemenika (testisa) znatno smanjuje razinu testosterona u krvi, međutim za neke muškarce nije metoda prihvatljiva zbog loših fizičkih i psihičkih učinaka. Medicinski gledano ima puno prednosti pred hormonalnim liječenjem lijekovima: ima dugotrajniji efekt na smanjenje testosterona u krvi, jeftiniji je, ne mora se ponavljati, bolesnik ne mora dugo ostati u bolnici nakon zahvata, zahvat je jednostavan.

Kemoterapija

Ova metoda liječenja raka prostate dovodi do uništenja rapidnog rasta zloćudnih stanica. Ovaj način terapije koristi se kada se radi o hormonalno neovisnom raku prostate , kojih ima oko 20 %, ili kod oboljelih u kasnijem stadiju bolesti.

Kada se rak prostate kasno otkrije a muškarac je mlađi od 60 godina ili kada unatoč svim danas dostupnim metodama liječenje ne uspijemo zaustaviti napredovanje bolesti, tada dolazi do proširenog ili poodmaklog raka prostate. Zloćudne stanice kada se bolest počne širiti naprije odlaze u regionalne limfne čvorove, sjemene mjehuriće i ponekad mjehur. Iz mjehura može se proširiti na mokraćovode i dovesti do smanjenja funkcije bubrega koja u konačnici dovodi do prestanka rada bubrega tj. uremije-porasta dušikovih spojeva u krvi. Prostata daje udaljene metastaze najčešće u kosti i to zdjelice, ali može zahvatiti i bilo koju kost, može se proširiti u rektum (završno debelo crijevo). Metastaziranje u kostima dovodi do nepodnošljivih bolova koji se smiruju jakim, najčešće opijatnim analgeticima ili zračenjem zahvaćene kosti. Osim bolova metastaze u kostima mogu toliko “pojesti” kost ako izazovu patološku, spontanu frakturu kod najmanjeg pokreta. Prostata zatim može metastazirati i u mozak. Simptomi oboljelog tada ovise o regiji mozga koja je zahvaćena.Najčešći simptomi su dezorjentiranost, konfuznost, epileptički napadaji.

Infekcije u mokraćnom sustavu se dijele na infekcije gornjih ( upale bubrega i mokraćovoda) i donjih mokraćnih sustava (mokraćnog mjehura i mokraćne cijevi). Infekcije mokraćnog sustava mogu izazvati bakterije, virusi, gljivice ili paraziti. Uzročnici koji uzrokuju infekciju mogu ući u mokraćni sustav na dva načina .
Najčešći put širenja infekcije i ulaska u mokraćni sustav je preko vanjskog otvora mokraćne cijevi (kod muškaraca na vrhu penisa, a kod žena na otvoru mokraćne cijevi na mjestu gdje se kod žene otvara na stidnicu). Ishod je infekcija koja se širi uzlazno prema mjehuru, mokraćovodima i bubrezima. Drugi put širenja infekcije u mokraćni sustav je rjeđi, kroz krvotok, ravno u bubrege. Žene su sklonije infekcijama donjeg mokraćnog sustava zbog kratke mokraćne cijevi koja se nalazi u blizini završnog debelog crijeva gdje bakterije lakše ulaze u mokraćnu cijev i uzlazno se šire u mokraćni mjehur i dalje prema bubrezima, ukoliko se širenje ne spriječi terapijom. Mokraćne infekcije su uobičajenije i češće u žena (35% žena ima u svom životu barem jednu mokraćnu infekciju).

Čimbenici koji doprinose bakterijskoj infekciji mokraćnog sustava

Infekcija koja nastaje uzlaznim putem

1). Zapreka (začepljenje mokraćnog sustava-kamencima) . 
2). Nenormalan rad mokraćnog mjehura koji sprječava potpuno pražnjenje (neke neurološke bolesti)
3). Propusnost mišićnog zaliska između mokraćovoda i mokraćnog mjehura koja omogučava mokraći i bakterijama povrat iz mjehura, uz moguće širenje uzlazne upale do bubrega
4). Uvođenje katetera ilii drugih medicinskih instrumenata (cistoskopa) u mokraćnu cijev i mokraćni mjehur
5) Spušten mokraćni mjehur nakon operacije maternice i jajnika.
6) Spušten mokraćni mjehur neovisno o operaciji matrenice. Žene koje su rađale više djece, žene koje nakon poroda nisu odležale nekoliko tjedana i tada je nakon poroda još uvijek uvećana maternica povlačila mokraćni mjehur koji ostaje od tada spušten. Zatim spušteni mjehur imaju žene koje su cijeli život nosile teške predmete, dizale teške predmete ili teško fizički radile. Vrlo često kod spuštenog mokraćnog mjehura bakterije iz debelog crijeva ili s površine kože ili iz rodnice lagano kod spuštenog mjehura ulaze u mjehur i izazivaju češće mokraćne infekcije
7) Vezikoureteralni reflux       Mokraćna infekcija najčešće upala bubrega zbog vezikoureteralnog refluxa (urođena anomalija), otkriva se u dječjoj dobi. Kod ove anomalije pri mokrenju jedan dio urina vraća se putem najčešće jednog a ne oba uretreralna ušća u ureter (mokraćovod) a zatim prema bubregu.
8) Dijabetes; jedan od čestih uzroka pojave mokraćnih infekcija

Krvlju prenesene infekcije

1). Infekcija unutar krvotoka (septikemija)
2). Infekcija srčanih zalisaka npr.nakon gnojne angine (infektivni endokarditis) 

Uzročnici mokraćnih infekcija.

1)  Bakterije
Bakterijske infekcije donjeg mokraćnog sustava i mokraćne cijevi vrlo su učestale. Više od 85 % infekcija mokraćnog sustava uzrokovano je bakterijama iz vlastitih crijeva ili rodnice iste osobe. Obično se međutim te bakterije ispiru za vrijeme pražnjenja mokraćnog mjehura, ukoliko osoba pije dovoljno tekućine (barem 1 -1,5 l tekućine na dan) . Najčešći bakterijski uzročnici su: E.colli 68 %, Proteus mirabilis 12 %, Klebsiela aerogenes 4 %, Enteroccocus faecalis 6 %,  Staphylococcus saphrophyticus ili Staph.epidermidis 10 %. Bakterijske infekcije su češće u muške nego u ženske novorođenčadi dok u dobi od 1 godine postaju oko 10 puta češće u djevojčica. Odprilike oko 10 % adolescentnih djevojaka u neko doba dobiva infekciju mokraćnog sustava, ali dječacima se to rijetko događa.

Kod odraslih osoba u dobi 25-50 godina, infekcije mokraćnog sustava češće su u žena, dok u dobi oko 50 godina i kasnije mokraćne infekcije postaju podjednako učestale u oba spola.Na slici je vidljiva tuberkuloza bubrega , koja se danas rijetko susreće u ordinacijama, merđutimiako je rijetka bolest i na nju treba misliti.

2) Virusne infekcije
Infekcije koje su danas vrlo česte u žena i muškaraca su infekcije mokraćne cijevi . Najčešće je (uretra) - završna mokraćna cijev zahvaćena virusnom upalom Herpes simplexom i citomegalovirusom. Navedeni uzročnici kod žena mogu izazivati uz smetnje bolnog mokrenja i pečenja prištiće s vodenim mjehurićem koji kasnije prelazi u krasticu. Na vanjskom spolovilu žena ili muškaraca može se pojaviti jedna ili više takvih promjena kao na usnicama ili u nosu. Infekcije ovim virusima najčešće se prenose spolnim putem.

3) Infekcije drugim uzročnicima :ureplasmom, mycoplasmom. chlamydiom, .
Navedeni uzročnici kod žena nalaze se u rodnici jer navedeni uzročnici najčešće se prenose spolnim putem, iako se mogu osobe inficirati pri pregledima, raznim medicinskim zahvatima (cistoskopija) kao i u bazenima . Kod muškaraca navedeni uzročnici mogu izazvati akutni kronični uretritis (upalu završne mokraćne cijevi) i akutni kronični prostatitis (upalu prostate).Ove infekcije zadaju velike probleme muškarcima i liječnicima jer su neugodne, izazivaju bolove (peckanja u mokraćnoj cijevi, žarenje na kraju mokrenja u mokraćnoj cijevi, bolove u donjem dijelu trbuha i iznad stidne kosti, bolove prema testisima i na međici prema debelom crijevu) i teško, dugotrajno i mukotrpno se liječe. Ove spolno prenosive infekcije s obzirom da se ubrajaju u infekcije spolnog trakta bit će detaljno obrađene u jednoj od slijedećih aktualnih tema u muškaraca i žena.

3) Gljivice
Gljivične infekcije najčešće su uzrokovane Candidom albicans (kvasnicom). Ona može istovremeno biti prisutna u mokraćnoj cijevi kod žena i rodnici. Izaziva i kod muškaraca i žena svrbež i sirasti iscjedak gust i bez mirisa. Gljivice i bakterije često istodobno inficiraju bubrege. Navedene infkecije Candidom često su prisute kod dijabetičara, djevojaka koje uzimaju oralnu kontracepciju, u trudnoći i kod osoba nakon dugotrajne upotrebe ili upotrebe određenih antibiotika. Osim Candide postoje od gljivica i drugi oblici gljivica Blastomyces ilu Coccidioides.

4) Paraziti
Paraziti su također mogući uzročnici mokraćnih infekcija. Najčešće to su gliste, trihomonas,parazit malarije, shistosomijaza i filarijaza. Trihomonas, praživotinja, spolno je prenosiva bolest koja može izazvati zelenkasto - žuti pjenušavi iscjedak iz rodnice. Ponekad bude zahvaćen, ali rijetko i mokraćni mjehur i mokraćna cijev. Kod muškaraca trihomonijaza ne izaziva simptome, ali kod nekih muškaraca može izazvati upalu prostate (prostatitis).. Malarija je bolest uzrokovana parazitom koji je također praživotinja. Prenose je komarci. Ona može začepiti male krvne žilice bubrega, oštetiti crvene krvne stanice (raspadanje eritrocita-hemoliza) i time dovesti do akutnog zatajenja bubrega. Shistosomijaza je infekcija crvolikim parazitom, može zahvatiti bubrege, mokraćovode i mokraćni mjehur, a česti je uzrok zatajenja bubrega u Egiptu i Brazilu. Infekcija može izazvati trajne infekcije mokraćnog mjehura koji može dovesti do raka mokraćnog mjehura. Filarijaza je također infekcija crvolikim organizmom. On začepljuje limfne žile, uzrokujući pojavu limfe u mokraći (hilurija). Filarijaza može izazvati ogromno nabreknuće tkiva (elefantijaza) - “slonovske noge” a može zahvatiti i mošnje (skrotum).

Upala mokraćne cijevi (Uretritis)
Uretritis je upala mokraćne cijevi kojom mokraća izlazi iz mjehura izvan tijela.. Upalu mokraćne cijevi kod žena mogu uzrokovati bakterije, virusi i gljivice.U žena uzočnici obično putuju u mokraćnu cijev iz rodnice ili iz debelog crijeva. Muškarci znantno rjeđe imaju upalu mokraćne cijevi od žena.  Kod muškaraca najčešće upale mokraćne cijevu uzokovane su ureaplasma, mycoplasma, chlamidia, HPV i gonorejom. Uretritisi (upale mokraćne cijevi, upale završne cijevi ) su češći kod mlađih muškaraca i žena. Jednostavno se dijagnosticiraju, ali se osobito kod muškaraca dugotrajno, a ponekad i teško izliječe.

Simptomi
Kod oba spola upala mokraćne cijevi popraćena je žarenjem i pečenjem nakon mokrenja, postojanje čestog nagona na mokrenje s ponekad oskudnom količinom urina.  Kod muškaraca može se pojaviti iscjedak iz mokraćne cijevi na spolovilu koji može biti sluzav, ukoliko je uzrokovan chlamidiom, ureaplasmom, mycoplasmom ili gnojan ukoliko je uzrokovan gonorejom. Kronične infekcije mokraćne cijevi koje se ne liječe, mogu prijeći u kronične i uzokovati suženje (strikture) mokraćne cijevi. Suženje nadalje povećava opasnost od širenja upale u više (gornje ) dijelove mokraćne cijevi, što ponekad može uzrokovati stvaranje apscesa (nakupine gnoja) oko mokraćne cijevi. Navedene ograničene, gnojne upale koje su najčešće zatvorene čak jednom ovojnicom (“začahureni” apscesi) mogu dovesti do prstolikih izbočenja stijenke mokraćne cijevi (divertikula uretre -“slijepi džepovi uretre”), koji također mogu postati mjesta infekcije. Ukoliko infekcija prodre kroz kožu, mokraća može izlaziti kroz novonastali otvor (uretralna fistula)

Dijagnoza
Temeljem navedenih simptoma liječnik će učiniti klinički pregled abdomena, spolovila, a zatim bilo bi dobro učiniti i ultrazvučni pregled geniturinarnog trakta, laboratorijske nalaze krvi i urina kao i obriske uretre na navedene bakterije, urinokulturu, a kod muškaraca još i ejakulat (uzorak sperme ), obrađen bakteriološki s antibiogramom. Terapija se može dati prema odmah učinjenim nalazima, ali se može početi uzimati tek nakon davanja uzoraka za bakteriološke pretrage. Naknadno terapija će se ukoliko bude potrebno korigirati po pristiglim bakteriološkim nalazima.

Danas postoji suvremena molekularna dijagnostika uzročnika ureaplasma, mycoplasma i chlamidia, PCR testom putem urina. Ovo je najnovija metoda otkrivanja navedenih uzročnika putem uzorka urina,  a ova pretraga ima najmanje lažno pozitivnih i lažno negativnih rezultata, a za muškarce je znatno ugodnija od obriska uretre štapićem, koji je bolan za muškarce.Kod žena se uvijek uzima i obrisak rodnice i grlića maternice na navedene bakterije uz urinokulturu.

U mikrobiologiji je jako važno dobiti točne testove jer terapija neće biti adekvatna, ukoliko dobijemo lažno negativni test što je ponekad moguće. Važno je kako uzeti uzorak urina za urinokulturu ili ejakulat koji pacijent donosi sam u laboratorij i izuzetno je važno da vremenski period od uzimanja uzorka do transporta u laboratorij i nasađivanja na hranjive podloge na kojima rastu bakterije, ukoliko ih ima u donešenom materijalu, bude što kraći. Na taj način transportirani uzorak do laboratorija može biti sačuvan kako prisutne bakterije u njemu ne bi uginule, a mi ne bismo imali lažno negativan nalaz. Također je važno u zimskim mjesecima zamotati sterilnu posudicu s uzorkom, nekoliko puta u toaletni papir ili ubrus i ne voziti je cijelo jutro i ostavljati u hladnom autu, na hladnoj temperaturi, već od kuće odmah odnijeti u laboratorij.

Upala mokraćnog mjehura (cistitis)
Infekcije mokraćnog mjehura česte su u žena tijekom reproduktivnih godina .Bakterije iz rodnice mogu putovati u mokraćnu cijev i mokraćni mjehur. Žene često nakon spolnih odnosa dobivaju upalu mokraćnog mjehura, najvjerojatnije zato što tijekom spolnog odnosa dolazi do ozljeđivanja mokraćne cijevi Neke žene imaju ponavljane mokraćne infekcije mjehura, a rijetko su one uzrokovane abnormalnom povezanošću između mokraćnog mjehura i rodnice (vezikovaginalnom fitulom). Jedan od glavnih razloga čestih upala mokraćnog mjehura u žena je kratka mokraćna cijev kojom bakterije ukoliko ih ima u okolini (rodnici ili završnom debelom crijevu) lagano dospijevaju do mjehura.Rijetko se razvija abnormalna povezanost između crijeva i mokraćnog mjehura (vezikoenterična fistula), koja omogućava bakterijama koje stvaraju plin, ulazak u mokraćni mjehur. Ovakve infekcije mogu stvoriti mjehuriće zraka u mokraći (pneumaturija).

Infekcije mokraćnog mjehura muškaraca rjeđe su, a najčešće započinju upalom mokraćne cijevi, a zatim upalom prostate, a ukoliko se to ne liječi dolazi do upale mokraćnog mjehura. Najčešći uzrok ponavljanih (recidivirajućih) infekcija mokraćnog mjehura u muškaraca je trajna, kronična upala prostate. U starijoj dobi u muškaravca tj. nakon 50 godine života, ukoliko muškarac ima uvećanu prostatu može se dogoditi zadržavanje određene količine mokraće u mjehuru nakon završenog mokrenja. To se dogodi zato što kroz uvećanu prostatu koja je najčešće i tvrđe konzistencije (strukture), kada je uvećana prolazi mokraćna cijev (uretra).Prostata tako uvećana, najčešće stisne mokraćnu cijev i mokrenje se završi prije vremena tj. preostane u mjehuru tkz. ostatni urin koji uvijek može biti dobar medij i hrandibena podloga za bakterije ukoliko ih ima u genitourinarnom traktu.

Zbog ostatnog urina nastaju kod uvećane prostate i kamenci mokraćnog mjehura koji svojom iritacijom sluznice mjehura izazivaju ili podržavaju već prisutnu upalu mjehura, a mogu izazvati i prisutnost eritrocita (mikrohematuriju-prisutnost eritrocita u urinu, ali vidljivo biokemijskom pretragom mokraće) ili prisutnost čiste krvi (makrohematuriju, krv u mokraći vidljiva prostim okom ). Antibiotici kojima se liječi upala mokraćnog mjehura razlikuju se u sastavu a i duljini terapije za liječenje samo mokraćnog mjehura, odnosno prostate.

Premda antibiotici brzo uništavaju bakterije u mokraći koja se nalazi u mokraćnom mjehuru, većina tih lijekova ne može dobro prodrijeti u unutrašnjost prostate te svladati infekciju u prostati. Upravo zato nakon prestanka uzimanja antibiotika ukoliko terapija nije bila dovoljno duga ili nije odabran adekvatan antibiotik ili nije prepoznato kako uz upalu mokraćnog mjehura postoji i upala prostate, bakterije koje zaostaju u prostati ponovno inficiraju mokraćni mjehur. U liječenju svih pa tako i mokraćnih infekcija najgore je uzimati nedadekvatan antibiotik i piti ga prekratko vrijeme, jer nakon takvog liječenja imat ćemo preživjele, sada otpornije bakterije u mokraćnom traktu koje će liječniku u daljnjem postupku liječenja otežavati liječenje.

Napominjem to zbog toga što liječnici ipak relativno često u ordinacijama susreću pacijente koji na bolove ili pečenje kod mokrenja sami sebi ordiniraju terapiju nekim od antibiotika iz kućne ljekarne. Savjetujem Vam, nemojte to raditi jer i liječnicima je ponekad teško s obzirom na raznolikost i otpornost bakterija i virusa u mokraćnom traktu odrediti terapiju, a kada Vi sami ordinirate terapiju i ne uspijete riješiti problem, javit ćete se liječniku koji tada ima zamršenu sliku simptoma, ne može odmah učiniti mikrobiološke pretrage, jer ste uzimali ili uzimate antibiotik i liječenje bespotrebno otežavate i sebi i liječniku kojem se javljate za pomoć.

Simptomi
Infekcije mokraćnog mjehura izazivaju čestu, neodoljivu potrebu za mokrenjem, a pri mokrenju i nakon njega javlja se bol. Bol se najčešće osjeća na spolovilu, iznad stidne kosti i u donjem dijlu leđa (“križa “). Vrlo često, gotovo uvijek javlja se i učestalo mokrenje noću. Ponekad simptomi nestaju bez liječenja, ili samo uz Uvin čaj ili konzumiranje tekućine u većim količinama. Infekcija mokraćnog mjehura može biti i bez simptoma, tako da se može otkriti slučajno kod pregleda mokraće.tada govorimo o asimptomatskoj bakteriuriji. Nju obično ne liječimo ali je liječimo obavezno u trudnica. Infekcije mokraćnog mjehura bez simptoma česte su kod osoba starije životne dobi a to može izazvati inkontineciju (nekontrolirano, nevoljno otjecanje mokraće) Postoje osobe čija podraženost mokraćnog mjehura nije odgovarajuća (neurogeni mjehur) ili osoba koja ima trajni kateter u mokraćnom mjehuru može imati infekciju mokraćnog mjehura sve dok se ne razvije upala bubrega Uzrok neurogenog mjehura je najčešće oduzetost cijelog donjeg dijela tijela ( paraplegija) ili polovice tijela (hemiplegija).

Paraplegija može biti posljedica multiple skleroze ili ozljeda kralježnice, najčešće u prometnim nesrećama, a hemiplegija je najčešće posljedica CVI (cerebrovaskularnog inzulta). Kod neurogenog mjehura dolazi do zadržavanja mokraće u mjehuru veće količine urina, obično više od 500 ml, jer zbog ndostatka živčanog podražaja iz kralježnice, mišić mjehura se ne kontrahira (voljno stišće) kod nagona ili samog mokrenja. Slično ali iz drugog razloga dolazi do razvoja infekcije u mjehuru zbog zastoja u otjecanju urina iz mjehura.

Najčešći razlozi tome su uvećana prostata ili kamenci odnosno tumor na samom ušću mokraćne cijevi iz mjehura, kao i zbog različitih uzroka suženja mokraćne crijevi, izvan mjehura (urođene anomalije, strikturetj. suženja mokraćne cijevi) zbog prethodnih upala i slično. Upale mokraćnog mjehura imaju često dijabetičari, osobito oni koji imaju vrijednosti šećera u krvi iznad 10 mmol/L, jer tada se pojavljuje šećer i u urinu. Pojava šećera u urinu alkalizira mokraću (ona nije više niskog ph-kisela) kako je to uobičajeno ,već postaje alkalna - lužnatija, manje kisela (većeg ph), a time i pogodnija za razmonožavanje bakterija.

Dijabetičari zato uz bakterijske upale mokraćnog mjehura imaju i gljivice (Candidu) spolovila što im nerijetko zadaje više tegoba od infekcija mokraćnog mjehura. Osim na učestalo mokrenje tuže se na bolove u donjem dijelu trbuha što vrlo često u dijagnostici rezultira otkrivanjem ponovljene infekcije mokraćnog mjehura.

Dijagnoza
Otkrivanje upale mokraćnog mjehura za liječnike je obično jednostavno, anamneza-tegobe pacijenta, klinički pregled, vrlo često bol na pritisak u trbuhu (abdomenu iznad stidne kosti kod ispražnjenog mjehura), ultrazvučni pregled kojim je lako uočljivo zadebljanje stijenke mjehura, a osobito unutarnjeg sloja mokraćnog mjehura, ali zbog zadebljanja unutarnjeg sloja (sluznice mokraćnog mjehura) uslijed upale.

U svojoj praksi susrela sam se s pacijentima koji su imali bolno mokrenje i učestali nagon, a pri mokrenju iznenada, odjednom pojavila im se krv s ugrušcima u urinu.    Slika prikazuje zadebljanje stijenke mjehura, zbog zadebljanja unutarnjeg sloja ( sluznice ) mokraćnog mjehura .Vidljiva je na slici zadebljana stijenka mjehura 10 mm a normalno debljina stijenke iznosi 4-5 mm.Pregledom ultrazvukom s kolor doplerom utvrdila sam zadebljanje sluznice mokraćnog mjehura i svijetlija ( hiperehogena područja) unutar mokraćom ispunjenog mjehura. Nalaz biokemijski mokraće upućivao je uz krv i na prisutnost verlikog broja leukocita ( bijelih , krvnih zrnaca). Takvi pacijenti morali su otići i na cistoskopiju kojom je zatim utvrđeno kako imaju cijelu sluznicu mjehura ozlijeđenu upalom ( nađena su plitka oštećenja-erozije) iz kojih su krvarili, a koje su nastale bakterijskom upalom. .
Dijagnoza se dakle postavlja pregledom biokemijskog urina, prebrojavaju se stanice, crvena i bijela zrnca u urinu, ima li bjelančevina u mokraći, nitrita koji su znak infekcije specifičnim bakterijama i urinokuturom o kojoj je u prethodm opisu dijagnoze upale mokraćne cijevi detaljnije opisan postupak. Uzimanje tkz. srednjeg mlaza obično je lakše dobiti kod muškaraca nego žena jer često uz urin u srednjem mlazu dospije i nešto bakterija iz rodnice u urin. Stoga je ponekad ukoliko se urinokulturom pronađe više od tri bakterije u uzorku urina za urinokulturu potrebno učiniti uzimanje uzorka uran kateterizacijom , tj. uzimanje uzorka urina za urinokulturu kateterom , direktno iz mokraćnog mjehura.

Upala moraćovoda ( uretera)
Moraćovodi su dva cijevasta organa koja dovode urin iz svakog bubrega u mokraćni mjehur. Ulijevanje svakog mokraćovoda nalazi se sa strane lijevo i desno u mjehuru. Upala mokraćovoda ( ureteritis) je infekcija jednog ili oba mokraćovoda. najčešći uzrok je širenje infekcije iz bubrega iznad ( silazni, descendentni put širenja infekcije) ili iz mokraćnog mjehura ( uzlazni, ascendentni put ) širenja upale.Drugi uzrok infekcije uretera je kamenac u jednom od mokraćovoda,zatim pijesak iz bubrega koji je svojim prolaskom u urinu prema mjehuru, ozlijedio sluznicu mokraćovoda i pomogao razvoju bakterijske infekcije kao i postojanje urođenih ili stečenih suženja ( striktura) mokraćovoda koji također pogoduju nastanku i održavanju upale.  Jedan od mogućih uzroka ureteritisa je i urođeni vezikoureteralni refluks ( anomalija zbog nezatvaranja mišića na ulazu jednog ili oba mokraćovoda u mjehur), tako da pri mokrenju kada bi se ulaz iz mokraćovoda u mjehur morao zatvoriti , on ostaje otvoren i mokraća se spontano ali i pri mokrenju vraća uzlazno iz mjehura u mokraćovode. Preduvjet uspješnog liječenja je najčešće operativni zahvat kojim se rješava refluks a time i povrat mokraće u mokraćovode.

Upala bubrega ( pijelonefritis) 
Pijelonefritis je upala jednog ili oba bubregaBakterija koja je uobičajeni, normalni stanovnik debelog crijeva E. colli uzrokuje oko 90 %  infekcija bubrega, a oko 50 % infekcija u bolnicama. Infekcije kako je već ranije napisano dolaze u bubrega uzlaznim putem ” penjanjem ”  uzročnika iz područja spolnim organa ili mokraćne cijevi, prostat ili mjehura.Kod zdravog mokraćnog sustava, infekciju ” penjanjem” uzročnika tijelo sprečava time što mlaz mokraće ispire uzročnike van i zatvaranjem ulaza mokraćovoda na mjestu njihovog ulaska u mjehur.međutim , svako fizičko sprečavanje toka mokraće, poput bubrežnog kamenca ili povećanja prostate ili zbog vraćanja mokraće iz mjehura u mokraćovode povećava mogućnost nastanka infekcije bubrega. Drugi način nastanka upala bubrega je krvotokom ( hematogeno) kada uzročnici , najčešće streptokok, stafilokok iz nedovoljno liječene upale grla, sinusa, pluća dospiju do bubrega i uzrokuju upalu.
Slijedeći način nastanka upale bubrega je u trudnoći kod neliječenje asimptomatske ( bez simptoma) prisutne upale mjehura i kod kao što je napisano dijabetičara, odbnosno kod osoba koje boluju od stanja u kojima je smanjena imunost ( HIV) ili kod nekih vrsta leukemija, zatim kod bolesnika koji su na imunosupresivnoj terapiji ili terapiji kortikosteroidima .To su lijekovi koji pomažu kod bolesti za koje su propisani ( Chronova bolest, reumatoidni artritis i slične autoimune bolesti), ali dovode do smanjenog imuniteta i povećanoj skonosti infekcijama.

Simptomi
Simptomi najčešće počinju iznenada tresavicom, povišenom temperaturom od 39-40 C, bolovima u jednoj ili obje strane donjeg dijela leđa, vrlo često osjećajem mučnine a nerijetko i povraćanjem.Osobe najčešće imaju napade jake boli uzrokovane stezanjem ( spazmom) jednog mokraćovoda ( renalna, bubrežna kolika). Spazme mogu izazvati nadražaji zbog infekcije ili prolaska bubrežnog kamenca. U djece su simptomi infekcije bubrega često slabo izraženi , nespecifični i teže ih se prepoznaje. Treba sumnjati kod djece na moguću upalu bubrega kad dijete ima visoku temperaturu a nema znakova upale dišnih puteva niti znakove neke dječje zarazne bolesti. Kod dugotrajne infekcije ( kronični pijelonefritis)  bol možer biti neodređena, a vrućica se može pojavljivati i nestajati ili je uopće ne mora biti. Kronični pijelonefritis javlja se samo u osoba s teškom osnovnom bolešću, poput začepljenja mokraćnog sustava, velikih bubrežnih kamenaca koji dugo traju ili zbog povrata mokraće iz mjehura u mokraćovode u vrlo male djece gdje još nije otkriven vezikoureteralni refluks ( urođeni povrat urina iz mjehura u mokraćovode) Upale bubrega treba liječiti jer mogu trajno oštetiti fumkciju da mogu prestati raditi. neliječenje upale bubrega mogu dovesti do stavranja cisteinskih kamenaca u mokraćnom sustavu a najčešće u bubrezima.
Upalom bubrega zahvaćene su i mlađe i starije osobe. Mlađe osobe zbog lošeg odijevanja ( nepokriveni bubrezi, vožnja na motociklu neadekvatno obučeni, spolno prenosive infekcije), česti ponavljajuće upale mjehura ( cistitisi) koji su neadekvatno liječeni, a kod starijih osoba, različite zapreke otjecanju mokraće ( neurogeni mjehur), uvećanje prostate kod muškaraca, kod žena uvećanje maternice zbog najčešće mioma koji mogu pritisnuti jedan ili oba mokraćovoda , čime mogu uzrokovati razvoj hidronefroze ( zastoja urina ) u bubregu i razvoja upale bubrega.Oko trećine bolesnika s upalom bubrega imaju upale donjeg mokraćnog trakta.

Dijagnoza
Bolesnici s tipičnim simptomima za najvjerojatniju upalu bubrega liječnika navode kako treba učiniti osim kliničkog pregleda, palpacija i sukusija ( lupkanje ) u području slabina i ispitivanje osjetljivosti pacijenta na bolni podražaj , zatim ultrazvučni pregled urinarnog trakta, laboratorijske pretrage krvi i mokraće;sedimentaciju i krvnu sliku, kreatinin, ureu, mokraćnu kiselinu i analizu biokemijskog urina i urinokulture s antibiogramom. To je standardna dijagnostička procedura ili slijed pretraga koje je potrebno primijeniti kada smo i u potpunosti sigurni kako se radi o upali bubrega, jer navedene pretrage mogu razjasniti mogući uzrok i intenzitet upale što je važno za tijek i način liječenja.

Liječenje
Nakon dijagnosticiranja mjesta mokraćne upale traži se ukoliko ga je moguće utvrditi mogući uzrok nastale infekcije.  To je vrlo važno, jer time možemo spriječiti novonastalu upalu u kratkom vremenu ponovno ( relaps) ili recidiviranje ( ponavljane upale ) u mokraćnom sustavu nekoliko puta tijekom godine. Ukoliko žena ima upalu mjehura ili bubrega treba utvrditi je li to zato što ima spušten mokraćni mjehur, a ukoliko se radi o muškarcu s mokraćnom infekcijom treba utvrditi ima li upalu prostate , je li imao ili ima upalu epididimisa ili testisa i ima li uvećanu prostatu. Za oba spola valja utvrditi postoji li anomalija u mokraćnom sustavu, (urođene se otkrivaju u dječjoj dobi), međutim mogu biti stečene ( uslijed neuroloških bolesti-Parkinsonova bolest, Alzheimerova bolest, paraplegija-oduzetost dijela tijela i slično). Također se traži postoje li kamenci u bubrezima, mokraćovodima ili mokraćnom mjehuru. Uvijek je pritom potrebno utvrditi postoje li tumori bilo gdje u mokraćnom traktu( bubreg, mokraćovod, mokraćni mjehur, prostata ( kod muškaraca starijih od 45 godina, testisi-kod mlađih muškaraca do 40 godina).Također treba obratiti posebnu pozornost ukoliko postoje osobito mikrotragovi eritrocita ili krvi u mokraći koji nisu vidljivi prostim okom a osobito kod muškaraca i to pušača. Muškarci u dobi iznad 45 godina, pušači, osobito oni koji u svom poslu dolaze u kontakt s raznim bojama ( lakovi za parkete, industrija boja i lakova, autolakireri i slična zanimanja ) jer postoji statistički značajna učestalost pojave, u toj dobi raka mokraćnog mjehura i mokraćovoda. Svaka nevidljiva krvarenja prostim okom u mkokraći ( mikrohematurija, mikroeritrociturija) mora se razjasniti.Ukoliko ultrazvučnim pregledom nije vidljiv mogući uzrok mikrohematurije, tada je potrebno u tri neoviisna uzorka mokraće ispitati citološki pregled mokraće u citološkom laboratoriju s traženjem porijekla eritrocita.To znači tom pretragom možemo doznati iz kojeg dijela mokraćnog trakta dolaze pronađeni eritrociti u mokraću ( gornji ili donji) jer eritrociti različito izgledaju mikroskopski ovisno o njihovom mjestu dolaska u mokraću.Također ćemo u takvom uzorku urina citološkom pretragom doznati postoje li možda odljuštene stanice patoloških tvorbi ( tumora ) koje mi još ne vidimo nikakvom pretragom .Ukratko ( mikrohematurija, mikroeritrociturija) tragovi krvi i eritrocita u mokraći nevidljivi prostim okom ne smiju ostati nerazjašnjeni . Ukoliko svi nalazi dijagnostičkih pretraga budu uredni pa i citološki pregled mokraće , takve pacijente treba kontrolirati svaka 2-3 mjeseca , ovisno o dobi .
Nakon što smo otkrili mogući uzrok mokraćne infekcije, pristupa se primjeni terapije antibiotikom,  ali uvijek nakon davanja uzoraka ( mokraće sperme, obrisaka ) na mikrobiološke pretrage. Nakon dobivanja nalaza mikrobioloških pretraga revidira ( preispituje) se prethodno ordinirana terapija i primijenjuje nova ili produžuje u skladu s rezultatima mikrobioloških pretraga.

Ukoliko se utvrdi kako je uzrok , obično ponavljanih mokraćnih infekcija spušten mokraćni mjehur ili cistokela ( utisnuće mjehura prema rodnici) tada se bolesnicima predlažem operacija podizanja mokraćnog mjehura čime se sprečavaju ponavljane mokraćne infekcije.
Ponekad se otkrivanjem mokraćne infekcije mjehura ili bubrega otkrije dijabetes koji ranije nije otkrive i tada se naravno treba uz liječenje mokraćne infekcije liječiti dijabetes kako bi se također spriječile ponovljene mokraćne infekcije. Ukoliko se utvrdi kako muškarci imaju dobroćudno uvećanje prostate koje nije potrebno operativno liječiti, ponekad je potrebno učiniti i operaciju takve prostate kako bi se spriječila ponovna infekcija mokraćnog trakta. Ukoliko se otkriju kamenci ili pijesak u mokraćnom sustavu treab ih liječiti razbijanjem, operacijom a ukoliko se radi o manjim nefrolitima 1-3 mm ili pijesku mogu se predložiti lijekovi koji pospješuju njihovo izliučivanje iz mokraćnog trakta.

Kako spriječiti mokraćne infekcije?

Najprije redovitom higijenom genitourinarnog trakta, upotrebom prezervativa kod osoba koje često stupaju u spolne kontakte i često mijenjaju partnera, ukoliko imate bilo koju smetnju koja upućuje na mokraćni trakt javite se liječniku i ne uzimajte antibiotike sami. Zatim žene redovito odlazite ginekologu. osobe koje imaju dijabetes trebaju uz ostale moguće komplikacije nedovoljno kontroliranog dijabetesa imati učestale mokraćne infekcije ( znači konzultacija s Vašim liječnikom uz Vaše sudjelovanje u što boljoj regulaciji šećera u krvi a time i mokraći. Tako ćete spriječiti i mokraćne infkecije kao moguće česte komplikacije šećerne bolesti što može dovesti do trajnog oštećenja bubrega.U šećernoj bolesti kako je već napisano , ukoliko je šećer u krvi veći od 10 pojavit će se u mokraći, mokraća je lužnatija i lakše se razvija upala mjehura a kasnije i bubrega.Međutim u šećernoj bolesti dolazi i do oštećenja krvnih žila osobito bubrega.Zbog svega navedenog potrebno je što bolje kontrolirati Šećernu bolest, načinom života, prehranom i lijekovima, kako bi se spriječile komlikacije.Muškarci u dobi iznad 45 godina trebaju svake godine otići na pregled prostate ( digitorektalni pregled i pregled ultrazvukom s kolor doplerom) pregled urina, urinokulture i PSA, osobito oni koji u obitelji imaju oboljele od Ca prostate, mjehura ili bubrega.

Na kraju pijte barem 1-1,5 litru vode, negaziranog soka ili čaja na dan. Time ćete osim rehidracije organizma, omogućiti otjecanje urinom bakterija kojih uvijek nešto ima u mokraćnom traktu i stvorit ćete preduvjete za zdrav mokraćni trakt bez infekcija koje mogu biti vrlo neugodne i opasne. Posebno na pijenje tekućine podsjećam žene koje uglavnom premalo piju tekućine.To dovodi do nižeg krvnog tlaka, isušivanja kože i bržeg starenja, stvaranja celulita i nastajanja mokraćnih kamenaca. Koliko pijete tekućine na dan ?