Ultrazvuk dojki je najjednostaviji, a ujedno  vrlo  precizan i neinvazivan pregled, ukoliko se pregled obavlja na najnovijem i najsuvremenijem kolor dopler uređaju, koji osim prikaza najsitnijih detalja i eventualnih promjena u ultrazvučnoj slici, ima dodatne mogućnosti prikaza najsitnijih krvnih žilica u strukturi tumorske promjene, 3D prikaza tumora, prikaz mikrokalcifikata, zatim određivanje čvrstoće tumora (kPa) ili brzine prolaza ultrazučnih valova (cm/s) kroz tumor. Ovdje ću prikazati novu metodu kvantitativne elastografije kojom se  ultrazvučnim uređajem određuje  SR (Strain Rratio), tj. omjer čvrstoće tkiva tumora i okolnog zdravog tkiva i SWE (Shear Wave Elastography) kojom se mjeri čvrstoća tumorskog tkiva ili brzina prolaza ultrazvučnih valova.  Ova metoda zasniva se na znanstvenim istraživanjima, koja su pokazala da je čvrstoća karcinoma i brzina prolaza ultrazvučnih valova kroz karcinom veća od čvrstoće i brzine prolaza kroz dobroćudne promjene.  Mjerenjem čvrstoće tumorskog tkiva ovom metodom moguće je izbjeći nepotrebnu ciljanu punkciju i biopsije, odnosno utvrditi s velikom sigurnošću je li se radi o karcinomu dojke, što zahtijeva hitnu daljnju dijagnostičku obradu i liječenje.

ELASTOGRAFIJA DOJKE

SHEAR WAVE ELASTOGRAPHY  (SWE)  TUMORA DOJKI

U ordinaciji se primjenom najnovijeg kolor dopler  UZV uređaja obavlja kvantitativno mjerenje čvrstoće čvorova u dojkama. Ovom metodom ultrazvučne dijagnostike moguće je s velikom točnošću razlučiti dobroćudne od zloćudnih promjena u dojkama. 

Prikaz nekoliko ultrazvučnih slika učinjenih novim kolor dopler uređajem u bolesnice kojoj je dijagnosticiran rak dojke, bez punkcije i biopsije tehnikom koja SE, SWE, Micropure, SMI Canon (Toshiba) Aplio 500 Platinum.

Na slici je prikazana nepravilna tumorska tvorba u lijevoj dojci na 3 h programu SMI (detekcija najsitnijih krvnih žilica u tumoru) i u B modu

Na slici je  lijevo 3D prikaz tumora, desno 3D prikaz prokrvljenosti tumora SMI (Superb Microvascular Flow)

Pregled se obavlja ultrazvučnom sondom, na UZV uređajima najviše klase Canon-Toshiba Aplio 500 Platinum , kojima se obavljaju pregledi u ordinaciji . Softverskim programom čvor koji skeniramo u dojci oboji se  prema boji koja kodira čvrstoću tkiva. Sve jako čvrste  strukture koje su manje elastične i nestlačive, kakve su karcinomi,  kodirane su  u ovom uređaju plavom bojoj u Strain Elastografiji (SR), a u  Share Wave Elastography (SWE)  elastografiji crvenom bojom. Bojanje čvora u elastografiji, liječniku omogućava mjerenje  čvrstoće tkiva čvora i oklonog normalnog tkiva dojke, kojim uređaj izračunava omjer čvrstoće oba tkiva i dovivamo SR (Strain Ratio)-omjer čvrstoće zdrvog i bolesnog tkiva (Strain Elastography-SE) i zatim mjerenje (najmanje 5 mjerenja) čvrstoće tkiva u samom čvoru (Share Wave Elastography-SWE), u najčvršćem dijelu čvora . Ultrazvučni uređaj automatski mjeri i obrađuje dobivene podatke  i prikazuje srednju vrijednost čvrstoće u kPa ili brzine prolaska ultrazvučnih valova  (cm/s), u tumoru. Ujedno uz srednju vrijednost  u kPa i cm/s  izračunava se SD (standardna devijacija), kojom se izražava odstupanje u mjerenju, a koja prema Europskom društvu za ultrazvuk i medicini i biologiji ne smije biti veća od 20, a prema Svjetskom društvu za ultrazvuk u medicini i biologiji od 10. U poslijednjih nekoliko godina temeljem  rezultata znanstvenih istraživanja  Europsko i Svjetsko društvo za ultrazvuk objavili  su vrijednosti normalnih, graničnih i patoloških čvrstoća tumorskog tkiva u dojci. Osim SWE tkivo dojke ovim kolor dopler uređajem skenira se novom softverskom metodom Micropure, kojim se detektiraju mikrokacifikati u tkivu dojke. Patološki mikrokacifikati  su najčešće u tkivu dojke,  osobito u čvoru dojke znak malignosti (zloćudnih promjena).

Na sllijedećim ultrazvučnim slikama vidljiva je primjena  SE (Strain Elastography) i SWE (Share Wave Elastography)- slike u boji  i slika u plavoj boji (micropure program) za detektiranje mikrokalcifikata.Na slici je u najčvršćem dijelu tumorske promjene vidljiv mikrokalcifikat. Nakon operacije PHD (patohistološki nalaz ) potvrdio je Ca dojke.

 

Na godišnjem kongresu Britanskog instituta za radiologiju u Londonu koji se održao ove godine 22-23.10.2014. prezentirali smo naš rad pod nazivom „Use of transabdominal color doppler  ultrasound for detection of colon cancer in patients with nonspecific abdominal symptoms: a personal experience and meta-analysis of the literature“ („Primjena transabdominalnog kolor dopler ultrazvuka u otkrivanju raka debelog crijeva  u bolesnika s nespecifičnim tegobama: vlastita iskustva i meta analiza iz literature“).

Na kongresu  je prezentirano 68 znanstvenih postera. Nakon završenog kongresa naš rad je  odabran među nekoliko najboljih radova na kongresu, tako da sam kao poster prezenter održala i audio prezentaciju našeg rada putem Adoba connecta  za  članove instituta koji je snimljen i objavljen  na njihovoj web stranici. Među sudionicima kongresa gotovo svi poster prezenteri bili su iz Velike Britanije, iz svih njihovih vodećih zdravstvenih ustanova, a među najpoznatijima iz Oxforda i Cambridga. Na kongresu su prihvaćeni  i prezentirani posteri iz samo 5 drugih zemalja izvan Velike Britanije, među kojima i naš rad, a mi smo bili jedini predstavnici iz Hrvatske.
Tijekom poster prezentacije bilo je puno zainteresiranih kolega za temu našeg rada, zato što dijagnostika raka debelog crijeva kolor dopler ultrazvukom nije rutinski i uobičajeni  dijagnostički postupak u otkrivanju raka debelog crijeva. U radu je opisan način dijagnostike kolor dopler ultrazvukom, zatim način odabira pacijenata koji su uključeni u ovu retrospektivnu studiju (bolesnici s nespecifičnim tegobama) i kriteriji kojima su određeni pacijenti isključeni iz studije (bolesnici sa znakovima krvarenja iz debelog crijeva i  sa znakovima upalnih procesa u trbušnoj šupljini). Statističkom obradom podataka, kao i meta-analizom koja je uključivala tri neovisne studije (dva druga istraživanja tj. dvije neovisne studije objavljene u svijetu u znanstvenim časopisima i našu studiju), u radu je prikazano da se s velikom sigurnošću  može dijagnosticirati rak debelog crijeva. Statističkom obradom utvrđeno je da je osjetljivost ove metode dijagnostike raka debelog crijeva kolor dopler ultrazvukom 94,9%, specifičnost 95,59 %, NPV 98,86 % i PPV 82,35 %. Meta-analiza kojom smo usporedili naše istraživanje s dvije druge studije pokazala je statistički značajnu  uspješnost u detekciji raka debelog crijeva transabdominalnim kolor dopler ultrazvukom p<0,001.
Poznato je da je zlatni standard za dijagnostiku bolesti debelog crijeva kolonoskopija, ali našim radom prikazali smo da je kolor dopler ultrazvuk trbušne šupljine (abdomena) zlatni standard u dijagnostici bolesti i stanja u  trbušnoj šupljini u bolesnika koji imaju nespecifične tegobe, a koje mogu biti između ostalih bolesti u abdomenu i simptomi raka debelog crijeva. Pod nespecifičnim tegobama podrazumijevamo; bolove i napuhnutost  u trbušnoj šupljini, zatim poremećaje stolice, slabokrvnost, osjećaj slabosti i malaksalosti, mučninu, povraćanje, zatim gubitak apetita i gubitak tjelesne težine. Navedeni simptomi mogu biti prisutni kod mnogih bolesti, stoga je vrlo važno najprije učiniti kvalitetan kolor dopler ultrazvuk trbušne šupljine, a zatim dodatnu dijagnostičku obradu, ukoliko je potrebna.
U našem radu detaljno je opisana tehnika pregleda transabdominalnim kolor dopler ultrazukom, kojim je moguće otkriti rak debelog crijeva uz detaljan opis  tipičnih karakteristika ultrazvučne slike za rak debelog crijeva. Također smo prikazali koje su prednosti dijagnostike raka debelog crijeva kolor dopler ultrazvukom : jednostavnost primjene ultrazvučnog pregleda za bolesnika, neinvazivnost dijagnostičkog postupka bez rizika za perforaciju crijeva što je moguća komplikacija kolonoskopije, široka primjena i laka dostupnost ove metode u svakodnevnoj praksi, zatim nije potrebna posebna priprema bolesnika za pregled, mogućnost  praćenja crijevne peristaltike (rada crijeva) tijekom pregleda, neizlaganje bolesnika rendgenskom zračenju, a jedna od najvažnijih prednosti je mogućnost uočavanja kolor dopler ultrazvukom intramuralnih zloćudnih tumora debelog crijeva tj. tumora koji u početnoj fazi nastanka rastu isključivo šireći se duž stjenke crijeva ne probijajući sluznicu. Intramuralni zloćudni tumori debelog crijeva  nisu vidljivi kolonoskopijom. Pojedini intramuralni zloćudni tumori debelog crijeva  tek se u kasnijoj fazi rasta šire  na sluznicu debelog crijeva prema lumenu crijeva, a neki od njih se šire  samo u okolno tkivo i tako su kasno vidljivi ili uopće nisu vidljivi kolonoskopijom. Prikazali smo i nedostatke transabdominalnog kolor dopler ultrazvuka u dijagnostici raka debelog crijeva: otežan je pregled crijeva kod jako gojaznih bolesnika, teža je dostupnost pregleda rektuma (završnog debelog crijeva) osim kod dobro napunjenog mokraćnog mjehura urinom, uspješnost pregleda kolor dopler ultrazvukom jako ovisi o obučenosti i iskustvu liječnika u dijagnostici crijeva ultrazvukom, zatim ovisi o  kvaliteti kolor dopler ultrazvučnog uređaja i nije moguće učiniti  biopsiju  s mjesta tumorske promjene u crijevu uz nemogućnost uočavanja (mogućih predstadija zloćudnih promjena na sluznici) tj. dobroćudnih polipa u crijevu manjih od 8-10 mm.
Za uočavanje raka debelog crijeva potreban je dugogodišnji rad na ultrazvučnoj dijagnostici trbušne šupljine. Ovaj rad rezultat je mog 25 godišnjeg iskustva u ultrazvučnoj dijagnostici u vlastitoj ordinaciji. Kada sam u početku moga stručnog rada počela uočavati žarišne promjene u trbušnoj šupljini koje ne pripadaju standardnim organima koji se pregledavaju u trbušnoj šupljini (jetri, bubrezima. žučnjaku itd.) i koje su nepravilne i prokrvljene, zaključila sam da najvjerojatnije odgovaraju raku debelog crijeva. Takve bolesnike upućivala sam hitno na kolonoskopiju, koja je zatim potvrdila moj ultrazvučni nalaz. Tako sam vremenom stjecala neprocjenjivo iskustvo, stalno učeći i provjeravajući svoj rad, a kada sam dostigla zadovoljavajuće rezultate u dijagnostici raka debelog crijeva, koji su objavljeni u ovoj studiji, odlučila sam to objaviti na ovakav način, kako bih svoje iskustvo podijelila s mojim kolegama u svijetu i kako bih osobno imala znanstvenu potvrdu ultrazvučne dijagnostike raka debelog crijeva  koju primjenjujem u svakodnevnoj praksi.
Kao što sam već napomenula u svijetu nije dijagnostika bolesti crijeva kao ni u Hrvatskoj još uvijek prihvaćena kao uobičajena rutinska metoda kojom se opisuju promjene i na tkz. šupljim organima u trbušnoj šupljini (želucu, tankom i debelom crijevu), ali ipak postoji u svijetu u zadnjih 10-etak godina sve veći broj znanstvenih radova objavljenih u svjetskim znanstvenim časopisima u kojima se prezentira tehnika ultrazvučnog pregleda i opisa promjena u želucu i crijevima.
Konačan zaključak našeg rada je da je kolonoskopija do danas nezamjenjiva metoda u dijagnostici bolesti debelog crijeva, ali da je kolor dopler ultrazvuk crijeva također jedna vrlo korisna i lako primjenjiva metoda u dijagnostici raka debelog crijeva, osobito u bolesnika s nespecifičnim tegobama. Stoga svakako treba biti prva metoda izbora u  takvih bolesnika, jer kolonoskopijom možemo dijagnosticirati samo bolesti debelog crijeva, a na ovaj način primijenjenim kolor dopler ultrazvukom možemo razlučiti što je točan uzrok tegoba, a on može biti kod takvih tegoba bilo koji organ u trbušnoj šupljini, a ne samo debelo crijevo.

Link na kojem je prezentiran naš rad na kongresu Britanskog instituta za radiologiju možete pogledati ovdje - 
http://www.eposters.net/poster/use-of-transabdominal-color-doppler-ultrasound-for-detection-of-colon-cancer-in-patients-with

Kliknite na play da čujete audio prezentaciju

                

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Preventivni pregledi dojki, ultrazvuk dojki  preporučuju se svake godine nakon 30.-te godine života žene, a ukoliko u obitelji postoji pozitivna obiteljska anamneza tj. majka, sestra ili baka, koje su preboljele rak dojke, pregled se preporučuje već nakon 20-te godine života, jer je učestalost ove bolesti u srodnica značajno veća, nego u ostalom dijelu populacije.

Tehnološka dostignuća u ultrazvučnoj dijagnostici  dojke, značajno su napredovala u zadnjih nekoliko godina, tako da je dijagnostika vrlo malih promjena od 2 mm u dojakma i razlučivanje dobroćudnih od zloćudnih promjena u dojkama, znatno olakšano. Danas u kolor dopler uređajima, osobito najviše klase UZV uređaja, postoje posebni softverski programi, koji omogućavaju analizu svake žarišne  promjene u tkivu dojke, što doprinosi jasnom i točnom razlučivanju  dobroćudne ili zloćudne promjene u dojci i bez ciljane punkcije ili biopsije.

U mojoj ordinaciji upravo takav  ultrazvučni pregled se obavlja na UZV uređaju najviše klase,  najsuvremenijim Canon-Toshiba Aplio 500 platinum, koji je zamijenio moj prethodni UZV uređaj.

Ultrazvuk dojki primjenom nove metode ultrazvučne dijagnostike dojke - elastografija (SE,SWE) , SMI, Micropure

Softverskim programom čvor koji skeniramo u dojci oboji se  bojom koja kodira čvrstoću tkiva. Elastografija je metoda koja  rzlučuje elsticitet tkiva, mjerenjem brzine prolaska UZV valova kroz tkivo ili mjerenjem čvrstoće tkiva. Na taj način mogu se razlučiti elastična od čvrstih tkiva. Tumorsko tkivo ima smanjenju kompresibilnost (stlačivost), odnono smanjen elasticitet. Elastografija  koja je primijenjena u ovom novom uređaju  mjeri elasticitet ispitivanog tkiva (najčešće tumora) kvantitativno mjerenjem  (SE i SWE), osnosno kvalitativno (određivanje elasticiteta prema boji) koja je kodirana prema tvrdoći tkiva.Sve jako čvrste  strukture, kakve su karcinomi  kodirane su u ovom uređaju crvenom bojom. Bojanje čvora u elastografiji, liječniku omogućava da već prema boji u samom čvoru, može procijeniti  kakve je čvrstoće promatrana žarišna promjena (čvor). Čvor  najčešće nije jednako čvrst i tvrd u svim svojim dijelovima, osobito ako je veći  od 5 mm. Nakon uvida u čvrstoću tkiva čvora, moguće je izmjeriti čvrstoću tkiva u najtvrđem dijelu čvora koje je najsuspektnije za zloćudnu promjenu tkiva čvora. Mjerenje se smatra relevantnim, ukoliko je učinjeno najmanje 5 mjerenja na mjestu najveće čvrstoće čvora. Ultrazvučni uređaj automatski mjeri i obrađuje dobivene podatke  i prikazuje srednju vrijednost čvrstoće u kPa ili brzine prolaska ultrazvučnih valova  (m/s) u čvoru.  Ultrazvučni valovi sporije prolaze kroz mekše i elastičnije tkivo, a brže kroz tvrđe tkivo. Primjenom Youngovog modula elastičnosti može se  uređajem izmjeriti čvrstoća tkiva u kPa i što je ispitivano tkivo čvršće, postoji osnovanija sumnja u zloćudnost promjene. Ujedno uz srednju vrijednost  u kPa i m/s  izračunava se SD (standardna devijacija) koja prema Europskom društvu za ultrazvuk i medicini i biologiji ne smije biti veća od 20, a prema Svjetskom društvu za ultrazvuk u medicini i biologiji od 10, što liječniku omogućava uvid u točnost izvršenog mjerenja ovom metodom SW elastografije. U poslijednjih nekoliko godina temeljem  rezultata znanstvenih istraživanja  Europsko i Svjetsko društvo za ultrazvuk donijeli su okvirne vrijednosti normalnih, graničnih i patoloških čvrstoća tumorskog tkiva u dojci. Osim SWE tkivo dojke ovim kolor dopler uređajem skenira se novom softverskom metodom Micropure, kojim se detektiraju mikrokacifikati u tkivu dojke, što do sada nije bilo moguće prethodnim UZV uređajima. Patološki mikrokacifikati  su najčešće u tkivu dojke,  osobito u čvoru dojke znak malignosti (zloćudnih promjena). Novi uređaj koji odnedavno koristim u ordinaciji, ima nekoliko vrsta doplera, a posebno osjetljiv je dopler kojim se mogu uočiti najmanji vaskularni protoci u najmanjem tumorskom tkivu.SMI- (Superb Microvascular flow), što ranijim doplerima Color Doppler, Power Doppler ili ADF nije uvijek  bilo moguće.Na taj način danas ovakvim najsuvremenijim  kolor dopler uređajem koji primjenjujem u ordinaciji temeljem nekoliko kriterija dijagnostike i analize uočene žarišne promjene moguće je vrlo točno razlučiti o kakvoj je promjeni u dojci riječ (cista s gušćim sadržajem, dobroćudna  ili zloćudna promjena u dojci), bez punkcije ili biopsije.

Kriteriji analize žarišne promjene u dojci (razlučivanje dobroćudne od zloćudne promjene)

1. Strain elastografija (SE), određivanjem Strain Ratio (SR) , kojim se utvrđuje omjer čvrstoće u čvoru i okolnom zdravom tkivu dojke. 

2. SWE (Shear Wave Elastography), mjerenjem čvrstoće tkiva (kPa) ili mjerenjem brzine prolaza UZV valova (m/s)  u najčvršćem dijelu žarišne lezije, najmanje 5 mjerenja 

3.Određivanje stupnja prokrvljenosti u čvoru osjetljivim doplerom metodom SMI (Superb Microvascular Flow), monokromatski i kolor 

4. Micropure  softverski program kojim detektiramo prisutnost mikrokalcifikata u čvoru i zdravom tkivu dojke

5.Panoramski prikaz cijele dojke, kojim se topografski može bolje razlučiti pozicija uočenog čvora u tkivu cijele dojke  i odnos prema okolnom tkivu

Slika 1. Prikaz detekcije čvora u 42 godišnje bolesnice u B modu i SE (strain elastografiji) . Gospođa je došla na preventivni pregled dojke, bez ikakvih simptoma. U obitelji nije nitko imao rak dojke. Pregledom je utvrđena žarišna promjena u lijevoj dojci.

Slika 2.  Prikaz tumora u dojci 42.godišnje bolesnica metodom Strain elastografije (SE) , metada kojom je utvrđen Strain Ratio (SR) koji je značajno povećan 6,75 što upućuje na znatno čvršće tkivo čvora od okolnog tkiva, što je suspektno za  rak dojke.

 

 

 

 

 

 

 

 

Slika 3. Prikazan je  isti čvor u dojci SW elastografijom,kojom je učinjeno 5 mjerenja u najtvrđem dijelu čvora (kodirano crvenom bojom). Mjerenjem je utvrđena velika čvrstoća tkiva (median 111,9 kPa) u čvoru dojke, koja također upućuje na rak dojke.

Slika 4. i 5. Prikaz  tumora u dojci u B modu (siva skala) i u programu Micropure (slika u plavoj boji), kojim je utvrđen mikrokalcifikat u njačvršćem dijelu čvora (znak zloćudnosti promjene). Čvor je veličine 9x5 mm.

Operacijom dojke i dobivenim PHD (patohistološkim nalazom) tumorskog tkiva dojke potvrđen je kacinom dojke, koji j utvrđen elastografijom i kriterijima analize tumorske promjene u dojci, bez biopsije.

Primjena SMI (Superb Microvascular Flow) u detekciji prokrvljenosti karcinoma dojke

Dosadašnji doplerski prikazi  nisu mogli detektirati vaskularni protok u najsitnijim ograncima krvnih žila, što je izuzetno važno pri procjeni vaskularizacije tumora dojke.Naime dobroćudni tumori fibroadenomi u pravilu nemaju vidljivu prokrvljenost, za razliku od karcinoma koji su značajnije ili izrazito prokrvljeni. Stoga  SMI dopler od osobite važnosti. Na shematiziranim dvjema slikama moguće je vidljeti osnovnu razliku u detekciji vaskularizacije dosadašnjim mogućnostima doplera (power dopler, pulsirajući dopler i ADF) u odnosu na SMI. 

 

Primjer bolesnice 53 godine, koja se javila u ordinaciju na preventivni pregled dojki. Utvrđena je vrlo mala žarišna promjena u GLK lijeve dojke (2 h). Na prvi pogled djelovalo je da se radi o maloj cisti, ali pomnom analizom i primjenom SMI (poseban Doppler) utvrđena je značajna prokrvljenost u maloj promjeni u dojci. Mjerenjem čvrstoće elastografijom (SWE) utvrđena je čvrstoća u čvoru veća od 100 kPa, što je značajno povećano. Bolesnica je upućena na daljnju obradu i kirurgu. Bolesnica ima implantat u dojkama zadnjih 6 mjeseci, što je vidljivo na UZV slici ispod tkiva dojke

Na video klipu vidljiva je povećana prokrvljenost male žarišne promjene (2 mm) u dojci -Ca dojke

Na slici je prikazan rak (karcinom) dojke u programu elastografije, veličine 7x8 mm, kod žene u dobi od 42 godine.Vidljivo je da iza i lijevo od tumora nema vidljive uredne strukture tkiva dojke

Vidljiv je rak dojke kod iste bolesnice u crno bijeloj slici s primjenom power doplera.Vidljiva je prokrvljenost tumora dojke.

Simptomi raka dojke u početku ne postoje, a kada postoje znaju proći neopaženo kod pacijentica. Mnoge ih mjesecima ignoriraju zbog straha ili neznanja. Probir (pretraživanje, skrining) promjena u dojkama je vrlo važan. Rano otkrivanje raka dojke povećava vjerojatnost uspješnog izlječenja. Danas se u dijagnostici najviše koriste mamografija i ultrazvuk dojki. Ponekad se koristi i MR dojke (magnetska rezonanca dojke), koju smatram boljom pretragom od mamografije zbog neizlaganja štetnom rendgenskom zračenju.  Mamografija koristi rendgenske zrake za dijagnostiku promjena u dojkama i stoga kod višekratnih ponavljajućih pretraga dojki (najčešće svake 2 godine) i kumulativnog (zbrajajućeg) štetnog djelovanja rendgenskih zraka na tkivo dojke može, osobito kod osoba koje nose gen za rak dojke provocirati nastanak raka dojke. Mamografija također nije preporučljiva za pregled dojki u dobi prije menopauze, kao i kod žena koje imaju bogato žljezdano, tkivo jer se eventualne promjene u dojkama ne mogu dobro uočiti.

Današnje generacije novih kolor dopler ultrazvučnih uređaja, najviše klase, osobito ponekad u kombinaciji s magnetnom rezonancom (MR) dojki smatram najboljim načinom detekcije raka dojke u najranijoj fazi bolesti.

Mobilna mamografija ima svoje mjesto u dijagnostici raka dojki kod onih žena koje uopće ne odlaze na preventivne preglede dojki, ali smatram da mamografija nije u današnje vrijeme jedini i  preventivni pregled za dojke, osobito ukoliko se redovito ponavlja svake 2 godine. To bi značilo da će se kod žena koja redovito odlaze na mamografiju od 40-te- godine života do prosječne životne dobi od 76 godina, ozračiti područje dojki oko 17 puta. Danas postoje znanstvene studije koje su pokazale da mamografija nije idealna pretraga za dijagnostiku bolesti dojki.

Rak dojke je nažalost najčešći rak u žena. Nalazi se na uvjerljivo prvom mjestu po učestalosti raka i uzroku bolesti i smrti u žena od zloćudnih bolesti. Rak dojke ne bira dob. Prije 20-etak i više godina rak dojke se javljao najčešće u dobi nakon 50-te, 60-te godine života. Danas smo svjedoci sve više oboljelih žena u dobi između 30-40 godine godine života. To je dob kada se brojne osobito patološke promjene odvijaju vrlo brzo, za razliku od žena u kasnijoj dobi, dobi nakon 60-te, 70-te ili 80-te godine života. Stoga je upravo u mlađim dobnim skupinama žena, a to je dob nakon 30-te godine života od izuzetne važnosti rana ili pravodobna dijagnostika zloćudnih bolesti dojki. U Hrvatskoj godišnje od raka dojke oboli oko 24 % žena. To drugim riječima znači, da od 100 žena koje godišnje u Hrvatskoj oboli od raka biilo kojeg mjesta nastanka (dojka, pluća, želudac, crijeva itd.), 24 žene godišnje od njih 100 oboli upravo od raka dojke.To dalje znači da svaka 4. žena koja oboli u Hrvatskoj od bilo kojeg raka oboli od raka dojke.
Na ove dvije ultrazvučne slike snimljene najsuvremenijim kolor dopler uređajem možete vidjeti koiko maleni tumor dojke 3x4 mm, kod bolesnice od 34 godine. (koji je ciljanom punkcijom i kasnijom operacijom dokazan kako se radi o početnom raku dojke), možemo jednostavno vidjeti i otkriti. Ova bolesnica je operirana tako da joj je odstranjen dio dojke uz tumor. Patohistološka slika dojke i stadij karcinoma dojke nije zahtijevala daljnu kemoterapiju, a to znači jako puno za kvalitetu života i izlječenje bolesnice.

Upravo zato liječnici stalo potiču žene na preventivne preglede dojki, koji su od izuzetne važnosti. Zašto? Zato što se u proteklih 30-etak godina nije značajno promijenila strategija liječenja raka dojke, osim primjene  "pametnijih" ciljanih kemoterapija. Mi još uvijek ne znamo koji je točan uzrok, mehanizam nastanka i zato nemamo djelotvorniju terapiju, osim dosadašnje uvriježene strategije,  trijas (tri moguće) metode liječenja koje se mogu primjenjivati samostalno ili u kombinaciji u liječenju raka dojke. To su kirurški (operacija tumora ili dojke), kemoterapija, radioterapija. Uspješnost liječenja i izliječenja ovisi o stadiju i patohistološkom tipu raka dojke. Što ga ranije otkrijemo, rak koji je vrlo malen, nije opipljiv izvana, nema simptoma bolesti, imamo šansu izliječiti takvu bolesnicu, čak i bez kemoterapije i zračenja.U svojoj praksi imam bolesnica kojima je utvrđen vrlo mali karcinom dojke,  gdje nije bila potrebna kemoterapija i zračenje ili se nakon operacije primijenilo samo zračenje.

Kolor doplerom s programom elastografije,  može se razlikovati lakše komplicirana cista  od čvora, a zatim zloćudni od dobroćudnog čvora u dojci.

U cisti nema protoka a u čvoru postoji krvni protok osobito u zloćudnoj promjeni u dojci. Elastografijom se prepoznaje razlika između čvrstog i mekog tkiva pa se tako meko tkivo prikazuje svjetlijom bojom, a tvrdo kao tamnije područje. S obzirom da su tumori tvrđi od zdravog tkiva, elastografija se obično koristi pri pregledu dojki. Na ovaj način možemo smanjiti broj punkcija (uzimanje iglom uzorka promijenjenog tkiva u dojci). Mamografija je radiološka pretraga s RTG zračenjem koja se koristi više od 50 godina u dijagnostici dojke, a ultrazvučni pregled se danas vrlo često koristi kao nadopuna pregledu dojki nakon mamografije, što s obzirom na današnje mogućnosti ultrazvučne dijagnostike smatram pogrešnim. Osim toga žene nakon 50-te godine života obihvaćene su Nacionalnim preventivnim programom za dijagnostiku raka dojek i pozivaju se na mamografske preglede dojeki, a mlađe žene od 50.te godine života nisu obuhvaćene nikakvim organiziranim preventivnim pregledima, iako smo svjedoci sve češće oboljelih mladih žena nakon 30-te godine života. Za takve žene jedini pravi preventivni pregledi su pregledi na ovakvim kolor dopler ultrazvim uređajima, koji imaju sve mogućnosti koje sam navela  (elastografija, SMI, MIcropure softverske mogućnosti uređaja) za bolju i detaljniju analizu osobito uočenih žarišnih promjena u dojci.

Prednosti pregleda najsuvremenijim ultrazvučnim uređajem s kolor doplerom, kolor dopler uređaj Aplio 500 Platinum, koji odnedavna koristim u svojoj ordinaciji i programom za elastografiju, omogućena je, jednostavnost i bezbolnost pregleda za ženu, zatim pregled se može ponavljati koliko je to potrebno kao i mogućnost uočavanja i razlučivanja vrlo malih promjena u dojkama. Pregledom ovakvim suvremenim kolor dopler uređajem mogu se izbjeći nepotrebne punkcije.

Osim toga ultrazvučni uređaj Canon Toshiba Aplio 500 Platinum ima  SMI, tj. poseban  kolor dopler, program za elastografiju i panoramski prikaz promjena u dojci gdje se na jednoj slici može panoramski prikazati struktura cijele dojke. Detaljnije o bolestima dojke i dijagnostici promjena u dojkama možete pročitati u tekstovima o dojkama (kako dolazi do raka dojke, dobroćudne promjene u dojkama, liječenje raka dojke itd.-tražilica).

Magnetna rezonanca i PET-scan rijetko se koriste, jer obično se sve promjene mogu uočiti ovim dvjema metodama i dostupnost CT i MR uređaja je znatno manja od ultrazvuka i mamografije.

Danas postoje kontroverzna razmišljanja  o tome je li dobro da pacijentica vrši samopregled, jer statistički je utvrđeno da na taj način nismo uspjeli smanjiti smrtnost raka dojke. Moje je mišljenje da žene treba educirati i poticati na samopregled i podučavati ih kako ne smiju ignorirati bilo koji od prethodnih mogućih simptoma za rak dojke. Mišljenja sam da samo pravilnim pristupom u objašnjenju ženi kako će to jednom mjesečno činiti može u mnogome razbiti strah od mogućeg oboljenja i pomisli žene što ako napipam kvržicu.

Za sve dodatne upite i informacije, izvolite nazvati na tel. 01 48 40 813 (8-19 h), subotom (8-12 h) ili izvolite poslati upit  klikom na e-mail; ultrazvuk.tarle@gmail.com

Depresiju možemo opisati kao osjećaj jake žalosti, potištenosti i tuge koja se može javiti kao reakcija na neki tužni događaj (smrt najbližih) ili bez posebnog nama nepoznatog i neobjašnjivog povoda uz često druge tegobe psihološke naravi. Najčešće ona nije proporcionalna intenzitetu događaja koji ju je potaknuo, a karakteristika joj je da traje dulje vremena od uobičajene reakcije (kada je potaknuta događajima izvana – egzogeni uzrok) uz brojne druge poremećaje. Depresija se kod pojedinih ljudi javlja bez poticajnog vanjskog podražaja, postoje osobe koje u svojim genima nose sklonost depresiji.

Panika je akutna i prekomjerna tjeskoba s popratnim organskim simptomima. Panični poremećaj se definira kao pojava neočekivanih napadaja panike (tj. pojava iznenadnih, intenzivnih napadaja straha, i nelagode uz simptome poput drhtanja, preznojavanja, ubrzanog rada srca (palpitacija), bolova u prsima, osjećajem stezanja u vratu i gušenja a ponekad i vrtoglavicama i omaglicama. Kod nekih bolesnika panični poremećaj očituje se osjećajem trnjenja u glavi, rukama, nogama ili cijelom tijelu.U takvim iznenadnim, neočekivanim napadajima neopisive panike, bolesnici imaju osjećaj straha od smrti, užasan strah da će izgubiti svijest i da se neće moći iz nesvijesti vratiti. Ovakvi napadaji najintenzivniji su u trajanju od 10-etak minuta. Ovakvi simptomi su kod pacijenata nepredvidljivi, javljaju se obično bez neposrednog povoda, a pacijenti nakon smirivanja opisanih simptoma, osjećaju umor i brigu zbog eventualnih ponavljanih sličnih iznanadnih napadaja u budućnosti. Najviše ih brine iznenadna pojava neugodnih simptoma i nemogućnost njihove kontrole.

Kod nekih pacijenata prisutni su simptomi oba poremećaja. Tada govorimo o panično depresivnom poremećaju.

DEPRESIVNI I PANIČNI POREMEĆAJI

Depresija i panika česti su poremećaji mentalnog zdravlja zbog kojih se ljudi javljaju liječnicima. Vrlo često depresivni i/ili panični poremećaji otkrivaju se slučajno u ordinacijama obiteljske medicine. Pacijenti dolaze u ordinaciju s tegobama koje mogu biti raznolike kao što su glavobolja, osjećaj stezanja u vratu, nemogućnost gutanja, osjećaj „preskakanja i lupanja„ srca, nemogućnost normalnog disanja uz osjećaj nedostatka zraka, neki navode lokalizirani i generalizirani svrbež po koži (svrbež na jednom dijelu tijela, ruke, noge, lice ili svrbež u cijelom tijelu). Neki od pacijenata imaju bolove u „žličici“, povraćanje, proljevaste stolice kojima često prethodi osjećaj „kruljenja„ u crijevima, učestalo mokrenje i brojni drugi simptomi.

Neki od pacijenata djeluju zamišljeno, potišteno, napominju kako su stalno umorni, kako su bezvoljni, zatim kako ih ništa više ne veseli i ne pričinjava im zadovoljstvo. Pojedini pacijenti se tuže kako su se udebljali ili smršavili u posljednje vrijeme, neki napominju kako nemaju apetit ili se on naglo povećao, a ponekad se u ordinaciji bez vidnog razloga rasplaču. Bolesnici najčešće ne znaju kako se kod njih radi o depresiji ili paničnom poremećaju jer većina njih ima neki „organski„ simptom. Tegobe koje imaju najčešće povezuju s nekom opakom bolešću koja ih onemogućava u njihovim svakodnevnim aktivnostima. Veliki dio pacijenata koji boluje od panično depresivnog poremećaja navodi strah od ozbiljne bolesti, strah od smrti, strašan osjećaj straha kada su sami u kući ili kada moraju negdje otići, dok drugi navode strah kada se sami voze u automobilu. 
Sve navedene tegobe onemogućavaju ih u svakodnevnim aktivnostima i prema njihovim riječima, život im se čini u takvom stanju nemogućim a oni su u svemu bespomoćni. Ponekad je i liječnicima teško dokučiti o kakvim se uzrocima bolesnikovih tegoba radi, osobito ukoliko pacijenta vide prvi puta. Međutim postoje posebne tehnike i vještine komunikacije koju liječnici osobito specijalisti obiteljske medicine i psihijatri uče na fakultetu i tijekom specijalizacije,  a zatim ih tijekom svoga rada razvijaju. One im uz dijagnostiku i eliminiranje organskih uzroka bolesnikovih tegoba, omogućavaju put do točne dijagnoze. Često se događa da pacijenti koji boluju od panično depresivnog poremećaja obilaze brojne ordinacije i liječnike u potrazi za dijagnozom. Vrlo često se rade ponekad i brojne, bespotrebne skupe pretrage, uzimaju se lijekovi za npr. gastritis (upalu sluznice želuca) ali bazični, izvorni poremećaj se ne prepoznaje i tako ne liječi. Poznato je naime da određene organske bolesti mogu dovesti do depresije (karcinomi), a također je poznato kako panično depresivni poremećaj može ukoliko nije liječen dovesti do nekih kroničnih bolesti (gastritis, hipertireoza, infarkt srca, šećerna bolest itd.).

Depresija i panični poremećaji su u porastu i svakako su bolesti suvremenog svijeta i ubrzanog načina života, međutim mogu se javiti i u ljudi izrazito mirnog načina života.
Ipak, despresiju spominje i Hippokrat koju opisuje kao melankoliju odnosno crnu žuč.On je smatrao kako postoje 4 bazične tekućine u tijelu čovjeka koje su opisivale bazičnu fiziologiju ljudskog tijela.To su crna žuč, krv, sluz i žuta žuč.

Depresija

Depresiju možemo opisati kao osjećaj jake žalosti, potištenosti i tuge koja se može javiti kao reakcija na neki tužni događaj (smrt najbližih) ili bez posebnog povoda uz često druge tegobe psihološke naravi. Najčešće ona nije proporcionalna intenzitetu događaja koji ju je potaknuo a karakteristika joj je da traje dulje vremena od uobičajene reakcije (kada je potaknuta događajima izvana –egzogeni uzrok) uz brojne druge poremećaje. Depresija se kod pojedinih ljudi javlja bez poticajnog vanjskog podražaja, postoje osobe koje u svojim genima nose sklonost depresiji. Nije u potpunosti poznat uzrok nastanka depresije ili depresivnog poremećaja. Ipak smatra se kako najčešće u suvremenom svijetu depresija nastaje kao posljedica dugotrajnih kroničnih stresnih zbivanja u životu ljudi,koji tada postupno uzrokuju promjene u sustavu prijenosa biokemijskih tvari putem živčanih vlakana, tj. serotonina i još nekih neurotransmitera (biokemijskih tvari koje sudjeluju u prijenosu živčanih podražaja ).
Depresija se može manifestirati na različite načine .Ovdje ću spomenuti 9 najčešćih simptoma kojima se manifestira:

1) Osjećaj tuge, žalosti i plačljivosti bez vidnog razloga
2) Umor bez organskog uzroka i realnog razloga, gubitak interesa za seks, smanjenje libida
3) Smanjenje interesa i zadovoljstva u aktivnostima koje su takve ljude ranije veselile
4) Značajno povećanje ili gubitak apetita ili tjelesne težine. Povećana sklonost debljanju ili mršavljenju
5) Nesanica ili pretjerano spavanje (hipersomnija)
6) Psihomotorni nemir (agitacija) ili usporenost
7) Osjećaj bezvrijednosti, bespomoćnosti i krivnje
8) Smanjena sposobnost koncentriranja i razmišljanja, poteškoće u donošenju odluka
9) Strah od bolesti i strah kako tegobe koje pacijent osjeća su uzrokovane teškom i   neizlječivom bolešću. Misli o smrti i samoubojstvu.

Ovim simptomima depresije treba dodati kako osobe koje obole od depresije počnu zanemarivati sebe i osobe u svojoj obitelji i okolini . Najčešće takve žene se zapuste , nije ih briga kako izgledaju, kakva im je frizura, kako su obučene. One tako počinju zanemarivati i svoju obitelj, uglavnom prestanu kuhati , zanemaruju brigu o djeci, zanemaruju svoje prijatelje i povlače se zabrinuto u sebe uz osjećaj bespomoćnosti i samooptuživanja. 

Dijagnoza depresije donosi se ukoliko je prisutno najmanje 5 od prethodno 9 navedenih simptoma koje pacijent ima u najmanje posljednja dva tjedna ili duže.

Ukoliko pacijent ima jedan ili dva simptoma tada govorimo o depresivnom raspoloženju ili gubitku interesa i zadovoljstva.
Kada bolesnici pokazuju tešku kliničku sliku depresije , koja ih značajno ometa u njihovom svakodnevnom životu i obavezama, govorimo o velikoj depresivnoj epizodi.Ponekad se kod depresije može izmjenjivati period depresije i period manije. Manija se karakterizira povišenim raspoloženjem, takvi pacijenti su puni energije, smanjene potrebe za snom, prepuni planova, oni se precjenjuju, imaju osjećaj goleme moći i snage imaju puno najčešće neostvarenih ideja. Depresivni bolesnici su sasvim suprotnog raspoloženja, kako je već navedeno. Ponekad se ovakav stanja izmjenjuju kod iste osobe, tada govorimo o biopolarnom poremećaju (poremećaju s dva suprotna načina ponašanja, od kojih niti jedan nije uobičajen za normalno mentalno stanje čovjeka).

Postoje tkz. teži i lakši stupnjevi depresije.  Jedan od lakših stupnjeva depresije je distimija (dysthymia). Kod distimije najčešće prevladava plačljivost i povlačenje iz društva, povlačenje u sebe, zatvaranje, međutim nema vegetativnih tegoba ( bolovi u želucu, „lupanje srca „ itd)Liječniku je bitno prepoznati intenzitet depresivnog poremećaja jer o tome ovisi način i duljina liječenja

Danas postoje i standardizirani upitnici za mjerenje stupnja depresije. Dva su najčešća: Hamiltonova ljestvica za stupnjevanje depresije (liječnik verbalno postavlja pitanja pacijentu)  i Beckova lista o depresiji (ispunjava sam pacijent odgovarajući na pitanja).
Kod djece najčešće govorimo o depresivnom raspoloženju. U djece i adolescenata to može biti i razdražljivo raspoloženje koje je prisutno gotovo tijekom cijelog dana u ukupnom kontinuiranom trajanju od najmanje godinu dana.
Danas se smatra kako 20 – 30% pacijenata koji dolaze svojim obiteljskim liječnicima, smatra kako je njihov problem neka organska bolest ili poremećaj, a oni zapravo imaju depresiju ili neki poremećaj mentalnog zdravlja koji jednim dijelom nalikuje depresiji (generalizirani anksiozni poremećaj, somatizacijski poremećaj, panični poremećaj ili hipohondriju).

Navedeni poremećaji često se razmatraju u diferencijalnoj dijagnozi poremećaja mentalnog zdravlja gdje uzrok pacijentovih tegoba nije organski već psihološki.Depresija se tipično najčešće prvi puta javlja između 20-40 godine života, međutim može se iznimno javiti u bilo koje životno doba.Danas je uočljivo kako se iz nama nepoznatih razloga depresija kontinuirano povećava kroz desetljeća, počevši od 1910 godine u svim industrijaliziranim zemljama svijeta.Smatra se kako to nije posljedica boljeg uočavanja oboljelih od depresije , već je to posljedica stvarnog porasta broja oboljelih. Također je uočeno kako se dob u kojoj se javlja depresija pomiče sve više prema nižoj životnoj dobi.

Žene depresiju imaju dva puta češće od muškaraca. Ne zna se pouzdani razlog. Ipak istraživanja su pokazala kako se kod žena povećana sklonost depresiji možda može povezati s promjenama spolnih hormona (estrogena i progesterona) tijekom menstruacijskog ciklusa (PMS), zatim češća je pojava depresije u perimenopauzi i menopauzi (premenopauzalna depresija)  ili nakon poroda (perinatalna i postporođajna depresija).

Panični poremećaj

Panika je akutna i prekomjerna tjeskoba s popratnim organskim simptomima.Panični poremećaj se definira kao pojava neočekivanih napadaja panike ( tj. pojava iznenadnih , intenzivnih napadaja straha,  i nelagode uz simptome poput drhtanja, preznojavanja, ubrzanog rada srca ( palpitacija ), bolova u prsima, osjećajem stezanja u vratu i gušenja a ponekad i vrtoglavicama i omaglicama. Kod nekih bolesnika panični poremećaj očituje se osjećajem trnjenja u glavi, rukama, nogama ili cijelom tijelu.U takvim iznenadnim, neočekivanim napadajima neopisive panike,  bolesnici imaju osjećaj straha od smrti, užasan strah da će izgubiti svijest i da se neće moći iz nesvijesti vratiti.Ovakvi napadaji najintenzivniji su u trajanju od 10-etak minuta.Nakon ovakvih napadaja kod takvih bolesnika javlja se jedna trajna zabrinutost zbog eventualnih budućih napadaja i njihovih mogućih posljedica. Takvi bolesnici se zbog toga boje negdje sami otići jer su zabrinuti ukoliko im se takav napadaj ponovi.

Panični poremećaji javljaju se dvostruko češće u žena nego u muškaraca.

Iako izdvajamo prema simptomima depresivni i panični poremećaj, vrlo često susrećemo kod pacijenata kombinaciju oba poremećaja , koji jednim imenom zovemo panično-depresivni poremećaj.

Neka istraživanja pokazuju kako promjene hormona štitnjače, koje su češće u žena sedam puta u odnosu na muškarce, mogu potaknuti pojavu depresije. Psihološka istraživanja pokazuju kako žene na nesreću reagiraju samooptuživanjem i najčešće povlačenjem u sebe što može potaknuti razvoj depresije. Obrnuto, uobičajeno i najčešće muškarci reagiraju nijekanjem tegoba i samobacanjem u aktivnosti. U razgovoru s pacijentima oni najčešće na pitanja o njihovom životu odgovaraju kako nemaju stresne situacije, kako je sve u životu uredno i kako im se ništa tijekom života nije događalo što bi moglo provocirati depresivno panični poremećaj. Put do dijagnoze ovakvih poremećaj je za liječnike često mukotrpan. Liječnik mora imati veliko znanje i iskustvo kako bi u „šumi „ kliničkih simptoma razlučio o čemu se radi ,zatim vještinu komunikacije s pacijentom jer izuzetno je važno i osjetljivo kako će predočiti pacijentu izvor njegovih problema.

Pacijenti često čuju pojam psihosomatske bolesti, međutim mnogi od njih ne znaju što to zapravo znači. Svakom pacijentu liječnik je dužan objasniti porijeklo njegovih organskih tegoba , kada je u to siguran i vješto pacijentu predočiti povezanost njegovih organskih tegoba koje pacijent ima kao simptom a koji je on pretvorio (transformirao) u organski simptom (glavobolja, "lupanje srca", gušenje itd.). Ovu transformaciju psihičkih tegoba (koje pacijent ne može sam prepoznati) takvi bolesnici najčešće transformiraju u neki od organskih simptoma.

Pacijenti najčešće odbijaju dijagnoze kako je njihov problem u osnovi psihičkog porijekla. Ponekad je jako mukotrpno za liječnika objašnjavati pacijentu kako je uzrok njihovih tegoba psihičkog porijekla, jer za većinu naših pacijenata uglavnom je teško prihvatiti činjenicu kako oni imaju neki psihički problem, jer to znači biti drugačiji od ostalih.U percepciji naših pacijenata imati psihičke tegobe smatra se nečim jako lošim i zato takvi bolesnici teško podnose činjenicu i najčešće ne žele prihvatiti da boluju od nekog psihičkog poremećaja i da se trebaju liječiti.

Za liječnika je izuzetno osjetljivo kako će i kada pacijentu objasniti njegov psihički uzrok tegoba , jer ukoliko to ne bude izloženo pacijentu na pravi način i nakon obavljenih pretraga kojima će se odbaciti organski uzrok, liječnik može imati bijeg pacijenta od liječenja i potpuno odbijanje terapije.

Navest ću jedan primjer iz prakse kako najčešće takvi pacijenti reagiraju.

Prije nekoliko godina dolazi mi u ordinaciju muškarac, srednjih godina sa simptomima stezanja u vratu, osjećaja nedostatka zraka, ponekad bolovima u prsnom košu. Učinio je čitav niz pretraga, koje donosi sa sobom, obilazeći liječnike zadnjih 6 mjeseci, ali jedino nije još radio ultrazvuk štitnjače. Prije pregleda govori mi; „Daj bože da mi sad nešto pronađete na pregledu štitnjače, jer ako je štitnjača uredna, ne znam što ću dalje,  a meni nije dobro“.

Razgovorom s pacijentom, kliničkim pregledom i pregledom kompletne medicinske dokumentacije dijagnoza je bila depresivno panični poremećaj. Pacijent je bio očajan, sumnjao je u moju dijagnozu, koja mu se nije svidjela, ali ipak sam uspjela nagovoriti ga na liječenje. Mjesec dana nakon terapije pacijent se vidno bolje osjećao, tek tada je sa mnom mogao o svemu razgovarati. Uzimao je terapiju oko godinu dana . Danas je bez terapije i osjeća se dobro, živi normalno.

Takvi pacijenti u obilaženju velikog broja liječnika susretnu se s liječnicima koji prepoznaju kako se radi o panično depresivnom poremećaju, ali pacijenti ne žele prihvatiti takvu dijagnozu i liječenje i stoga obilaze nove liječnike ne bi li im netko pronašao organsku bolest.

Uzroci depresivno paničnog poremećaja

Česta pitanja naših pacijenata u ordinacijama je zašto dolazi do depresije.

Smatra se kako depresija nastaje kao posljedica poremećaja prijenosa jednog neurotransmitera (serotonina), dakle jedne biokemijske tvari koja omogućava prijenos živčanih impulsa s jednog živčanog završetka na drugi. Istraživanja su pokazala da se može poremetiti prijenos živčanih podražaja kao posljedica dugotrajnih iscrpljivanja živčanog sustava stresnim događajima tijekom dužeg vremenskog razdoblja (moguće i od djetinjstva) , zatim nekim trenutnim nemilim događajem (smrt voljene osobe), nekom značajnom promjenom u životu kao što su promjena mjesta prebivališta, gubitak posla, pad i gubitak godine na fakultetu, porod i zbog brojnih drugih događaja).

Depresija je često znamo reći ili pročitati bolest današnjice, suvremenog i razvijenog svijeta. Evo nekoliko razloga zašto se može javiti. U svijetu kapitalizma, privatnog poduzetništva zahtijeva se potpuna predanost poslu. Mladi ljudi nakon zapošljavanja na velikoj su kušnji. Od njih se na poslu očekuje predanost, efikasnost, uspješnost, boravak na poslu ponekad i dulje od radnog vremena, pa čak i neradnim danima, a sve to sa posebnim zahtjevima za njihovom što boljom efikasnošću i produktivnošću.

 

Ukoliko ste zaposlenik od Vas to očekuje Vaš poslodavac, a ukoliko ste privatni poduzetnik tada postajete zaposlenik a ujedno i taoc vlastite savjesti sa željom da u tom privatnom poslu uspijete kako bi osigurali egzistenciju sebi i svojim eventualnim zaposlenicima. Danas ljudi neprestano kako bi opstali moraju misliti na posao, kao osnovni izvor egzistencije. Ljudi puno sjede za računalom, šalju i primaju elektronsku poštu i telefoniraju, ukoliko rade uredski posao. Rad postaje postavljen ponekad i ispred obitelji, prijatelja i vlastitog zadovoljstva. Zahvaljujući takvoj predanosti poslu ljudi su stalno u vremenskom tjesnacu, stalno nešto moraju, moraju na vrijeme stići na posao, na vrijeme obaviti neki posao a često zbog toga zanemaruju svoje obroke hrane i tjelovježbu. Zbog neprestanog vremenskog tjesnaca hoće li negdje stići i nešto obaviti pokreću mehanizme stresa koji se vremenom sve više nagomilava i oštećuje stanice.

Istraživanja su pokazala kako ljutnja, stres i zabrinutost oslobađaju bujicu hormona stresa koji mogu podići krvni tlak, šećer u krvi, slabe otpornost organizma, usporavaju probavu i dovode do toga da se ljudi osjećaju iscrpljeno i jadno. Stres možemo opisati kao prirodnu obrambenu reakciju organizma na neki događaj i on može biti pozitivan ukoliko nije prejak i ukoliko kratko traje. Međutim suvremeni život može biti uzrokom kroničnog stresa koji zatim ima dalekosežne posljedice za razvoj drugih poremećaja mentalnog zdravlja kao što je depresivno panični poremećaj. U današnje vrijeme obilja proizvoda i usluga koje se na tržištu nude mnoge ljude dovode do novčanih problema koji također mogu ukoliko novčana situacija nepredviđeno krene nizbrdo biti uzrokom kroničnog stresa koji zatim može ljude dovesti do depresivno paničnog poremećaja. Danas se ljudi potiču na uzimanje kredita za automobil, stan ili druge potrebe koje mnogi ljudi u određenom trenutku više ne mogu otplaćivati i tako nastaje problem koji ih psihički muči, a ukoliko dugo traje dovodi do panično depresivnog poremećaja..

Postoje bolesti koje mogu potaknuti nastanak depresije. To su

1) Neki lijekovi

prestanak uzimanja amfetamina (lijek za podizanje raspoloženja)
-beta blokatori (lijekovi za tlak i srce)
-cimetidin (lijek za gastritis)
-indometacin (nesteroidni antireumatik)
-antipsihotici (lijekovi za liječenje težih psihičkih bolesti psihoza kao što su shizofrenija, manično depresivna psihoza)
-oralni kontraceptivi (lijekovi protiv žačeća)
-živa
-citostatici (vinkristin, vinblastin )

2) Infekcije

- AIDS
- gripa
- infektivna mononukleoza (“bolest poljupca “, virusno oboljenje)
- tuberkuloza
- virusna upala pluća
- hepatitis (virusna upala jetre)
- sifilis ( kasni stadij )

3) Hormonski poremećaji

-Addisonova bolest
-Cushingova bolest
-niska i visoka razina homrona štitnjače
-visoka razina paratiroidnog hormona
-niska razina hormona hipofize (hipopituitarizam)

4) Bolesti vezivnog tkiva- RA ( reumatoidni artritis )
- SLE ( sistemni lupus eritematodes )

5) Neurološki poremećaji-apneja pri spavanju (kratkotrajni povremeni prestank disanja u snu)

-epilepsija sljepoočnog režnja
-moždani udar
-multipla skleroza
-ozljede glave
- Parkinsonova bolest

6) Poremećaji prehrane

-pelagra (manjak B6 vitamina)
-perniciozna anemija (manjak B 12 vitamina)

7) Novotvorine

-rak
-uznapredovali prošireni rak po cijelom tijelu

8 ) Kronični bolovi

 

Međutim depresija koja nastane primarno može potaknuti pojavu nekih kroničnih bolesti kao što su:

1) Gastrointestinalne bolesti:

-gastritis
-sindrom iritabilnog kolona (grčevi u crijevima, proljevaste stolice, ponekad pomiješane sa sluzi i krvlju)

2) Bolesti srca

- akutni srčani infarkt
- srčane aritmije
- hipertenziju (povišeni krvni tlak )

3) Endokrinološke bolesti

-hipertireozu (ubrzani rad štitnjače)

4) Plućne bolesti

-astma

Navest ću jedan primjer, kako se jedna kronična bolest astma može pogoršati uslijed depresije:

Prije nekoliko mjeseci u ordinaciju mi dolazi pacijentica u dobi od 65 godina koja 20 godina boluje od astme. Bolest je u zadnjih 10 godina pod kontrolom, pacijentica uzima propisane lijekove i nema značajnijih tegoba do unazad nekoliko mjeseci dana kada su se pojavili znakovi pogoršanja osnovne kronične bolesti, astme. Nalaz na plućima ( disanje ) , zatim nalaz spirometrije je objektivno lošiji, unatoč terapiji za astmu koju pacijentica uredno uzima i koja je bila uvijek djelotvorna. U razgovoru s pacijenticom pokušavam dokučiti što se to promijenilo u njezinom životu zbog kojega se kronična bolest pogoršala.   Iz razgovora se doznaje kako je pacijentica otišla u mirovinu prije nekoliko mjeseci , kako se teško nosi s tom činjenicom koja je za nju velika promjena u životu.U razgovoru uz navođenje čitavog niza drugih tegoba koje ona iznosi, pacijentica se rasplakala uz napomenu kako joj je tako svaki dan, ali ne zna zašto joj se sada sve to događa.U razgovoru navodim pacijenticu na temu njezinog posla, kako joj je sada u mirovini, kako bih vidjela kako je prihvatila činjenicu da je u mirovini. Ovaj razvor u njoj je pobudio bujicu emocija, plača, tuge kada je o tome govorila. Mislaim da je tek tada u razgovoru shvatila koliko ju je to pogodilo.Ponekad ljudi neke neugodne, nemile događaje proživljavaju na način da ih nisu u potpunosti svjesni,  a osobito nisu svjesni koliko ih određene situacije koje su za njih neugodne psihički pogađaju, dok se ne pokrene razgovor o takvim temama na način da sami shvate u čemu je problem.Ovom tehnikom koriste se specijalisti Obiteljske medicine gdje liječnik posebnom tehnikom savjetovanja kod pacijenta treba pobuditi samog pacijenta da shvati u čemu je problem.

Kod ove pacijentice postavljena je dijagnoza depresije , koja je pogoršala postojeću kroničnu bolest (astmu) i ordinirana je terapija za liječenje depresije. Astma je kronična plućna bolest koja je karakterizirana napadajima otežanog disanja i kašlja koja je najčešće potaknuta nekim provocirajućima agensom. Najčešći provocirajući agens su alergeni, dakle tvari iz okoline koji potiču alergiju i upalnu reakciju (asmatičari su u 90 % i alergičari) ali može biti potaknuta i psihičkim poremećajima, što je kod ove pacijentice bio uzrok njenog pogoršanja astme. Na terapiju antidepresivima uz psihoterapijsku potporu pacijentica je odlično reagirala i vrlo brzo uz antiasmatične lijekove došlo je do gubitka simptoma astme koja se nije mogla staviti pod kontrolu bez terapije antidepresivima.

Često se sjetim jedne pacijentice oboljele od ovog poremećaja, koja mi je rekla; „Prošli puta kada sam bila kod Vas bila sam u podrumu, a danas nakon mjesec dana terapije osjećam kako sam stigla na prvi kat“. Iz rečenice koju mi je ova pacijentica rekla, jasno je kako se osjećala kada nije uzimala terapiju, a kako se osjeća samo mjesec dana nakon početka terapije

Liječenje panično depresivnog poremećaja

Dijagnosticiranje panično – depresivnog poremećaja ponekad je za liječnike jednako teško kao i činjenica da je naši pacijenti teško žele prihvatiti. Liječnik koji je osjetljiv na psihosomatsku problematiku svojih pacijenata, koji želi posvetiti dovoljno pažnje u razgovoru sa svojim pacijentima,  može na vrijeme prepoznati ove poremećaje. Ukoliko se beznačajan organski poremećaj ( npr. blaži gastritis ili učestlo mokrenje uz prisutan mali broj bakterija u urinu) proglasi uzrokom bolesnikovih tegoba a one su bazično psihičke naravi, liječnik će propustiti na vrijeme adekvatno liječenje primarno psihičkog poremećaja svog pacijenta.

Veliki problem u svakodnevnoj praksi svakog liječnika koji dijagnosticira ovakve mentalne poremećaje je osim prihvaćanja dijagnoze kod pacijenta i prihvaćanje terapije koju liječnik pacijentu predlaže.

Liječenje panično-depresivnog poremećaja se provodi psihoterapijom i lijekovima. Samo psihoterapijom ne mogu se postići zadovoljavajući rezultati, jer poremećaj je između ostalih uzroka u poremećaju biokemijskog transmitera (prijenosnika) serotonina kojega treba oporaviti i vratiti na mjesto gdje će adekvatno obavljati svoju ulogu u nervnom sustavu.

Liječnik koji se prihvati liječenja ovakvih pacijenata mora im biti dostupan za razgovor i eventualna pitanja osobito u prvim danima terapije antidepresivima . Naime poznato je da antidepresivi imaju određene nuspojave, koje na sreću ne traju dugo do 7 dana i koje su danas sve manje izražene u novijim generacijama antidepresivnih lijekova. Uz objašnjenje i potporu liječnika o realnim u praksi češće viđenim nuspojavama antidepresivnih lijekova,  pacijent koji ima dobar odnos sa svojim liječnikom će to prihvatiti i lakše podnijeti.

Često pitanje naših pacijenata je da li lijekovi, antidepresivi, izazivaju ovisnost.  Antidepresivi ne izazivaju ovisnost, oni se samo moraju uzimati u dogovoru s liječnikom, dakle terapija nema smisla ukoliko ne slijedite upute liječnika i ukoliko uzimate terapiju neredovito uz povremene prekide.U takvim okolnostima neće imati pravi efekt prepisane terapije i osjećat ćete se loše. Neki pacijenti počnu uzimati terapiju a kada im se stanje poboljša , prekidaju terapiju kako se, kako oni kažu, ne bi navikli na lijekove i bili ovisnici. Nakon prijevremenog prekida terapije antidepresivima, nećete se odmah osjećati lošije već kroz 2-4 tjedna. Morate znati da kada prije vremena prekinete terapiju antidepresivima, ne možete brzo uspostaviti ponovno poboljšano dobro mentalno zdravlje koje ste imali u trenutku prekida terapije. Kod takvih pacijenata se tada javljaju frustracije i ponekad odustajanje od liječenja što uvijek znači produbljenje njihove depresije.

Ovisnost mogu izazivati lijekovi koje naši pacijenti ponekad sami uzimaju ili bez kontrole liječnika. To su lijekovi za smirenje, opuštanje, bolje spavanje   generičkog imena benzodijazepini ( Normabel, Praxiten, Oxazepam, Apaurin itd.), koji ne mogu izliječiti panično depresivni poremećaj već samo jedno kratko vrijeme pomoći u smirivanju tegoba dok antidepresivi ne počnu djelovati. Upravo zato benzodijazepini se koriste uglavnom kao pomoć u prvih mjesec dana u liječenju panično depresivnog poremećaja , zatim se ovisno o stanju pacijenta ,prekida njihovo uzimanje .Ovi lijekovi imaju svoje mjesto u liječenju drugih psihičkih poremećaja ali samo terapija njima ne može kao niti samo psihoterapija pomoći u liječenju panično depresivnog poremećaja. Liječenje panično depresivnog poremećaja je kombinacija u početku terapije antidepresivima + anksioliticima ( sredstvima za trenutno ali kratkotrajno smirenje tegoba ) + pshiterapija. Kasnije se terapija nastavlja samo antidepresivima i psihoterapijom dovoljno dugo kako se tegobe ne bi ubrzo ponovno vratile. Liječenje traje najmanje 6 mjeseci a kod ponovljenje depresivne ili panične epizode ili njihove kombinacije poremećja, terapija traje najmanje godinu dana ili duže, ovisno o težini i dužini trjanja poremećaja kao i procjeni liječnika.

U praksi mi se ponekad događa da žena kojoj je dijagnosticirana depresija i prepisana terapija lijekovima i psihoterapijom, koja je čak i želi uzimati, nailazi u obitelji, osobito od muža otpor i negativan stav prema uzimanju takve terapije. Ovakva situacija njezinu depresiju produbljuje, stanje takve pacijentice se vremenom sve više pogoršava a njezin život (funkcioniranje u obitelji i na poslu) u takvoj obitelji karakterizira se kao njezin nemar, izbjegavanje obiteljskih obaveza i neodgovornost. Neke od takvih pacijentica znaju me nazvati telefonom i reći kako im je suprug bacio tablete, jer smatra da su one štetne, da će joj naškoditi i učiniti od nje ovisnicu.

U obitelji joj svi govore, a osobito muž; „Trgni se, bavi se nečim, zaboravi na gluposti koje te muče, imaš sve, sve sam ti omogućio što ti još treba a ti nama činiš ovakve probleme“. Ponekad treba proći nažalost kod takvih pacijentica godinu dana ili i duže vremena, kada se njihovo psihičko stanje toliko pogorša da se počinju razvijati misli o neizdrživosti takvog života i suicidalnim namjerama, a tek tada one konačno počnu uzimati antidepresivnu terapiju.

Ovaj članak namijenjen je prvenstveno oboljelima od panično depresivnog poremećaja kako bi im se približila njihova bolest ili poremećaj i kako bi naši pacijenti shvatili da je to bolest kao i svaka druga koja se može liječiti.

Želim napomenuti čitateljima ovog članka koji se dvoume o početku uzimanja terapije antidepresivima, zbog nekog od navedenih poremećaja, neka poslušaju svog liječnika, ali svakako neka to učine samo ukoliko imaju povjerenje i dobar odnos sa svojim liječnikom koji im je dijagnosticirao bolest i predložio terapiju. Ukoliko to nemaju neka potraže drugo mišljenje ili liječnika s kojim će ostvariti dobar kontakt i kojem vjeruju, jer sve navedeno su preduvjeti za uspješnu terapiju.

Uloga liječnika je pomoći svojim pacijentima koji mu se obraćaju za pomoć, jer svima nam je želja imati zdravu populaciju, koja je preduvjet za lijep i kvalitetan život. Morate vjerovati svojim liječnicima koji Vam nude pomoć i rješenje Vaših tegoba, jer svi želimo vidjeti sretna lica.

Povišeni krvni tlak je tlak u arterijama veći od normale, najčešće bez simptoma koji povećava rizik nastanka zatajenja srca, srčanog udara (infarkta srca), moždanog udara, aneurizmi (patološkog proširenja arterija), oštećenja bubrega i oštećenja očne pozadine (krvnih žila mrežnice oka). Hipertenzija znači povišenje krvnog tlaka bez obzira na uzrok, a dijeli se na primarnu (esencijalnu) i sekundarnu hipertenziju. Visoki tlak se naziva i „tihi ubojica“ jer najčešće godinama ne uzrokuje nikakve tegobe, a oštećuje vitalne organe i njihovu funkciju (mozak, srce, bubrege). Krvni tlak prirodno se mijenja u raznim razdobljima života jedne osobe i tijekom dana. Djeca i adolescenti imaju znatno niži tlak od odraslih osoba. Vrijednosti krvnog tlaka variraju i tijekom dana fiziološki. Tlak je najviši ujutro, a najniži noću za vrijeme spavanja.

Možete pogledati emisiju o povišenom krvnom tlaku koju sam uredila i vodila  s prof.dr.sc Milicom Katić, specijalisticom obiteljske medicine i doc.dr.sc.Ivom Bogdnaom , kardiologom. Saznat ćete u emisiji mnoge dileme koje Vas muče o povišenom krvnom tlaku.

 

Zašto dolazi do povišenog krvnog tlaka

Najčešće (95 %) je uzrok nepoznat i tada govorimo o primarnoj ili esencijalnoj hipertenziji. U preostalih 5% uzroka je sekundarna hipertenzija tj. povišeni tlak je posljedica nekih drugih bolesti ili poremećaja u tijelu kao (feokromocitom – tumor nadbubrežne žlijezde), zatim bolesti bubrega, uzimanje nekih lijekova itd. (o uzrocima će biti govora kasnije).

Tlak se u arterijama može povisiti zbog:

1) Velike arterije mogu tijekom života izgubiti svoju prirodnu elastičnost i time postati krute. Zbog toga se ne mogu širiti kada srce kroz njih protiskuje krv i to dovodi do povećanje krvnog tlaka. Pri svakoj srčanoj kontrakciji (stiskanja srca) krv se pri svakom srčanom otkucaju probija većom snagom, kroz manje (sužene) prostore i tako krvni tlak raste. Ovaj uzrok povišenog tlaka najčešće je prisutan kod starijih osoba koje imaju ukrućene i aterosklerotski promijenjene krvne žile , čija je unutrašnjost (lumen) sužena. Dakle krv se protiskuje kroz suženi prostor i tako krvni tlak raste.

2) Krvni se tlak slično povisuje i kod vazokonstrikcije (stiskanja arterija) koje je najčešće hormonalnog ili stresnog porijekla.Tada se male arterije (arteriole) privremeno stisnu uslijed nervne napetosti koja potiče lučenje nekih hormona koji dovode do stiskanja, a time i suženja malih arterija pa krvni tlak raste.

3) Povećanje ukupnog volumena krvi u cirkulaciji povisuje krvni tlak. To se događa kod nekih oboljenja bubrega, kada oni nisu sposobni izlučiti dovoljnu količinu tekućine iz tijela i tada postoji „višak“ tekućine u cirkulaciji koja je svojim volumenom preobilna i tako volumno pritišće na stjenke urednih krvnih žila povečavajući krvni tlak. Ovaj poremećaj događa se kod nekih oboljenja bubrega, koji nisu sposobni izlučiti dovoljnu količinu tekućine i soli iz tijela.

Uzroci:

U najmanje 90 % ljudi koji imaju povišeni krvni tlak (hipertenziju) uzrok je nepoznat. Takvo se stanje naziva esencijalna hipertenzija. Esencijalna hipertenzija vjerojatno ima više mogućih uzroka.Mnoge promjene na srcu i krvnim žilama utječu na pojavu hipertenzije.

Ukoliko je uzrok poznat tada govorimo o sekundarnoj (posljedičnoj) hipertenziji koja je nastala nakon nekog drugog poremećaja. Ovu vrstu hipertenzije ima 5-10 % hipertoničara (osoba s povišenim tlakom).

U 5-10 % oboljelih s povišenim krvnim tlakom uzrok su bubrežne bolesti. Hormonski poremećaji ili uzimanje određenih lijekova (oralna kontracepcija protiv začeća) uzrok su povišenog tlaka u 1-2 % hipertoničara . Vrlo rijedak uzrok povišenog krvnog tlaka je feokromocitom, tumor nadbubrežne žlijezde koji luči adrenalin i noradrenalin.

Gojaznost (debljina), zatim sjedilački način života, stres, prekomjerno uživanje alkohola ili prekomjerno konzumiranje slane i masne hrane, mogu imati značajnu ulogu u nastanku hipertenzije. Ove uzroke možemo nazvati i promjenljivim uzrocima nastanka hipertenzije, jer na njih svaki čovjek može imati utjecaja u njihovu nastanku. Promjenom bilo kojeg od navedenih uzroka može se izbjeći hipertenzija ukoliko ne postoji i nasljedni, nepromjenjivi uzrok.

Postoje istraživanja koja pokazuju kako stres može dovesti, ukoliko je jedini mogući uzrok, do povremenog povišenja krvnog tlaka. Naime kod stresa aktiviraju se u tijelu biokemijski procesi koji dovode do stiskanja (vazokonstrikcije) krvnih žila, zbog lučenja određenih hormona i na taj način se jednim dijelom može objasniti mehanizam nastanka hipertenzije.

Najčešći uzroci sekundarne hipertenzije;

1) BOLESTI BUBREGA

a)  stenoza bubrežne arterije (suženje bubrežne arterije)
b)  pijelonefritis (upala bubrežnog tkiva)
c)  glomerulonefritis (upala bubrežnih kanalića)
d)  tumori bubrega
e)  policistična bolest bubrega (nasljedna bolest postojanja brojnih cista u bubrezima)
f)  terapija zračenjem koja je oštetila bubrege
g) dijabetes koji je uzrokovao dijabetičku nefropatiju (oštećenje bubrega kao posljedica šećerne bolesti)

2) HORMONSKI POREMEĆAJI

a) hiperaldosteronizam
b) Cushingov sindrom (bolest prekomjernog lučenja kortizola)
c) feokromocitom (tumor nadbubrežne žlijezde)

3) LIJEKOVI  a) oralna kontracepcija
b) kortkosteroidi
c) ciklosporin (imunosupresiv, lijekovi za smanjenje imunološkog odgovora koji se daje kod autimunih bolesti)
d) eritropoetin (lijek koji stimulira stvaranje crvenih zrnaca, fiziološki u normalnim uvjetima ga luči bubreg)
e) antidepresivi (lijekovi za liječenje depresije, potištenosti)
f) dekongestivi
g) kokain
h) zloporaba alkohola

4) DRUGI UZROCI

a) koarktacija (urođeno ili nasljedno suženje početnog dijela aorte)
b) preeklampsija (komplikacije u trudnoći)
c) akutna intermitentna porfirija (akutno povremeno povišenje porfirijskih spojeva u krvi)
d) akutno otrovanje olovom

Mehanizam regulacije krvnog tlaka

Krvni tlak je reguliran mehanizmom renin-angiotenzin aldosteronskim mehanizmom. Pad krvnog tlaka izaziva lučenje renina bubrežnog enzima. Renin zatim aktivira angiotenzin (hormon) koji dovodi do suženja (vazokonstrikcije) mišićnog sloja malih krvnih žilica arteriola (najmanjih ogranaka arterija) na periferiji, povećavajući tako krvni tlak. Renin zadržava vodu u tijelu, time se volumen krvi u žilama povećava i tako se povisuje krvni tlak.

Bubrezi na nekoliko načina mogu regulirati krvni tlak. Ukoliko se vrijednost krvnog tlaka povisi, bubrezi počinju izlučivati veću količinu soli i vode. Time se volumen krvi smanjuje i tako se snižava krvni tlak.  Obratno ukoliko se krvni tlak snizi bubrezi smanjuju lučenje vode (urinom) iz tijela i tako se zadržavanjem tekućine u krvnom optoku povisuje krvni tlak.Temeljem svega navedenog jasno je kako bubrezi imaju vrlo važnu ulogu u regulaciji krvnog tlaka i kako bilo koja bolest bubrega može privremeno ili trajno dovesti do hipertenzije. U praksi susrećemo kod akutnih bubrežnih bolesti (pijelonefritisa-upala tkiva bubrega) ili bubrežnog napadaja zbog kamenca u bubregu najčešće privremeno povišenje krvnog tlaka. Kad se otkloni uzrok (upala, bubrežni kamenac),  tlak se snizi na normalne vrijednosti, ukoliko nema drugih mogućih uzroka koji podržavaju hipertenziju.
Također i druge bubrežne bolesti kao suženje (stenoza)  bubrežne arterije (renalne arterije), koja opskrbljuje bubrege i nadbubrežnu žlijezdu, dovode do hipertenzije.

Simpatički živčani sustav , koji je dio autonomnog živčanog sustava , koji funkcionira u našem tijelu bez naše volje, privremeno može povisiti krvni tlak ukoliko se organizam nalazi u nekoj opasnosti. To je obrambena, tj. kompenzacijska reakcija tijela. Simpatički živčani sustav tako povećava snagu i brzinu srčanih otkucaja.Također ovim mehanizmom sužava se najveći broj arteriola, a proširuje se broj arteriola u skeletnim mišićima , gdje je potrebna veća prokrvljenost.Osim toga simpatički živčani sustav, smanjuje izlučivanje soli i vode putem bubrega i tako povećava tjelesni volumen krvi. Simpatički živčani sustav također otpušta hormone adrenalin i noradrenalin koji potiču tj. stimuliraju srce i krvne žile.

Kod pojačanog mišićnog ili fizičkog rada uključuju se kompenzacijski mehanizmi koji održavaju krvni tlak unutar normalnih granica. Kod pojačanog mišićnog ili fizičkog rada srce izbacuje veći volumen krvi, povisuje se tako krvni tlak što ima za posljedicu širenje
(dilataciju) krvnih žila zbog čega bubrezi počinju izlučivati veću količinu vode i soli, zbog čega se krvni tlak smanjuje. Međutim kod pojedinih ljudi, osobito kod starijih osoba koje imaju arteriosklerotski promijenjene (neelastične arterije)  nema kompenzacijskog širenja krvnih žila u naporu, pojačanom mišićnom naporu i krv se ne vraća kompenzacijskim mehanizmom na normalu. Arteriosklerotske promjene na krvnim kapilarama bubrega također će ometati sposobnost bubrega da izlučuje sol i vodu, što u konačnici ima za posljedicu hipertenziju.

Simptomi

Posljedice povišenog krvnog tlaka su pogubne za čitav niz organa i organskih sustava. Stoga je od iznimne važnosti pravodobno otkrivanje povišenog tlaka dok još nije uzrokovao oštećenja.

Vrlo često u početku nastanka hipertenzije karakterističan je izostanak simptoma povišenog krvnog tlaka. On se najčešće otkriva kada su izraženi simptomi koji upućuju na vrlo visoki skok tlaka, promjene i oscilacije krvnog tlaka ili posljedice koje povišeni krvni tlak uzrokuje na drugim organima (očima, bubrezima, krvnim žilama, srcu i mozgu).  Osim navedenih posljedica krvnog tlaka on se otkriva i sistematskim pregledima ili slučajnim rutinskim mjerenjima u ordinaciji liječnika obiteljske medicine.

Osobe koje imaju povišeni krvni tlak najčešće se jave liječniku kada osjete zatiljnu glavobolju, omaglice, vrtoglavice, umor, pospanost, osjećaj da im je glava “napuhnuta kao balon”, zujanje ili šum odnosno pucketanje u ušima, nestabilnost pri hodu. Neki od oboljelih navode zamućenje ili poremećaje vida. Pojedini imaju bolove u prsnom košu, bolove u lijevoj strani vrata ili lijevoj ruci, pojedini neki navode palpitacije („lupanje srca“).

Klasifikacija krvnog tlaka u odraslih

Povišeni krvni tlak otkriva se slučajno, sistematskom kontrolom krvnog tlaka u ordinaciji ili zbog pojave simptoma povišenog krvnog tlaka koji je visok, koji se mijenja, varira (oscilira) ili ukoliko postoje oštećenja pojedinih organa ili organskih sustava (oči, bubrezi, simptomi predinfarktnog stanja, moždanog udara). Mnogi naši pacijenti sami sebi mjere krvni tlak različitim, ponekad vrlo netočnim mjeračima krvnog tlaka i tada dobivaju obično niže ili čudne vrijednosti tlaka.

Krvni tlak može biti pogrešno izmjeren kućnim mjeračima tlaka ukoliko ljudi imaju slabije punjen puls ili aritmiju jer takvi mjerači ne mogu točno izmjeriti prvi i zadnji srčani ton kod mjerenja krvnog tlaka, stoga su vrijednosti krvnog tlaka netočne. Postoji „sindrom bijele kute„ što se objašnjava činjenicom kako pacijenti imaju obično visok ili nešto viši tlak u ordinaciji u odnosu na onaj mjeren u kućnim uvjetima. Studije su pokazale kako je preživljavanje takvih pacijenata značajno veće ukoliko uzmemo u obzir vrijednosti izmjerene u ordinaciji nego u kućnim uvjetima. Osim toga iskusan liječnik mjerit će tlak svom pacijentu nakon opuštajućeg razgovora s pacijentom, osobito kad uoči kako se pacijent priviknuo na novu atmosferu i nakon pregleda odnosno na kraju posjete pacijenta liječniku. Ovakav pristup nužan je kako bi se pacijent opustio, priviknuo na atmosferu u ordinaciji, osobito ukoliko ne posjećuje često liječnika i ukoliko je to njegov prvi susret s novim liječnikom.  Na naše pacijente značajno utječe atmosfera i pristup liječnika njemu kao pacijentu. Najčešće je povišen krvni tlak u ordinaciji koji je povezan s napetošću onaj kojem je povišen sistolički ( „gornji“ ) krvni tlak a uredna je vrijednost dijastoličkog („donjeg „) krvnog tlaka (npr. 150,160 / 80).

Pacijenti me često pitaju koji je optimalni krvni tlak . Smatra se tlak 120/80 ili nešto niži optimalnim bez obzira na dob, jer su znanstvene studije pokazale kako navedeni krvni tlak najmanje opterećuje i potencijalno oštećuje arterijski krvožilni sustav, srce i druge organe .       

Kategorija     Sistolički krvni tlak     Dijastolički krvni tlak

Normalan (optimalan) krvni tlak             ispod 130 mm Hg / ispod 85 mm Hg
Visoki normalni krvni tlak                 130-139 / 85-89
Stupanj 1 (blaga) hipertenzija                 140-159 / 90-99
Stupanj 2 (umjerena) hipertenzija                 160-179 /100-109
Stupanj 3 (teška) hipertenzija                 180-209 /110-119
Stupanj 4 (vrlo teška) hipertenzija             210 ili viši /120 ili više

Dijagnoza

Krvni tlak se obično mjeri nakon što je osoba sjedila ili ležala barem 5 minuta. Smatra se kako su vrijednosti krvnog tlaka iznad 140/90 povišene , ali dijagnoza se ne postavlja temeljem jednog mjerenja. Potrebno je učiniti barem tri neovisna mjerenja u različitom dobu dana ili u tri različite posjete liječniku. Potrebno je prema vrijednostima krvnog tlaka odrediti stupanj hipertenzije (prema vrijednostima krvnog tlaka). Nakon što liječnik utvrdi povišeni krvni tlak, potrebno je učiniti dodatnu dijagnostiku, naime potrebno je utvrditi postoji li primarna ili sekundarna hipertenzija (posljedica nekih drugih bolesti)-vidjeti pod „uzroci„. Osim toga potrebno je utvrditi postoje li neki drugi poremećaji, navike (pušenje, droge, alkohol) ili lijekovi (kortikosteroidi, oralni kontraceptivi i sl.) koje su dovele ili podržavaju povišeni krvni tlak. Posebno je potrebno utvrditi postoji li posljedično djelovanje povišenog krvnog tlaka na krvne žile, srce, mozak i bubrege.

Potrebno je učiniti određene pretrage krvi
1) Krvnu sliku, osobito broj eritrocita, jer krvni tlak može biti povišen kod povećanog broja crvenih krvnih stanica (eritrocita) kod bolesti koja se zove policitemija. Ona može biti primarna ili sekundarna (posljedica kompenzacije kroničnih plućnih bolesti)
2) Određivanjem GUK-a (šećera u krvi natašte)
3) Određivanjem masnoća u krvi lipidogram - razina kolesterola, LDL, HDL, VRDL, triglicerida)
4) Određivanje kreatinina u krvi
5) Određivanjem serumskih elektrolita u krvi (kalij, natrij)
6) Urin - kontrola mokraće, određivanje postoje li bjelančevine u urinu - znak oštećenja bubrega

Osim navedenih pretraga krvi potrebno je utvrditi postoje li promjene na određenim organima:

1) SRCE. Potrebno je učiniti Rtg srca i pluća i EKG srca kako bi se utvrdilo postoje li znakovi oštećenja odnosno proširenja srca, kao posljedica povišenog krvnog tlaka. Stetoskopom auskultacijom (slušanjem srca slušalicama) iskusan liječnik može čuti tkz. četvrti srčani ton kao jednu od najranijih promjena izazvanih visokim krvnim tlakom.

2) BUBREZI : Potrebno je anamnestičkim podacima koje liječnik dobiva od pacijenta saznati o eventualnim ranijim bubrežnim bolestima, zatim potrebno je učiniti kolor dopler ultrazvuk bubrega. Ovim pregledom liječnik će utvrditi postoje li bilo kakve promjene na bubrezima (tumori, proširenja bubrežnih kanalića u bubrežnim čašicama, kamenci ili pijesak u bubrezima, ciste bubrega ili neke druge bolesti i anomalije). Danas je moguće kolor dopler ultrazvukom ima izmjeriti protok odnosno RI (rezistentni indeks) indeks otpora u ograncima bubrežne arterije i tako se može zaključiti postoji li oštećenje bubrega. Također se postojanje oštećenja bubrega kako je prethodno napisano provjeriti pregledom urina sa sedimentom iz kojeg se može utvrditi postoje li bjelančevine u urinu, zatim koje stanice su prisutne u sedimentu (eritrocitni ili leukocitni cilindri), kristali fosfata, karbonata, oksalata ili neke druge patološke stanice.Ukoliko se sumnja na feokromocitom (izrazita glavobolja, napadaji brzog i nepravilnog rada srca, pretjerano znojenje, drhtanje i bljedilo. Feokromocitom se otkriva određivanjem raspadnih produkata noradrenalina i adrenalina u urinu. Ova pretraga ne radi se rutinski, jer je vrlo rijetko feokromocitom uzrok povišenog krvnog tlaka, ali na njega svaki liječnik mora misliti kao mogućim uzrokom izrazite ili maligne hipertenzije (visokih vrijednosti) krvnog tlaka.

3) OČI :  Potrebno je utvrditi postoje li oštećenja očne pozadine (fundusa) oka osobito mrežnice oka. Na mrežnici oka liječnik može nakon proširenja zjenica kapima, pogledati oftalmoskopom očnu pozadinu odnosno krvne žile mrežnice. Na taj način moguće je utvrditi postoje li promjene na očnoj pozadini od početnih suženja arterija i fenomena križanja krvih žila do edema papile (nateknuće izlaska očnog živca).

Svakako liječnik treba nakon utvrđivanja povišenog krvnog tlaka, osobito kod mladih ljudi tragati za mogućim uzrokom, iako je uzrok nepoznat u 95 % oboljelih. Također treba tragati za endokrinološkim bolestima, aldosteronizmom, kod kojeg dolazi do pojačanog lučenja hormona aldosterona kojeg luči nadbubrežna žlijezda. Određivanje kalija u serumu može pomoći u otkrivanju ove bolesti. Također mjerenjem krvnog tlaka na obje ruke može se otkriti ili se postaviti sumnja za stečenu koarktaciju aorte. Urođene koarktacije (suženja početnog dijela aorte) otkrivaju se u ranom djetinjstvu jer postoje značajne razlike u pulsu na nogama (slabiji puls) u odnosu na pojačan puls (intenzitet punjenja arterija) koje opskrbljuju gornje dijelove tijela ( glavu, vrat i ruke).

Prognoza povišenog krvnog tlaka ( hipertenzije )

Neliječeni visoki krvni tlak povećava rizik nastanka koronarne srčane bolesti koja može dovesti do infarkta srca, zatim srčanog zatajenja (smanjenja funkcije srčanog mišića) i moždanog udara čak i u mlađoj životnoj dobi.

Visoki osobito neliječeni krvni tlak danas se smatra glavnim čimbenikom za nastanak moždanog udara.  On je također jedan od tri najvažnija uzroka nastanka infarkta miokarda na koji se može povoljno utjecati.

Preostala druga dva čimbenika su pušenje i povišene masnoće u krvi
(hiperlipidemija).

Kod dugogodišnjeg neliječenog ili neadekvatno liječenog povišenog krvnog tlaka u srcu dolazi do zadebljanja ( hipertrofije ) srčanog mišića. Krvne žile koje opskrbljuju srčani mišić kisikom i hranjivim tvarima ( koronarne arterije) nalaze se na vanjskoj strani srčanog mišića i opskrbljuju svojim najtanjim ograncima debljiinu srčanog mišića od oko 1 cm. Kada zbog povišenog krvnog tlaka dođe do zadebljanja srčanog mišića više od 1 cm u presjeku mišića, srčane (koronarne) krvne žile ne mogu opskrbiti dovoljnom količinom krvi najdublje dijelove srčanog mišića (endokarda)  koji je odebljao i tada može nastupiti srčani udar (infarkt srca) i bez aterosklerotskih promjena tj. i bez (stvaranja naslaga u koronarnim srčanim krvnim žilama) koje opskrbulju srčani mišić. Ukoliko uz zadebljanje srčanog mišića osoba puši, ima povišene masnoće ili šećer u krvi tada dolazi i do aterosklerotskih promjena u srčanim (koronarnim) krvnim žilama i mogućnost nastanka srčanog infarkta se višestruko povećava .
  Dakle u početnoj fazi oštećenja srčanog mišića dolazi do zadebljanja srčanog mišića uslijed povišenog krvnog tlaka koji nije ili je neadekvatno liječen. Kasnije dolazi do proširenja srčanih klijetki. Najprije dolazi do zadebljanja (hipertrofije a zatim proširenja (dilatacije) lijeve klijetke. Uslijed proširenja lijeve klijetke dolazi do volumnog opterećenja srčanog zaliska koji dijeli lijevu pretklijetku i klijetku (mitralni zalisak) koji vremenom popušta i dovodi do prelijevanja (vraćanja)  krvi iz proširene lijeve klijetke u lijevu pretklijetku a zatim u pluća. Na taj način razvija se plućni edem (“voda u plućima”) koja može ukoliko se ne intervenira medikamentoznom terapijom (lijekovima)  dovesti do smrti. Takvi bolesnici javljaju se jer imaju nedostatka zraka, ne mogu noću spavati, tipično je da spavaju na 2-3 jastuka, polusjedeći) često uz otvoreni prozor jer nemaju dovoljno zraka. Uglavnom imaju i otok (edeme) potkoljenica, osjećaju se malaksalo, slabo, nemaju snage i osjećaju zaduhu.
Liječenje povišenog krvnog tlaka

Primarna (esencijalna) hipertenzija ne može se izliječiti, za razliku od sekundarne koja se može izliječiti odstranjenjem uzroka koji je doveo do hipertenzije (npr. tumor nadbubrežne žlijezde- feokromocitom).

Svi koji imaju dijagnosticiranu primarnu hipertenziju (nepoznat uzrok povišenog krvnog tlaka) moraju znati kako izliječenja nema, kako će liječenje biti DUGOTRAJNO I DOŽIVOTNO.

U praksi se često susrećem kako pojedni bolesnici zanemaruju ili uzimaju neredovito terapiju za krvni tlak što je pogubno za njihov srčano krvožilni sustav.

Mnogi naši pacijenti uzimaju terapiju za sniženje krvnog tlaka samo onda “kad osjete” kako imaju povišeni krvni tlak. To je potpuno pogrešan način uzimanja terapije koja može potencirati nagle promjene i skokove krvnog tlak i ubrzati nastanak komplikacija

Terapija koja se propisuje za sniženje krvnog tlaka treba se uzimati redovito, po mogućnosti u isto doba dana i potrebno je nekoliko puta tjedno, ponekad ujutro, ponekad navečer izmjeriti i bilježiti vrijednosti krvnog tlaka, nakon odmora od 10- etak minuta. Svaki bolesnik kojem je prvi put dijagnosticiran povišeni krvni tlak i prvi put prepisana terapija, trebaju u dogovoru s liječnikom dolaziti u slijedeća tri mjeseca kontrolirati krvni tlak u ordinaciju. Također treba bolesnika uputiti koji tlakomjer za kućnu upotrebu treba kupiti i pokazati mu kako i kada će sam kontrolirati i bilježiti vrijednosti krvnog tlaka.Potrebno je usporediti u ordinaciji izmjerene vrijednosti krvnog tlaka na bolesnikovom i liječničkom tlakomjeru u ordinaciji kako bi se vidjelo jesu li izmjerene vrijednosti na kućnom tlakomjeru točne. Zatim je nužno napraviti plan i dogovor između liječnika i bolesnika,  kada će se bolesnik javljati svom liječniku s mjerenim vrijednostima krvnog tlaka, jer to jedino jamči sigurnost kako će bolesnik pavovaljano uzimati propisanu terapiju.

Kod starijih bolesnika liječnik treba upozoriti bolesnike kako na propisanu terapiju može doći do naglog pada krvnog tlaka i kako bi bilo dobro mjeriti krvni tlak u sjedećem i stojećem stavu kako bi se izbjegle omaglice, nesigurnost pri hodu i posljedice preniskog tlaka za starije osobe. Kod dakle propisivanja terapije liječnik bi trebao u prva tri mjeseca nakon propisivanja terapije kontrolirati i istitrirati ( vidjeti koja vrsta, doza ) lijekova za sniženje krvnog tlaka je najoptimalnija za njegovog pacijenta.

Kada se jedanput odredi vrsta lijeka / lijekova za sniženje krvnog tlaka i kada se uvidi da su efikasni, tada se bolesnik treba toga pridržavati. To znači da kada bolesnik ujutro izmjeri tlak 120/80 neće preastati uzimati terapiju ili izostaviti lijek koji mu je preporučen, već će ga popiti. Vrijednosti tlaka neće padati ispod normale ili tek neznatno ukoliko je terapija pravilno, optimalno određena. Ukoliko se kod tako izmjerenog tlaka ne popije jutarnja doza lijeka tada je za očekivati da će u slijedeća 24 ili 48 sati doći do naglog i velikog porasta tlaka, zbog kojeg mnogi bolesnici završavaju u Hitnoj službi.

Tlak tijekom dana normalno i kada nemate povišeni krvni tlak ili kada niste pod terapijom za sniženje krvnog tlaka varira, ali te varijacije su fiziološke.Tako i bolesnici koji su pod terapijom imaju varijacije od 5-10 % u vrijednostima tlaka koje su tolerirajuće.

Međutim najopasnije je izostavljati terapiju, ne uzimati propisanu terapiju i na taj način ugrožavati vlastito zdravlje.

Terapija koja se propisuje kod bolesnika s povišenim krvnim tlakom određuje se nakon prethodno učinjenih dijagnostičkih pretraga. Zatim se terapija određuje u skladu s dobi bolesnika, spolom, pridruženim drugim bolestima, prema već propisanoj terapiji za druge bolesti i naravno prema vrijednostima krvnog tlaka.  Svi navedeni parametri uzimaju se u obzir i tada se propisana terapija treba redovito uzimati.

Liječniku je također važno pri odluci o terapiji znati obiteljsku anamnezu, navike (pušenje, droge, alkohol), postoji li kontraindikacija za primjenu nekih lijekova za sniženje krvnog tlaka (npr. ne smiju se propisivati beta blokatori kod asmatičara) također je liječniku od iznimne važnosti postoje li već promjene na ciljnim tj. vitalnim organima i kojeg su intenziteta (srce, mozak, bubrezi).Uz propisanu terapiju bolesnicima koji boluju od povišenog krvnog tlaka liječnik treba u razgovoru sa svojim pacijentom pokušati postići da on sam uvidi koje greške u svakodnevnom životu čini i što valja promijeniti u cilju što uspješnijeg liječenja.

Evo nekih smjernica:

1) Potrebno je promijeniti životne navike u prehrani, pokušati reducirati tjelesnu težinu
2) Smanjiti unos soli
3) Smanjiti udio masti, osobito zasićenih masnih kiselina
4) Smanjiti konzumaciju alkohola
5) Prekinuti pušenje
6) Povećati fizičku aktivnost (hodanje dnevno barem ½ sata ili vježbanje 15-estak minuta / dan)

 

 

NAJVEĆA JE GREŠKA PREKINUTI TERAPIJU KADA SE KRVNI TLAK NORMALIZIRA.

 

Osnovne preporuke koga i kada treba liječiti povišeni tlak lijekovima:
1) Osobe s trajno povišenim krvnim tlakom, iznad 180/110 mm Hg
2) Osobe s tlakom 140/90 odluku treba donijeti prema riziku za nastanak kardiovaskularnih bolesti, postojanje šećerne bolesti, povišena masnoća u krvi ili oštećenje vitalnih organa
3) Treba liječiti i bolesnike sa izoliranom sistoličkom hipertenzijom (samo povišenje sistoličkog “gornjeg” krvnog tlaka. Takav povišeni tlak imaju obično stariji bolesnici. Danas temeljem statističkog praćenja oboljelih s izolirano povišenim sistoličkim tlakom vidimo, osobito u starijih od 60 godina kako je i samo taj povišeni tlak uzrok opasnosti od nastanka koronarne bolesti, moždanog udara i aneurizmi krvnih žila (patolškog proširenja) arterija koje pod povišenim arterijskim, sistoličkim tlakom, mogu prsnuti.
4) Terapija se primjenjuje kod malignih hipertenzija. Vrijednosti krvnog tlaka iznad 220/120 mmHg

Koje lijekove ćete uzimati, jedan ili više njih i koje kombinacije odredit će Vaš obiteljski liječnik ili kardiolog. Danas je na raspolaganju liječnicima veliki izbor različitih vrsta lijekova za sniženje krvnog tlaka. Kod propisivanja terapije liječnici se oslanjaju na primjenu terapije prema primjeni onog lijeka ili kombinacije koja će uz najmanju dozu imati NAJPOVOLJNIJI UČINAK NA SNIŽENJE KRVNOG TLAKA UZ NAJMANJE NUSPOJAVA LIJEKA.

Najčešća pitanja pacijenata koji uzimaju terapiju za sniženje krvnog tlaka

1) Koliko dugo moram uzimati terapiju zs sniženje krvnog tlaka?

U najvećeg broja bolesnika hipertenzija je primarna (esencijalna), nepoznatog uzroka i terapija se uzima kontinuirano i doživotno uz samokontrolu tlaka samog bolesnika i povremene kontrole liječnika,
Kontrole krvnog tlaka nužne su kako bi se utvrdilo je li prepisana terapija dovoljno i dalje učinkovita i treba li se u terapiji nešto mijenjati.

2) Ukoliko pijem terapiju za tlak i tlak mi bude 120/ 80 trebam li i dalje uzimati terapiju ili mogu prestati?

Terapiju ne smijete prestati, a tlak se neće spustiti tako da bude prenizak ukoliko je terapija optimalno određena. Osobito nemojte sami prekidati ili smanjivati terapiju bez konzultacije s liječnikom. Ukoliko mjerenjem imate nekoliko dana tlak koji je tijekom cijelog dana snižen, dakle ispod 120/80 tada trebate posjetiti svog liječnika koji će utvrditi kako i koliko terapiju treba korigirati.

3) Osjetio sam od kada uzimam terapiju za sniženje krvnog tlaka smanjenje libida, može li to biti od prepisane terapije?

Postoje određeni lijekovi koji urječu na smanjenje libida. Jedna grupa takvih lijekova su beta blokatori. U konzultaciji s Vašim liječnikom utvrdit će se može li se propisana terapija zamijeniti nekom drugom vrstom lijekova ili ne. Nemojte sami ništa mijenjati bez konzultacije s liječnikom.

4) Mogu li uz lijekove za sniženje krvnog tlaka uzimati Viagru i slične lijekove?

Lijekovi kao što je Viagra i slični ( lijkekovi za stimulaciju potencije i erekcije)  ne bi se smjeli uzimati s lijekovima za sniženje krvnog tlaka. Najčešće osobe koje imaju povišeni krvni tlak imaju i neke već prisutne promjene na srcu i krvnim žilama i u takvim situacijama je kontraindicirano prepisivati Viagru.

Viagru i slične lijekove trebaju propisivati liječnici nakon pregleda pacijenta, osobito pregleda srca, krvnih žila i krvnog tlaka kao i nekih laboratorijskih pretraga. Danas se Viagri slični lijekovi nabavljaju na razne načine, pa i preko interneta, bez liječničkog nadzora, stoga je često i nadzor nad njihovom primjenom bez kontrole, a na štetu i volju samih pacijenata.

Za sve dodatne upite i informacije, izvolite nazvati na tel. 01 48 40 813 (8-19 h), subotom (8-12 h) ili izvolite poslati upit  klikom na e-mail; ultrazvuk.tarle@gmail.com

Rak testisa nastaje u spolnim žlijezdama muškaraca sjemenicima (testisima) koje se nalaze u mošnjama (skrotumu). Sjemenici (testisi) su muške spolne žlijezde u kojima se stvara testosteron (spolni hormon) koji potiče stvaranje i sazrijevanje spermija u testisima koji su neophodni za oplodnju. Rak testisa najčešće se manifestira oteklinom, čvorom, kvržicom u jednom od testisa, koja je najčešće bezbolna (rjeđe bolna), gubitkom seksualne aktivnosti, pojavom krvi u ejakulatu ili simptomima uzrokovanim metastazama raka testisa (bolovima u donjem dijelu leđa ili donjem abdomenu zbog metastaza u limfnim čvorovima uz aortu).

Međutim ukoliko je čvor u testisu, odnosno tumor manji, ili ukoliko se nalazi u središnjem, unutrašnjem dijelu testisa, ne mora biti opipljiv i ne mora izazivati kao takav nikakve simptome, ali ukoliko postoji on je svakako vidljiv ultrazvučnim pregledom. Dakle ponekad oboljeli nemaju nikakve simptome od navedenih i nemaju opipljivu tvorbu, ali ipak imaju tumor testisa.

Na sreću rak testisa je rijedak zloćudni tumor, ali njegova zloćudnost je u tome što zahvaća dječake, mladiće ili mlađe muškarce u dobi najčešće od 15 - 40 -te godine života. U Velikoj Britaniji svake godine se pojavi 1 400 novooboljelih. Karcinom testisa zastupljen je u 1% svih zloćudnih bolesti muškaraca. Za nas liječnike i naše bolesnike je svakako značajno rano otkriti bolest, jer se radi o oboljelim mladim osobama u fertilnoj dobi, gdje se svi tumorski procesi odvijaju brzo, a koji mogu biti, ako se bolest ne otkrije na vrijeme, životno ugroženi.

Često se događa da bolest nije na vrijeme dijagnosticirana jer nema sistematski određenih pregleda aktivnog traženja raka testisa u populaciji koju bolest zahvaća.

Najtočniji i najjednostavni je ultrazvučni pregled muškaraca navedene dobi, zatim pregled mladića i mlađih muškaraca u dobi kada se bolest najčešće javlja, a koji se nalaze u rizičnoj grupi za pojavu raka testisa (npr. kriptorhizam, Klinfelterov sindrom) ili dječaci, mladići ili mlađi muškarci koji imaju bilo koji simptom koji može upućivati na rak testisa kako bi se bolest što ranije otkrila.

Ipak gotovo bez obzira na zloćudnost i raširenost bolesti u trenutku dijagnosticiranja uz prikladnu primjenu operativnog odstranjenja testisa (orhidektomije), kemoterapije i radioterapije danas se postiže izlječenje od 80-100%, prosječno izlječivost bolesti je oko 95% . Postoje podaci o 85% izlječenju kod odmaklog stadija raka testisa određenih histoloških tipova karcinoma testisa, kod postojanja čak udaljenijih metstaza. Seminomi imaju najbolju prognozu Oko 95 % svih zloćudnih tumora testisa potječe iz zametnih stanica.

Rak testisa dijelimo u dvije osnovne grupe: seminomi i neseminomatozni karcinomi zametnih stanica testisa (NSGCT). Seminomi su odgovorni za gotovo polovicu od ukupno oboljelih (40 %). Ostali broj oboljelih ima neki od patohistoloških vrsta neseminomatoznih karcinoma testisa, među kojima je najzastupljeniji teratom.

Postoji dakle nekoliko pato-histološka tipova tumora testisa ali, najčešći su seminomi, a od neseminomatoznih - teratomi. Tipični simptomi zbog kojih se muškarci javljaju liječniku su oteklina ili čvor u testisu koji može biti bezbolan ili umjereno bolan, zatim osjećaj nelagode ili „zatezanja“ u testisu bez opipljivog čvora, promjena boje kože na skrotumu iznad testisa, bolna ejakulacija, krv u ejakulatu.

Dijagnosticira se najlakše ultrazvukom s kolor doplerom (gotovo 100 % sigurnost u dijagnostici) i određivanjem vrijednosti HCG, alfa feto proteina -  AFP i laktat dehidrogenaze - LDH u krvi.

Svako povećanje testisa, oteklina ili bol u testisu zahtijeva detaljan pregled u smislu isključenja mogućeg karcinoma testisa.  Povećanje sjemenika ( testisa)  ili nabreklina u skrotumu ( mošnjama) može biti posljedica raka testisa.

Uzrok raka testisa nije poznat. Postoje neki pokazatelji koji upućuju na učestaliju pojavu raka testisa kod muškaraca kojima se u dječjoj dobi do 3 godine nisu spustili testisi u mošnje ( kriptorhizam)  i kod Klinfelterova sindroma tj. radi se o urođenom kromosomskoj abnormalnosti.

Primijećeno je da takvi dječaci u dobi od puberteta do 40-te godine života imaju veću vjerojatnost razvoja raka testisa kao i oni koji su tijekom života zadobili udarac u testis.

Uzrok

Nije u potpunosti poznat uzrok ovog oboljenja.Postoje ipak mogući uzroci bolesti:
a) Kriptorhizam ; ( nespušteni testis u mošnji).Uzrok kriptorhizma objašnjava se neskladom ravnoteže između androgena i estrogena ( muških i ženskih spolnih hormona). Ukoliko je AFP majke u krvi povišen to može dovesti do neusklađenog odnosa tih hormona i rađanje muške djece s kriptorhizmom
b) Klinfelterov sindrom-urođeni poremećaj kromosoma ( kromosomska aberacija)
c) Muškarci izloženi štetnom djelovanju nafte, plina, kože i alkoholnih pićad) Udarac u testis
e) Rak testisa u obitelji
Rak testisa počne se razvijati iz jedne promijenjene stanice testisa i daljnjom diobom stanica testisa razvijaju se zloćudne stanice testisa.
Pojavnost ( incidencija) raka testisa je češća 4x u muškaraca bijele rase u odnosu na muškarce crne rase. Posljednjih godina   pojava bolesti ( incidencija )  raste u Europi i SAD.U Europi rak testisa je učestaliji u Sjevernoj Europi. Na taj način objašnjava se geografsko okruženje mogućim utjecajem na pojavu bolesti.

Simptomi

Kod raka testisa u mošnjama se stvara čvrsta nabreklina koja može biti veličine 5-10 mm ili znatno veća, a kada tumor počne intenzivno rasti, za posljedicu ima stvaranje mase (tvorbe) koja se povećava i može ali rijetko uzrokuje bol.

Bol se obično javlja kada tumorska tvorba u testisu naraste . Međutim rak testisa može se razvijati u unutrašnjosti testisa bez ikakvih simptoma. Oteklina ili čvorić u testisu koji je bezbolan izrazito izaziva sumnju kako se radi o raku testisa. Dok tumor iz unutrašnjosti strukture testisa ne naraste dovoljno i tek kad počne rasti prema vanjskoj ovojnici testisa može se napipati oteklina tj. čvor koji može biti bezbolan.

Čvrsta nabreklina u sjemeniku (testisu) smatra se ozbiljnom i liječniku se treba javiti što prije, osobito u takvim situacijama. Mladići iznad 15 godina života i muškarci u mlađoj dobi, ukoliko primijete bilo kakvu bol, „ čudan osjećaj u testisu „ , osjećaj „zatezanja“ u testisu, oteklinu, bol kod ejakulacije, krv u spermi, zatim ukoliko napipaju čvorić ili primijete promjenu boje ili strukture kože mošnji trebaju što prije posjetiti liječnika.

Testis s tumorom može biti uvećan i 3 x u odnosu na uredan testis, koji se nakon izvjesnog vremena počinje smanjivati zbog slabijeg dotoka krvi.

Nažalost ponekad se mlađi muškarci javljaju s čitavim nizom različitih bolova kao što su bolovi u donjem dijelu abdomena, bolovi u leđima ili pojedinim ekstremitetima ili brojni drugi simptomi koji mogu biti nažalost simptomi uznapredovalog raka testisa koji je već prije otkrivanja primarnog tumora testisa negdje metastazirao i učinio lokalne ili udaljene metastaze. Naravno ovdje valja napomenuti kako navedeni simptomi ukoliko ih muškarac osjeća mogu biti posljedica i brojnih drugih bezazlenijih bolesti i stanja kao što su običan „lumbago“ ili osteoartritisi (bolovi zbog kralježnice ili kroničnih upalnih promjena u zglobovima).

Dijagnoza

Točna dijagnoza raka testisa postavlja se na dva načina:
   
1) Ultrazvučnim pregledom testisa s kolor doplerom uz pomoć sonde viših frekvencija ( 8-15 Mhz). Ovo je bezbolna i jednostavna metoda za pacijenta, bez rendgenskog zračenja, kojom liječnik može jednostavno razlučiti je li oteklina na testisu ili uzrok tegoba pacijenta u testisu uzrokovan, cistom , hidrokelom, varikokelom, epididimitisom, orhitisom, torzijom testisa ( ona jako boli, nastaje naglo nakon fizičkog napora) ili rakom testisa.

2) Krvnim testovima Postoje pretrage krvi koje zovemo „ tumorskim biljezima“ za rak testisa. To su HCG, alfa feto protein ( AFP) i laktat dehidrogenaza ( LDH).

Navedene vrijednosti iz krvi međutim u početnoj fazi raka testisa mogu biti negativni (urednih vrijednosti), a rak testisa može biti vidljiv na ultrazvučnom pregledu.To je dobar prognostički znak bolesti. Također je moguće da tumorski biljezi budu povišeni, ili samo pojedini, a da muškarac nema rak testisa.

Upravo zato nije dovoljno za dijagnozu raka testisa učiniti samo navedene pretrage krvi, već najbolje kolor dopler ultrazvuk skrotuma (testisa, epidimisa, krvnih žila testisa), a zatim po procjeni liječnika i navedene „tumorske biljege“ i eventualnu daljnju dijagnostičku obradu.

Danas su dakle razvijene radioimunološke pretrage za otkrivanje polipeptida (proteinskih lanaca)  koje izlučuju pojedini tumori u krv. AFP se normalno stvara u stanicama ploda (jetra, žumanjčana vreća i crijeva), dok se HCG stvara iz posteljice (stanice sinciciotrofoblasta). Porast razine jednog ili oba navedena tumorska biljega povezana su ili ih povećano izlučuju tumori testisa, neseminomskog porijekla. Tako npr. bolesnici s patohistološkim tipom koriokarcinoma testisa (vidjeti niže histološki tip karcinoma testisa) izlučuju u krvi povišene razine HCG, a 90 % bolesnika s embrionalnim karcinomom testisa imaju povišenu razinu AFP i /ili HCG. Seminom samo u 10% oboljelih ima povišenu razinu HCG u krvi. LDH je tumorski biljeg karcinoma testisa, Ewingova sarkoma kosti, non Hodkin limfoma, nekih leukemija, ali može biti povišen i kod nekih nezloćudnih bolesti kao što su zatajenje srca, hipotireoza, amenija, kod plućnih i jetrenih bolesti.

Ovdje valja napomenuti kako može postojati tumor testisa uz uredne vrijednosti tumorskih biljega HCG i AFP. Također treba napomenuti kako tumorski biljezi se ne smiju koristiti u dijagnozi maligne bolesti jer kod konkretno sumnje na tumor testisa treba obaviti najprije klinički pregled, a zatim ultrazvučni pregled koji će sa 100% sigurnošću utvrditi ima li tumora testisa ili ne.

Palpacija testisa je prije bilo kakvog pregleda testisa naravno nužna, ali nije tako točna kao prethodno navedene metode pregleda, jer palpacijom ukoliko ne opipamo nikakav čvor ili promjenu strukture testisa nismo u potpunosti sigurni da nema tumora testisa.

Ukoliko se dijagnostikom utvrdi prisutnost raka testisa, pristupa se daljnoj dijagnostici eventualno prisutnih obližnjih ili udaljenih metastaza (CT ili MR abdomena, RTG pluća, scintigrafija kosti ili neki drugi dijagnostički postupci i pretrage prema indikaciji). Na taj se način uz patohistološki nalaz tumora koji donosi patolog na temelju izvađenog testisa s tumorom, određuje stadij raka testisa I-IV.

Stadiji raka testisa:
I   stadij Zloćudni tumor (novotvorina) ograničen je samo na oboljeli testis
II   stadij Postoji udaljeni rasap u retroperitonealne limfne čvorove (čvorovi u stražnjem dijelu trbušne šupljine) ispod ošita
III stadij Rasap (širenje) zloćudnih tumorskih stanica testisa u limfne čvorove iznad ošita
IV stadij Hematogeni rasap (metastaziranje) u udaljene organe i limfne čvorove izvan trbušne šupljine tj. Izvan ošita (pluća, mozak, kosti)

Rak testisa može se proširiti u obližnje limfne čvorove ili u poodmaklom stadiju bolesti može stvoriti udaljene metastaze.Zloćudni tumor testisa je jedan od rijetkih karcinoma koji se može uspješno liječiti čak i u bolesnika koji imaju lokalne ili udaljene metastaze.

Nakon kompletne dijagnostičke obrade ( MR, CT abdomena,PET scan, MR mozga, RTG pluća, scintigrafije kostiju ili nekim drugim dijagnostičkim pretragama), liječnici bolesniku predlažu operativno odstranjenje zahvaćenog testisa (inguinalnu orhidektomiju), a prema stadiju raširenosti bolesti i odstranjenje okolnih limfnih čvorova (u preponi, zdjelici). Prema stadiju bolesti i indikaciji bolesniku se individualno nakon orhidektomije predlaže kemoterapija i/ili radioterapija. O tome odlučuje liječnički konzilij sastavljen od urologa, internista, onkologa i specijalista nuklearne medicine.

Za liječnike je važan podatak o vrijednostima krvnih pretraga (vrijednosti tumorskih biljega) prije operativnog zahvata tj. u trenutku dijagnosticiranja raka testisa . Ukoliko su testovi uredni-negativni, a u testisu postoji vidljiva tumorska tvorba, to najvjerojatnije znači kako je rak testisa lokaliziran samo na oboljeli testis ili se radi o seminomu testisa koji obično pogotovo u početnom stadiju bolesti ne povisuje vrijednosti AFP i HCG.

Međutim ukoliko su vrijednosti povišene to najvjerojatnije znači kako postoje metastaze (presadnice) zloćudnih stanica negdje drugdje u tijelu oboljelog ili se radi o neseminomskim tumorima testisa. Navedenim krvnim pretragama prati se bolesnika nekoliko godina nakon operativnog zahvata raka testisa (obično oko 5 godina, svakih 6 mjeseci, jedanput godišnje do 10 godina) i na taj način uz ostale pretrage utvrđuje se postoje li znakovi ponovne pojave bolesti bilo gdje u tijelu. Nakon operativnog zahvata ponovno se određuju vrijednosti krvnih pretraga i na taj način utvrđuje je li operativnim zahvatom odstranjeno tumorsko tkivo koje sintetizira i povisuje vrijednosti navedenih markera.

Patohistološki tipovi tumora testisa Danas se najviše prihvaća klasifikacija tumora testisa na seminomske i neseminomske tumore testisa. Postoji naime nekoliko podjela tumora testisa ovisno o tipu ili vrsti stanica od kojih je tumor testisa građen.

Kao što je već u uvodu napisano rak testisa možemo podijeliti u dvije velike skupine

SEMINOMSKI I NESEMINOMSKI

, međutim postoji i podjela na karcinome s jednom histološkom slikom koji čine 40% svih karcinoma testisa i karcinome testisa s miješanim uzorkom građe tj. rak testisa kojeg sačinjavaju dvije ili više vrsta zloćudnih stanica koji čine 60% svih karcinoma testisa. To je klasifikacija Svjetske Zdravstvene Organizacije WHO koja je opće prihvaćena u SAD-u. Ova klasifikacija tumora testisa temelji se na mišljenju kako sve stanice sjemenika (testisa) nastaju iz jedne svemoćne matične stanice. Ta matična stanica može se dalje razvijati u seminom, čime nalikuje na razvoj spolnih žlijezda ili se ta matična stanica može razviti u svemoćne stanice novotvorevina ili u embrionalne karcinome testisa.

Tumori testisa mogu biti seminomi i nesminomski tumori testisa

Seminomski tumori testisa (40 % svih karcinoma )

1) SEMINOM On je česti tumor porijekla zametnih stanica koji čini 30 % tumora testisa. Ovi tumori

rastu brzo, tvoreći u testisu velike sivkasto bijele tumorske, mesnate mase, ali dugo budu ograničeni u testisu i kasnije daju rasap tumorskih stanica (kasno metastaziraju)

s obzirom na vrijeme nastanka u testisu. Ovi tumori povisuju tumorski biljeg HCG ali svega u 10% oboljelih. Poznato je kako i seminomi koji imaju bolju prognozu od neseminomskih tumora mogu u 15-20% oboljelih ipak imati mikrometastaze u trenutku prvog (ranog) stadija bolesti. Te mikrometastaze najčešće se nalaze u regionalnim (okolnim limfnim čvorovima u preponi) koje ne možemo vidjeti. Međutim s obzirom da je to poznato kao i podatak da seminomi jako dobro reagiraju na radioterapiju (zračenje)  takvi čvorovi se na taj način uništavaju, a time i eventualne mikrometastaze.

Neseminomski tumori testisa (miješani tipovi stanica, 60 % svih karcinoma testisa)

1) CARCINOMA EMBRIONALE
Ova vrsta karcinoma testisa je manja veličinom od seminoma, a zloćudne stanice su jako promijenjene i uopće ne nalikuju normalnim stanicama testisa ( slabo diferencirane stanice). Oni se ubrajaju u mješovite tumore testisa jer u svojoj strukturi mogu imaju stanice žumanjčane vreće koje luče tumorski boljeg AFP ili sincicijske stanice koje luče drugi tumorski biljeg HCG ili sadrže obje vrste stanica i zato u krvi možemo imati i povećanje oba tumorska billjega ( AFP-alfafetoproteina i BHCG ).

2) YOLK SAC TUMOR (tumor žumanjčane vreće)
Ovaj zloćudni tumor testisa poznat je još pod nazivom infantilni embrijski karcinom, orhiblastom ili enodermalni sinus-tumor. Ovaj tumor se najčešće pojavljuje u testisima dječaka do treće godine života. Ovaj tumor luči tumorski biljeg-AFP. Ova vrsta karcinoma testisa je rijetka i iznosi svega 1% svih zloćudnih tumora testisa

3) KORIOKARCINOMA (Choriocarcinoma)

Ovaj tumor ima izrazite zloćudne karakteristike i ubraja se u skupinu izrazito zloćudnih tumora

. Javlja se u svega 1% svih karcinoma testisa.  Ovaj tumor je najčešće veličinom izrazito mali iako ponekad može uzrokovati porast testisa, ali vrlo rano metstazira (rasap po tijelu zloćudnih stanica hematogeno-krvlju ).Sastoji se od više vrsta po izgledu i porijeklu zloćudnih stanica. Ovi tumori građeni su od dvije vrste posteljičinog tkiva citotrofoblasta i sinciciotrofoblasta. Izlučuje HCG.

4) TERATOMA. Ovaj tumor testisa karakterističan je po prisutnosti stanica koje se razvijaju iz sva tri zametna listića embrionalnog razvoja (ektoderm, mezoderm, endoderm). Gledano mikroskopski u ovom tumoru mogu se razaznati stanice različitih tkiva koje nalikuju normalnim stanicama (dobro diferencirane stanice) kao što su živčano tkivo, mišićno tkivo, hrskavica, masno tkivo, bronhalni epitel, stanice kože s dlakama itd. Ove stanice uredno izgledaju, ali su tkiva koja čine u tumoru nekontrolirano razbacane u tumorskoj tvorbi bez redoslijeda. Ovakva vrsta stanica u tumoru koje su slične normalnim stanicama, ali su nenormalno, neuobičajeno stanice u tumoru razbacane odnosno raspoređene, čine teratom koji se zove ZRELI TERATOM, a on se smatra dobroćudnim tumorom.

Postoji i NEZRELI TERATOM .To je vrsta zloćudnog teratoma koji se sastavljen također iz stanica različitih tkiva npr. živčanog, mišićnog, crijeva, kože itd., ali stanice su manje ili značajnije promijenjene tako da vrlo malo ili uopće ne nalikuju na normalne stanice tkiva iz kojeg su nastale (zloćudne stanice).Što stanice manje nalikuju normalnim stanica to kažemo kako su to slabije diferencirani tumori, odnosno prognoza bolesti je lošija. Ovi tumori javljaju se najčešće u odraslih osoba. Budući da su zreli teratomi rijetkost u odraslih muškaraca, svaki naizgled dobroćudni zreli teratom smatra se zloćudnim u odraslog muškarca, starijeg opd 40 godina. Teratom u odraslih kao i embrionalni karcinom može se javiti u zajedničkoj patohistološkoj slici zajedno s ostalim histološkim tipovima tumora.

Najčešća kombinacija ovdje opisanih mješovitih tumora je kombinacija teratoma i embrijskog karcinoma ( teratokarcinoma ). Prognoza miješanog tumora testisa određena je obilježjima najmalignijeg sastojka mješovitog tumora.

  LIJEČENJE RAKA TESTISA:

Operativno liječenje ( ORCHIDECTOMIA)

Liječenje se kod karcinoma testisa provodi operativnim odstranjenjem zahvaćenog testisa tumorom, zatim kemoterapijom i radioterapijom. Načini liječenja ovise o stupnju karcinoma ( I-IV) i o patohistološkoj slici odnosno ovisi o vrsti zloćudnog tumora testisa. Osim operativnog odstranjenja oboljelog testisa operativno se odstranjuju i regionalni (lokalni, okolni) limfni čvorovi.

Ponekad je operacija testisa dovoljna kao jedini način liječenja, kod nekih patohistoloških tipova karcinoma testisa i kod početnog stadija testisa. Također je kod vrlo rano otkrivenih seminoma ponekad dovoljno liječenje provesti samo radioterapijom (zračenjem) . Kod neseminomskih tumora testisa kod operativnog odstranjenja testisa (inguinalne orhidektomije) obično se učini i odstranjenje i retroperitonelanih limfnih čvorova (limfnih čvorova u stražnjem dijelu trbušne šupljine smještenih uz aortu i duboku šuplju venu).

Na taj se način želi spriječiti daljnje širenje eventualnih mikrometastaza u navedenim limfnim čvorovima. Nakon operacije tumor testisa i odstranjeni limfni čvorovi upućuju se na patologiju, gdje tada patolog nakon učinjenih patohistoloških preparata, donosi konačnu dijagnozu i stadij bolesti. Ukoliko se pronađu limfni čvorovi s mikrometastazama tumora testisa tada se primjenjuje dodatno nakon operacije i adjuvantna kemo ili radioterapija.

Kemoterapija i radioterapija

Jedan ili oba navedena načina liječenja (kemoterapija i radioterapija) primjenjuju se nakon operativnog zahvata ukoliko se rak testisa proširio na regionalne limfne čvorove ili kada već postoje udaljenije presadnice stanica (metastaze).

Kemoterapijom koriste se antitumorski lijekovi koji imaju antikancerogeno djelovanje, ubijajući stanice tumora ili sprečavajući ih u njihovom daljnjem dijeljenju i rastu. Radioterapija je postupak u kojem se upotrebljavaju radijacijske zrake vrlo velike energije koje su usmjerene na karcinomsko tkivo. Na taj način također se uništavaju zloćudne stanice ili ih se onemogućava u dijeljenju i rastu. Ukoliko se kemoterapija i/ ili radioterapija koriste nakon ili u kombinaciji s operativnim zahvatom tada se takva terapija zove adjuvantna kemoterapija ili adjuvantna radioterapija.

Praćenje oboljelog od karcinoma testisa nakon završenog liječenja

Nakon završetka liječenja raka testisa, takvog bolesnika se u početku naručuje na kontrolu svaka 3 mjeseca, a zatim se njegovo zdravstveno stanje prati svakih 6 mjeseci do 5 godina od završetka liječenja. Nakon 5 godina kontrola se obavlja 1x godišnje do 10 godina nakon završetka liječenja.

U praćenju takvog bolesnika potrebno je pratiti vrijednosti tumorskih biljega AFP, HCG i LDH, sedimentaciju i krvnu sliku,  RTG pluća, ultrazvuk abdomena, ultrazvuk zdravog testisa i skrotuma, scintigrafiju kostiju, i eventualno CT ili MR abdomena. Tumorski biljezi koji se određuju obavezno prije operativnog zahvata od velike su važnosti u praćenju bolesnika jer mogu ukoliko rastu u krvi nakon završetka liječenja značiti i ponovnu pojavu zloćudne bolesti (rekurenciju bolesti) i prije kliničkih vidljivih znakova bolesti. 

NAJČEŠĆA PITANJA OBOLJELIH OD RAKA TESTISA KOJA BOLESNICI POSTAVLJAJU LIJEČNIKU

Pitanje:

Hoću li nakon operacije testisa izgubiti spolnu moć, kakav će biti moj seksualni život?

Odgovor; Samom operacijom jednog testisa zbog raka testisa ne gubi se spolna moć muškarca. Takvi muškarci nakon izlječenja bez obzira je li provedena samo operacija ( orhidektomija) ili sva tri tipa liječenja ( kemoterapija ili zračenje) imaju spolnu moć i mogu imati normalan seksualni život kao i prije operacije.

Do pada ili gubitka spolne moći kod oboljelih od raka testisa može doći u početku ili kod saznanja bolesti zbog suočavanja sa činjenicom da oboljeli ima zloćudnu bolest. Dakle način psihičkog i emotivnog prihvaćanja bolesti koje kod svakog čovjeka može biti različito i prolaziti kroz različite faze doživljavanja bolesti može utjecati na libido (spolnu moć).

Međutim uloga liječnika, razgovor i pružanje svesrdne pomoći koja je potrebna oboljelom, zatim podrška obitelji, osobito supruge ili djevojke bit će od velike važnosti kako će oboljeli prihvatiti novonastalu situaciju. Međutim ukoliko i dođe do pada ili privremenog gubitka spolne moći tijekom odmicanja mjeseci nakon završetka liječenja i suočavanja oboljelog sa izlječenjem raka testisa, vraća se i pozitivno razmišljanje i gubi se nesigurnost i strah od lošeg ishoda bolesti, a samim tim vraća se i spolna moć kod onih gdje je privremeno bila umanjena.

Pitanje:

Mogu li imati potomstvo nakon operacije , odnosno liječenja raka testisa?

Odgovor: S obzirom da prije operacije nemamo definitivnu patohistološku dijagnozu tumora testisa niti stadij bolesti, ne znamo hoće li terapija biti samo operativna ili adjuvantna kemoterapija i/ili radioterapija. Stoga se  najčešće  prije operativnog zahvata oboljelima savjetuje da pohrane uzorak sperme u banku sperme, kako bi u slučaju da će morati primati kemoterapiju ili radioterapiju (terapiju zračenjem) imaju pohranjeni uzorak sperme za potomstvo. Ukoliko se odstrani jedan testis, bez primjene kemoterapije i/ili zračenja najčešće takvi muškarci imaju dovoljan ili nešto smanjeni broj spermija koji je najčešće dovoljan za uspješnu oplodnju.

 

Za sve dodatne upite i informacije, izvolite nazvati na tel. 01 48 40 813 (8-19 h), subotom (8-12 h) ili izvolite poslati upit  klikom na e-mail; ultrazvuk.tarle@gmail.com

Sve što putem hrane unosimo u organizam, gradi nas i mijenja, a o tome što smo unijeli ovisi naša snaga, naše zdravlje i naš život……Hippocratus

Rečenica koja puno govori i koja bi nam trebala biti misao vodilja kada govorimo ili razmišljamo kako se pravilno hraniti.

Grčki filozof i liječnik Hipokrat zaslužan je za širenje ideje o upotrebi zdravih namirnica, umjesto lijekova. O tome govori njegova poznata izreka: „Neka tvoja hrana bude tvoj lijek, a tvoj lijek neka bude tvoja hrana”. Iz brojnih Hipokratovih djela doznajemo kako su i brojni drugi filozofi i liječnici tog doba prepoznali utjecaj hrane na ljudsko tijelo kao Galen, Paracelsus i drugi.

Naši preci pronalazili su i sakupljali hranu u prirodi kako bi preživjeli i tako su stekli stanovite prehrambene navike. Medicinska i nutricionistička znanost u suradnji, sve više otkrivaju veliki utjecaj pravilnog načina života i prehrane na cjelokupno zdravlje stanovništva. Primjenjivanjem savjeta koji to opisuju u životu čovjeka, toliko se poboljšava njegovo zdravstveno stanje, da se ta otkrića nazivaju drugom medicinskom revolucijom. Zdrav način života i prehrane mogu učiniti preduvjete u suzbijanju danas smrtonosnih kroničnih degenerativnih bolesti.

Na slijedećim slikama kolor dopler ultrazvuka možete vidjeti bolesti koje se javljaju kao posljedica loše i nepravilne prehrane. Na prve dvije slike vidljive su aterosklerotske naslage u karotidama, krvnim žilama koje dovode krv u glavu i mozak.

Ova hrana osim što je najčešće pržena sadrži velike količine masnoća, ona nije raznolika već gotovo svaki dan ili ponekad u zamjenu za kakav sendvič obavi se ručak kao glavni obrok. Radi se u takvim poduzećima 8,10 ili više sati i ljudi obično nemaju dovoljno vremena za glavni obrok tijekom dana.

Ovi mladi ljudi od kojih se na radnom mjestu puno očekuje moraju se dokazivati predanim radom, što manjim gubitkom vremena između ostalog i za obrok, a kada dođu kasno popodne ili navečer kući također jedu, ali obično ne kuhanu nego kakav hladni obrok, mesne suhomesnate nareske, sireve punomasne i tvrde i slično. Nakon toga su obično umorni odlaze vrlo brzo na počinak, a na posao uglavnom odlaze automobilom, dakle nema pješačenja, hodanja jer to je “gubitak vremena”.

Vlasnici takvih privatnih poduzeća također se uglavnom loše hrane, ali ne zato što si ne mogu priuštiti financijski kvalitetne obroke već zato što su obuzeti stanjem na tržištu, stalnom brigom hoće li imati posla ili neće, hoće li moći plaćati svoje zaposlenike i podmirivati sve svoje obaveze. Oni su vrlo često sami svoji neprijatelji ponekad i veći prema samima sebi nego prema svojim zaposlenicima. Osim toga vlasnici takvih privatnih poduzeća nerijetko ugovaraju poslove svog poduzeća za vrijeme poslovnih večera nešto manje za vrijeme poslovnih ručkova koji nisu jeftini, a nerijetko su i vrlo nezdravi, najčešće zbog preobilnosti takvih obroka ili nisu adekvatno primijenjeni jer se najčešće odvijaju u večernjim satima uz dosta alkohola koji obično u takvim količinama šteti zdravlju.

Danas se nažalost zbog velike dnevne zaposlenosti obaju supružnika ili roditelja obitelj vrlo rijetko objeduje zajedno tijekom tjedna. Obitelj se obično sastaje navečer jer supružnici dolaze najčešće nakon 16 sati kući i tada se preskače važno vrijeme ručka gdje bi barem jedanput dnevno obitelj trebala biti na okupu za stolom.

Važan dio zdravog načina života je i provođenje pravilne odnosno zdrave prehrane. Hrana je naravno naša svakodnevna potreba i izuzetno je važno kakvu hranu, koliko i kada unosimo u organizam. Proučavanjem namirnica u prehrani, znanstvenici su utvrdili kako hrana mora biti punovrijedna kako bi sačuvala naše zdravlje, kako bi organizam održala u dobrom fizičkom i duševnom stanju osobito zbog jačanja obrambenih snaga tijela protiv bolesti.

Pokazalo se kako su punovrijedni hranjivi sastojci hrane:
a) ugljikohidrati
b) masnoće biljnog i životinjskog porijekla
c) bjelančevine

Hrana sadrži i nehranjive sastojke bez koji nije moguć život:
a) Vitamini
b) Minerali
c) Voda

Hranjivost namirnica mjeri se energetskom vrijednošću. Svaka namirnica i svako jelo oslobađa određenu količinu topline koje nastaje sagorijevanjem tih tvari u organizmu.

Upravo zato energetska vrijednost pojedinih hranjivih sastojaka hrane iznose: Bjelančevine i ugljikohidrati 1 g oslobađaju oko 4Kcal ili 16,7 kJ energije za razliku od masti kod kojih 1 g oslobađa dvostruko više energije oko 9Kcal ili 37,6 kJ energije.

Namirnice koje se koriste u prehrani ne trebaju biti skupe kako bi bile zdrave. Postoje skupe namirnice koje su i zdrave, ali nije nužno da namirnice budu skupe kako bismo zaključili kako se hranimo zdravo. Naprotiv važan je naš vlastiti odnos prema hrani, njezinoj energetskoj i vitaminskoj vrijednosti i neškodljivosti obzirom na način kako je proizvedena ili uzgojena.

Uz sve navedeno naravno važna je količina hrane koja se konzumira, raspored obroka kojih bi trebalo biti najmanje tri tijekom dana i koji bi trebali biti svakodnevno u približno slično doba dana. Možemo stoga zaključiti kako je važan njihov odabir prema piramidi prehrane.

Ugljikohidrati bi trebali biti najzastupljeniji s 55-60% udjela u dnevnoj prehrani (cjelovite, integralne žitarice, riža i sl.) zatim bjelančevine i masti 15-20% udjela u dnevnoj prehrani. S tom svrhom nastale su i piramide zdrave prehrane! Simbol piramide se koristi da bi se objasnile mnoge stvari. Tako su i nutricionisti uzeli taj simbol, podijelili su piramidu na 6 djelova i kroz nju nam objašnjavaju neke zakonitosti unutar različitih načina prehrane.

Ova piramida koju je sastavilo Američko udruženje za prehranu 1992. godine vjerujem da je svima nama poznata. Naše je Ministarstvo zdravstva nedavno objavilo mnoge plakate, kako one male zidne po našim zdravstvenim ustanovama.. Ova je piramida sastavljena s ciljem da se prosječan zdravi odrasli amerikanac nauči koje korake treba poduzeti da bi poboljšao svoj način prehrane.

Ovo nije piramida najzdravije i idealne prehrane. Naša prehrana danas uglavnom izgleda obrnuto od onih navika koje bi trebale prevladavati tj. Koristi se najviše i previše mlijeka i mliječnih proizvoda, previše slatkiša i masnoća! Piramida prehrane koju sam spomenula prikazuje nam koliki bi udio različite namirnice trebale zauzimati u svakodnevnoj prehrani. Na dnu ili bazi piramide nalaze se namirnice koje bi trebale biti osnova ili baza prehrane.

Oko 55-60 % dnevnog unosa svih namirnica trebale bi biti integralne žitarice sa svojim proizvodima i one bi trebale biti najzastupljenije u prehrani svake osobe unutar naših obitelji. Sljedeći kat dijele voće i povrće. Sva ostala hrana smještena je u višim katovima, koji su sve manji svojom površinom, a time i slikovito manjim prikazom trebale bi biti manje zastupljene u svakodnevnom jelovniku. Korištenje tih namirnica trebalo bi biti sve opreznije i oskudnije.

U svakom slučaju, piramida zdrave prehrane nas uči kako je potrebno jesti raznoliku i raznovrsnu hranu, povećati unos integralnih žitarica (integralni kruh i tjestenina, integralna riža, žitarice za zajutrak, pahuljice i slično), voća, povrća i mahunarka (grah, grašak, leća, slanutak, bob, soja,...) u prehrani, smanjiti unos hrane životinjskog porijekla, smanjiti unos slobodnih masnoća i rafiniranog šećera i slatkiša, smanjiti upotrebu soli, odbaciti alkoholna pića, pojačati fizičku aktivnost, piti mnogo čiste vode.

Raznolikost hrane

1) Bazu piramide koja je najšira a time i najpreporučljivija u svakodnevnoj prehrani su žitarice, riža, kruh od integralnog brašna i krumpir. Idealno bi bilo svakodnevno jesti integralni kruha, no u našim pekarama možete naći razne vrste kruha, ali samo u nekima i integralni kruh koji bi trebao biti osnovni sastojak pravilne prehrane. Žitne pahuljice možete pronaći u svakoj trgovini po povoljnoj cijeni. To su namirnice koje su bogate vlaknima. Žitarice su važan izvor energije za ljudski organizam. Imaju nizak sadržaj kolesterola, bogate su esencijalnim masnim kiselinama i biljnim vlaknima.

Najvažniji je kruh i proizvodi punog zrna žitarica. Osim toga namirnica krupnije mljevenog kukuruza koju zovemo palenta, ”žganci ili palenta”, danas je kao visokovrijedna i lako probavljiva namirnica vrlo rijetko zastupljena u jelovniku. Ova namirnica je jeftina, a vrlo zdrava, gotovo se više ne konzumira u seoskim domaćinstvima, a još rjeđe je zastupljena među gradskim stanovništvom Hrvatske. Namirnice sadržavaju topljiva i netopljiva vlakna. Topljiva vlakna nalazimo u žitu, grahu, zobi i pšenici. Netopljiva nalazimo u voću i povrću koje nije prerađeno. Kako bi bili najzadovoljniji i najsigurniji s onime čime se hranimo najbolje bi bilo da to proizvedemo sami na što prirodniji način. Na taj način hrana zadrži sve svoje hranjive vrijednosti u prirodnom oblik. Ove namirnice nisu skupe već ih treba primijeniti u svakodnevnoj prehrani kako nam preporučuje piramida prehrane.

2) Na drugom mjestu po piramidi prehrane preporučuje se voće i povrće po mogućnosti svježe ili ukoliko je kuhano tada kratkotrajno kuhano ili na pari kuhano. Povrće je nezamjenjiva komponenta naše svakodnevne prehrane zbog bogatstva vitamina, minerala i prehrambenih vlakana. Preporučuje se dnevna konzumacija povrća i voća veća od 400 grama. Mahunarke (grah, leća,grašak, bob) su vrlo hranjive pa ih je poželjno uvrstiti u jelovnik više puta u tjednu. One sadrže značajnu količinu bjelančevina biljnog porijekla i ugljikohidrate zbog sadržaja škroba koji se u tijelu razgradnjom cijepa do jednostavnih šećera. Grah kao namirnica koja se čini mi se danas slabo koristi u svakodnevnoj prehrani važan je izvor osim vitamina, minerala i bjelančevina. Ona bi se mogla naći barem jedanput tjedno na stolu svih nas. Nije skupa, kilogramom graha može se dobro prehraniti 4-člana obitelj u jednom obroku uz dodatak salate, tj. svježeg povrća, čime će biti dobro zadovoljene dnevne potrebe za pojedinim hranjivim sastojcima. Osim toga zbog toga što je bogata celuloznim vlaknima koje su teško probavljive za ljudski organizam, važna je za održavanje dobrog rada crijeva (crijevne peristaltike) i na taj način održavanja uredne probave i stolice.

Voće poboljšava vitalnost, djeluje povoljno na probavu, odličan je izvor energije. Svježe voće i povrće imaju povoljan učinak na ljudsko zdravlje jer između ostalog djeluju kao antioksidansi. Cijenjeno je zbog visokog sadržaja vitamina i minerala te posebno ‘‘voćnih kiselina’’ koje nam daju osvježavajući okus. Voće zamjenjuje slastice. Voće i povrće bi trebalo konzumirati svježe, sirovo ili termički kratko obrađeno.

3) Na trećem mjestu po hijerarhiji prehrane bili bi mlijeko, mliječni proizvodi, riba, meso, (perad, teletina, svinjetina, junetina). Mlijeko je izvor esencijalnih aminokiselina, koje su našem organizmu neophodne za normalno funkcioniranje. Ono sadrži kalcij potreban za izgradnju kosti. U mladenačkoj dobi preporučljivo je uzeti više od pola litre mlijeka dnevno.

Gotovo svatko od nas svakodnevno jede meso, ali bi bilo najbolje da se barem jednom tjedno izbjegne mesna hrana. Meso, perad, riba, jaja i mahunarke trebali bi biti dio svakodnevne prehrane.

Preporučljivo je jesti ribu barem jednom tjedno i to plavu ribu koja nije skupa kao srdela, lokarda ili skuša i tuna. Cijena te ribe j srdela upola manja od cijene crvenog mesa ili približno jednaka cijeni mesa. Nasuprot relativno jeftinoj plavoj ribi koja je viskovrijedna namirnica, u škampima, jastozima i školjkama nalazi se veća količina kolesterola za kojom po količini i štetnosti kolesterola ne treba žaliti, kad govorimo o zdravim namirnicama.

Ove namirnice mogu predstavljati sirovinu za kulinarske delicije koje ipak treba samo povremeno konzumirati i one nisu nužne za zdravu i uravnoteženu prehranu.

Masnoće životinjskog porijekla sadržavaju i kolesterol. Kolesterol je možemo reći mastima srodna tvar koja je u određenoj količini neophodna za život. Većina tkiva sadrže manje ili veće količine kolesterola posebno mozak, živčani sustav, jetra i krv. Kolesterol je potreban za stvaranje spolnog hormona i hormona nadbubrežne žlijezde, vitamina D i žučnih soli koje olakšavaju probavu masti. Kolesterol stvaraju samo tkiva životinja i čovjeka. Nalazi se u većoj količini u žumanjku, iznutricama, masnom sušenom siru i maslacu, zatim u škampima, jastozima, školjkama od skupih morskih plodova..

Od mesa treba češće konzumirati bijela mesa, a rjeđe crvena. Navest ću jedan primjer. U slavonaca kao liječnik ste puno napravili ukoliko Vaš pacijent slavonac ne konzumira kulen svaki dan ili kod ličana ukoliko uspijete postići da se ne mora suho meso svaki dan kuhati i zatim jesti tu masnu tekućinu s odimljenim mesom koje uz masnoće ima i puno kancerogenih tvari koje nastaju dimljenjem mesa.

Samo jedan dnevni obrok treba sadržavati meso i pri tom treba prednost dati peradi i ribi, ali ne treba izbjegavati i ostale vrste mesa. U našim krajevima svinjsko meso je tradicionalno zbog ekonomskih razloga. Također valja znati da ukoliko svakodnevno uzimate svinjetinu više puta na dan nastaju problemi sa srcem što dovodi do srčanog i moždanog udara, te mnogih drugih bolesti.

Na ovoj slici možete vidjeti shematizirani prikaz suženja arterije koja dovodi krv u glavu i mozak (karotiden arterije s ograncima). Također se može vidjeti premoštenje sužene karotide premosnicom (operativni zahvat), koja zaobilazi suženo mjesto i omogućava dovod krvi u glavu i mozak (stent).

4) Na vrhu piramide, ali zastupljeni najmanjom površinom su sol, šećer, mast i ulje. Masti i ulja treba koristiti umjereno tj.u vrlo malim količinama. Poželjno je koristiti biljna ulja, najbolje maslinovo ulje. Dnevni unos treba ograničiti na 70 do 90 g.

Kao mladi liječnik nakon završenog fakulteta radila sam u jednom selu nedaleko Jastrebarskog i tada sam kod ljudi iz tog sela koji su imali povišen kolesterol u krvi savjetovala da zamijene koji dan u tjednu maso ribom, da ponekad pojedu u tjednu blitvu i da koriste maslinovo ulje. Naravno da sam vremenom spoznala kad sam gledala njihove zapanjene i začuđene poglede da takva prehrana u tom kraju naravno nije moguća jer to nisu prehrambene navike žitelja tog kraja.

Hoću reći da iako bi bilo dobro konzumirati što više maslinovog ulja i zamijeniti njime ona druga ulja ipak mi liječnici trebamo poštivati kod savjetovanja naših pacijenata njihove prehrambene navike, jer svaki kraj u Hrvatskoj od Zagorja, prekos Slavonije i Like do istre, Primorja i dalmacije imaju svoja tradicionalna jela i namirnice, među kojima liječnik treba svojim pacijentima savjetovati najprimjereniji način njihova konzumiranja, načina pripreme, količine i rasporeda obroka.

Hranu treba soliti umjereno, ne dodavati sol, već koristiti začinsko bilje. Šećer je preporučljivo unositi u ograničenim količinama. Izbjegavati zaslađene napitke i osvježavajuća pića, dok se slastice preporučuju povremeno.

Voda je životno važna tekućina. Treba je piti u dovoljnim količinama, dnevno 1,5 do 2 litre.

Smatra se kako nema zdravih ili nezdravih namirnica. Pitanje je samo odabira, kombinacije i količine hrane. Međutim, vrijedno je spomenuti da je mediteranska prehrana postala svojevrstan standard pravilne prehrane, budući da je preporučuje i Svjetska zdravstvena organizacija, kao prototip hrane za suzbijanje kroničnih degenerativnih bolesti. U toj prehrani osnovu čine ugljikohidrati porijeklom iz žitarica, povrća i voća. Znanstvena su istraživanja potvrdila da ta prehrana doprinosi zdravlju.

9 OSNOVNIH PRAVILA ZDRAVOG NAČINA PREHRANE

1. Birajte namirnice koje su bogate vlaknima kao što su integralni kruh i žitne pahuljice, mekinje i grah.
2. Mesa ne treba jesti puno i dobro je barem jedan dan u tjednu biti bez mesne hrane.
3. Mlijeko i mliječni proizvodi su odlična zamjena za meso i masnoće.
4. Svaki dan jedite povrće i voće.   
5. Jedite što manje masti i masnoća.
6. Kolače, bombone, slatkiše, industrijske sokove, čokolade u principu ne jedite osim u posebnim i iznimnim prigodama.
7. Vino je jedino alkoholno piće koje se može smatrati zdravim.
8. Fizička aktivnost mora biti sastavni dio života.
9. Pušenje je dokazano štetno za zdravlje.

Raznolikost i umjerenost je ključ zdrave prehrane. Niti jedna namirnica ne sadrži sve bitne hranjive sastojke u količini koja nam je potrebna, stoga treba jesti raznoliku hranu, da osiguramo pravilnu prehranu. Što je hrana raznolikija, to je mogućnost da će se razviti pomanjkanje ili prevelika količina pojedinih hranjivih sastojaka manja.

Svakodnevno bi trebali odabrati sastojke hrane iz nekoliko glavnih grupa. To su: žitarice, povrće, voće, mlijeko i meso. Moderno vrijeme nameće određeni način života - tempo je brži nego ikad prije, stres i onečišćenje okoline su naša svakodnevnica. Slobodnog vremena sve je manje, a jesti zdravo je sve veći izazov.

Najidealnije bi bilo, rasporediti dnevne obroke na tri veća i dva manja obroka. Obroke ne bi trebalo “preskakati” i trebalo bi ih uskladiti sa dnevnim aktivnostima. Optimalno vrijeme između obroka je tri do četiri sata. Na taj su način obroci ravnomjerno raspoređeni u toku dana. Zajutrak je najvažniji obrok nakon noćnog posta i ključni čimbenik u kontroli tjelesne težine.

Glavni sastojci doručka i večere su kruh i žitarice. Za doručak je najbolje popiti toplo mlijeko ili kakao, a za večeru čaj. Hladni napitci na prazan želudac nisu preporučljivi. One osobe koje ne vole piti mlijeko, trebale bi ga zamijeniti nekim mliječnim proizvodom poput jogurta, kiselog vrhnja ili sira, jer mlijeko sadrži važne sastojke potrebne organizmu zato se ne smije ukidati bez zamjene. Sirova hrana u obliku voća i povrća trebala bi biti zastupljena do pet puta tijekom dana.

Voće se može jesti i kao samostalni međuobrok umjesto slastica. Ručak mora biti svježe kuhani, topli obrok. S obzirom da je ručak najobilniji obrok u toku dana, trebao bi biti što kvalitetniji, da ne opterećuje probavni sustav, tj.da je lako probavljiv. Izvori ugljikohidrata kao što su: krumpir, riža, žitarice i proizvodi od punog zrna žitarica ne smiju nedostajati.

Oni su važan izvor energije. Osiguravaju organizmu pored ugljikohidrata i biljne bjelančevine, minerale i vitamine. Izvor visoko vrijednih bjelančevina, vitamina i minerala, ali i značajnog udjela masti naći ćemo u mesu koje je često na stolu za vrijeme ručka. Crvena mesa (junetinu, govedinu, janjetinu, svinjetinu) trebalo bi umjereno konzumirati jer sadrže nepoželjne, zasićene masti. Prednost dajemo nemasnoj peradi i ribi te mahunarkama. Od salata se preporučuje obojeno povrće jer je bogatije provitaminom A i flavonoidom. 

U zadnjih 18-estak godina od dolaska privatnog poduzetništva, novac je stavljen u središte zbivanja u svakodnevnom životu ljudi bilo zbog zadovoljenja osnovnih životnih uvjeta, bilo zbog stjecanja materijalnih dobara. Svatko tko danas privređuje iz svojih razloga često se loše i nepravilno hrani. Pravilno i zdravo hraniti se ne znači koristiti skupe namirnice već koristiti namirnice prema preporukama koje nam nudi piramida prehrane u kojoj trebaju biti najzastupljenije namirnice koje sadrže integralne žitarice, zatim voće i povrće, zatim mlijeko i mliječne proizvode, ribu, perad, crveno meso. Na vrhu piramide nalaze se namirnice koje trebamo što manje koristiti a to su šećeri, masti i sol. Međuobroci voća koje osigurava prirodni vitamin C za jačanje imunološkog sustava. Također, međuobrok se može sastaviti od oraha, lješnjaka, voćnog jogurta i slično. Međuobroci su važni jer povećavaju radnu sposobnost. Ako pojedinac “preskoči” međuobrok, prevelik je razmak između glavnih obroka pa glavni obroci ispadaju preobilni i teže se probavljaju.

1 gram bjelančevina 4Kcal ili 16,7 kJ
1 gram masnoće           9Kcal ili 37,6 kJ
1 gram ugljikohidrata           4Kcal ili 16,7 kJ
1 Kcal = 4,18 kJ

Potrebna dnevna količina energije ovisi o raznim osobinama, spolu, dobi, tjelesnoj težini, zdravstvenom stanju, težini fizičkog rada i o klimatskim uvjetima u kojima čovjek živi. Organizam troši energiju i kad miruje, ali za vrijeme fizičkog rada čovjek troši više energije a znatno manje kod umnog rada. Danas govorimo o prosječnoj energetskoj potrebi čovjeka.

PROSJEČNE ENERGETSKE POTREBE ČOVJEKA
Bjelančevine 15% - 20%
Ugljikohidrati 55% - 60%
Masti           20% - 25%

Bjelančevine

Ljudski organizam ne može sam producirati 8 tkz. esencijalnih (neophodnih) aminokiselina od koji se sintetiziraju bjelančevine. U prehrani bjelančevine bi trebale biti zastupljene u dnevnom unosu oko 15-20 %.Dnevno bi se trebalo unositi oko 1g bjelančevina na kg tj. težine. Uobičajena dnevna doza bjelančevina u doba rasta i razvoja je 2 g bjelančevina na 1 kg standardne tj. težine.

Višak bjelančevina prerađuje se u organizmu u šećer koji tada služi kao „ gorivo“ ili izvor energije stanicama ili se prerađuje u masnoće koje se čuvaju u masnom tkivu. Tada ne služi kao građevni materijal u stanicama već kao izvor energije.Bjelančevine se nalaze u namirnicama životinjskog (meso, riba, jaja), ali i u određenim namirnicama biljnog porijekla (grah, grašak,sušene gljive, leća, soja, mahunarke). Puno značajniju vrijednost imaju bjelančevine životinjskog porijekla.

Dakle iskorištavanje bjelančevina u organizmu ovisi o njihovom aminokiselinskom sastavu. Što je on sličniji aminokiselinskom sastavu bjelančevina ljudskog organizma, njegova iskoristivost, odnosno biološka vrijednost bjelančevina je to veća. Najveću biološku vrijednost imaju bjelančevine majčinog mlijeka i bjelančevine jaja, zato što se u organizmu 100% iskorištavaju. Bjelančevine biljnog porijekla, osim u mahunarka, imaju nižu biološku vrijednost, jer im neke esencijalne aminokiseline nedostaju ili ih sadrže u vrlo malim količinama. Također je utvrđeno kako kombinacijom namirnica koje sadrže bjelančevine životinjskog i biljnog porijekla mogu biti znatno djelotvornije. Stoga planiranje pravilne prehrane osobito kada su slabe ekonomske prilike ili nedovoljna proizvodnja odnosno uzgoj takvih namirnica limitirajući faktori to može biti od izuzetne važnosti u prehrani.

Grah kao namirnica koja se čini mi se danas slabo koristi u svakodnevnoj prehrani važan je izvor osim vitamina,i minerala i bjelančevina. Ona bi se mogla naći barem jedanput tjedno na stolu svih nas. Nije skupa, kilogramom graha može se dobro prehraniti 4-člana obitelj u jednom obroku uz dodatak salate, tj.svježeg povrća, čime će biti dobro zadovoljene dnevne potrebe za pojedinim hranjivim sastojcima. Osim toga zbog toga što je bogata celuloznim vlaknima koje su teško probavljive za ljudski organizam, važna je za održavanje dobrog rada crijeva (crijevne peristaltike) i na taj način održavanja uredne probave i stolice.

Masnoće

Na prethodnoj slici možete vidjeti shematizirano suženje koronarnih krvnih žila (srčanih krvnih žila) koje opskrbljuju srčani mišić. Srčani mišić kao i mozag dva su najosjetljivija, vitalna organa na nedovoljnu prokrvljenost koja može biti uzrokovana suženjem arterija, aterokslerozom, zbog nepravilne prehrane.

Opasnost osim suženja krvnih žila nalazi se i mogućnosti odcjepljenja dijela sterosklerotskog plaka koji tada kao plutajući ugrušak (embolus može dospjeti u arteriju koja opskrbljuje vitalni organ, mozak, srca pluća i može tako dovesti do fatalnog infarkta mozga, srca pluća, a posljedično do smrti ili ukoliko bolesnik preživi do trajnih teških posljedica s razvojem invaliditeta.

U suvremenoj prehrani masti predstavljaju koncentrirani i uz šećere (ugljikohidrate) najjeftiniji izvor energije budući da 1g masti daje energiju od 37 kJ odnosno 9 kcal što je dvostruko više energije nego što se oslobodi energije razgradnjom bjelančevina ili ugljikohidrata.
Masnoće za razliku od bjelančevina u organizmu pretežno služe kao „gorivo“  koje izgaranjem stvara veliku energiju potrebnu za rad i toplinu. Potpunom, razgradnjom masti se prvenstveno razgrađuju i pretvaraju u šećer koji je osnovno gorivo za rad stanice. Izgaranjem masnoće u stanici troši se mnogo kisika i tako oslobađa velika količina topline.

Masnoće osim što su najveći izvor energije u organizmu djelomično sudjeluju u :

a) građi stanične membrane (izvor su es. aminokiselina arahidonske i linolne kiseline –prije vitamin F)
b) sastavni su dio jednog dijela hormona
c) služe kao potporno tkivo za krvne žile, živce i neke organe (bubreg)
d) masnoće su važne jer se uz pomoći masti omogućava apsorpcija vitamina topivih u mastima A, D, E, K
e) potkožno masno tkivo koje sadrži masti sprečava nagle promjene temperature djelujući tako kao izolator prema visokoj temperaturi

Pod pojmom masti podrazumijevaju se ukupni lipidi, trigliceridi, steroli i fosfolipidi. Masti se u tankom crijevu razgrađuju pomoću enzima do jednostavnih spojeva masnih kiselina i glicerina i tako preko sluznice tankog crijeva ulaze u krv. U prirodi masti se javljaju u dva agregatna stanja tekućem i krutom. U tekućem stanju su uglavnom ulja biljnog porijekla osim ribljeg ulja. Masti koje se nalaze u krutom agregatnom stanju uglavnom su masti životinjskog porijekla. Tako možemo podijeliti masti na nezasićene koje su uglavnom biljnog porijekla i zasićene koje su životinjskog porijekla.

Nezasićene masne kiseline

Sva ulja biljnog porijekla sadrže nezasićene masne kiseline u različitim omjerima. Ulje najbogatije nezasićenim masnim kiselinama je maslinovo ulje koje se ipak zbog šarolikosti prehrambenih navika u različitim podnebljima Hrvatske malo koristi. Najviše ga koriste u Hrvatskoj stanovnici našeg priobalja, Istre, Primorja i Dalmacije dok se u ostalim dijelovima Hrvatske vrlo malo koristi. U našim krajevima u Hrvatskoj najčešće se koriste ulja suncokreta, kukuruza i bundeve. Veliku količinu biljnog ulja sadrže i orašasti plodovi i sjemenke (orasi, bademi, bućine i suncokretove sjemenke). Ulje pšeničnih klica sadrži najviše vitamina E („vitamin mladosti“ ili jaki antioksidans).

Zasićene masne kiseline

One su životinjskog porijekla i krute su na sobnoj temperaturi.. nalaze se u mlijeku, mliječnim proizvodima, maslacu, siru, jajima, slanini, loju i ribljem ulju.

Masnoće životinjskog porijekla sadržavaju i kolesterol. Kolesterol je možemo reći mastima srodna tvar koja je u određenoj količini neophodna za život. Većina tkiva sadrže manje ili veće količine kolesterola posebno mozak, živčani sustav, jetra i krv. Kolesterol je potreban za stvaranje spolnog hormona i hormona nadbubrežne žlijezde, vitamina D i žučnih soli koje olakšavaju probavu masti. Kolesterol stvaraju samo tkiva životinja i čovjeka. Nalazi se u većoj količini u žumanjku, iznutricama, masnom sušenom siru i maslacu, zatim u škampima, jastozima, školjkama od skupih morskih plodova..

Znanstvenim istraživanjima dokazana je uzročna povezanost između vrste i količine konzumiranih masti kao rizičnog čimbenika u razvoju nekih kroničnih bolesti.To su prvenstveno bolesti srca i krvnih žila, šećerna bolest, gojaznost i nekih zloćudnih, karcinomskih bolesti. Poznata se činjenica kako gojazne žene u menopauzi u masnom tkivu stvaraju veće količine estrogena (ženskog spolnih hormona) koji tada u menopauzi može utjecati na povećanu sklonost takvih žena za pojavu raka sluznice maternice tj. raka endometrija maternice.

Također je poznato kako visoke vrijednosti kolesterola u krvi sudjeluju uz još neke čimbenike na pojavu bolesti krvnih žila, taložeći se na stjenkama arterija što dovodi do njihovog suženja.

Ovdje valja spomenuti kako tkz. masne naslage u krvnim žilama mogu biti stabilne ili nestabilne. Kod nestabilnog one nisu tako čvrste i povezane i uvijek moguće da se jedan dio takve naslage odvoji uđe u arterijsku cirkulaciju i kao ugrušak ili tromb dospije u krvne žila srca uzrokujući srčani infarkt, ili uđe u krvnu žilu na mozgu uzrokujući infarkt mozga ili u pluća gdje uzrokuje infarkt pluća. Sve navedene bolesti mogu dovesti do trenutačne smrti ili preživljenja uz teške kasnije zdravstvene posljedice takvog bolesnika.

Masnoće u dijetalnoj prehrani trebaju biti zastupljene oko 20-25 %. Od ukupnog dnevnog energetskog unosa. To bi otprilike značilo kako dnevni unos masnoća ne bi smio biti veći od 250-300 mg/ dan.

Skupe namirnice kao škampi, jastozi, školjke treba izbjegavati, ali zato treba jesti plavu ribu kao srdele, tunu, skušu ili lokardu gdje ćete dobiti se neophodne aminokiseline, ali dobiti i nezasićene Omega 3 masne kiseline koje djeluju zaštitno u našem organizmu za krvožilni sustav. Cijena plave ribe ili upola jeftinija (srdele) ili otprilike cijene mesa stoga bi se trebala naći na jelovniku svakog od nas za početak barem jedanput tjedno. Dakle ne treba biti tužan ukoliko su ne možete zbog cijene priuštiti ovako skupe namirnice, jer njih nije niti dobro često konzumirati već se mogu ali nije nužno koristiti povremeno. Od mliječnih proizvoda osim u doba rasta i razvoja ne treba konzumirati previše mlijeka do dvije šalice dnevno, ali je dobro koristiti svježi kravlji sir, jogurt koji su bogati bjelančevinama time i neophodnim aminokiselinama, a nemaju tako puno masnoće kao vrhnje, punomasni tvrdi sirevi i maslac. Punomasni sirevi su nezdravi, a znatno skuplji od svježeg kravljeg sira i zato ih treba koristiti rijetko, povremeno, a češće koristiti svježi kravlji sir, ali bez vrhnja.

Ugljikohidrati

Glavnina ukupne energije u prehrani ljudi namiruje se iz ugljikohidrata. Jedan gram ugljikohidrata oslobađa 4 kcal odnosno 17 kJ energije slično kao bjelančevine. Međutim preporučuje se da oko 50-60% ukupne enerije namirimo iz ugljikohidrata. Najvažniji izvor ugljikohidrata su namirnice biljnog porijekla. Prema molekularnoj građi oni se dijele na monosaharide (jednostavni šećeri), disaharide (dvostruke ugljikohidrate) i polisaharide (složene ugljikohidrate). Prema probavljivosti dijele se na probavljive i neprobavljive ugljikohidrate. Neznatne količine ugljikohidrata nalaze se u životinjskom svijetu mlijeku, mesu, najviše mesu mlade janjetine i u mesu kunića.

Ovdje treba spomenuti kako med sadržava velike količine šećera životinjskog porijekla. Razgradnja šećera započinje već u ustima žvakanjem, usitnjavanjem hrane i miješanjem pomoću jezika s enzimima (dakle tvarima koje razlažu ugljikohidrate), a koji se nalaze u slini Ipak glavnina ugljikohidrata razgrađuje se u dvanaesniku i početnom dijelu tankog crijeva djelovanjem enzima iz soka gušterače i crijeva. Naš organizam u stanicama može koristiti samo jednostavne šećere grožđani šećer ili glukozu i voćni šećer ili fruktozu. Međutim u svakodnevnoj prehrani najčešće se kao sladilo napitaka i hrane koristi dvostruki šećer kojem je ime saharoza koja se sastoji od dvije molekule jednostavnog šećera glukoze, a dobiva se industrijskom preradom šećerne trstike ili šećerne repe.

Osim saharoze u dvostruke šećere (disaharide) ubraja se i mliječni šećer koji se sastoji od dvije molekule jedne glukoze i druge galaktoze. Ova vrsta dvostrukih šećera ne može se iskoristiti direktno u stanicama našega organizma bez prethodne razgradnje inzulinom koji ih cijepa na jednostavne šećera i tada unosi u stanice, gdje se koristi kao izvor energije. Za razliku od jednostavnih i dvostrukih šećera postoje i složeni šećeri koji se sastoje iz nekoliko odnosno više molekula jednostavnih šećera. U znatnoj mjeri nalaze se u biljnom, a manje u životinjskom svijetu kao što je to glikogen gdje je složeni šećer u tom obliku kao rezervni izvor energije deponiran (pohranjen) u jetri ili u mišićima kao dopunski potrebni izvor energije. U ovu skupinu ubrajaju su škrob (koji je sastavni dio brašna, krumpira, graha).

Namirnice koje sadrže ugljikohidrate jeftine su, lako dostupne, ali ih ne treba koristiti previše. Prevelik unos, tj veći od onoga koji organizam može utošiti pohranjuje se u jetru i mišiće, a kada se i te rezerve zasite tada se njihov višak pretvara u masti. Zato dijabetičari imaju povišene vrijednosti prvenstveno triglicerida.  U skupinu probavljivih šećera ubrajaju se i alkoholni šećeri maitol, sorbitol i inozitol. Oni se prirodno nalaze u nekim namirnicama, ali se vrelo često sintetiziraju i proizvode industrijski i koriste se kao takvi u dijetetskim proizvodima i koriste se kao sladilo za dijabetičare.


POSLJEDICE LOŠEG I NEPRAVILNOG NAČINA PREHRANE

Danas nažalost mi liječnici sve više smo svjedoci lošeg načina prehrane radno aktivnih ljudi. Dugotrajna neuravnotežena, nepravilna i preobilna prehrana najčešće dovodi najprije do poremećaja (povišene masnoće u krvi, povišen šećer u krvi), koji ukoliko se prehrambene navike i način života (nekretanje i pušenje) ne promijene dovode do pojave raznih bolesti. U ordinacijama vidimo posljedice lošeg načina prehrane i loših životnih navika u ljudi. Dugotrajno i višegodišnje konzumiranje masne hrane, hrane pripremljene prženjem s vrlo malo povrća, neravnomjerno raspoređeni obroci hrane, nepoznavanje ili ignoriranje loše kombinacije sastojaka obroka uz nedovoljno kretanja ili vježbanja može dovesti do stvaranja aterosklerotičnih naslaga, koje nazivamo “mekim ili tvrdim” ovapnjelim plakovima koji sužavaju lumen unutrašnjost krvnih žila (arterija).

Na kolor dopler ultrazvučnoj slici možete vidjeti kako izgleda aterosklerotska naslaga na krvnoj žili na vratu koji dovodi krv u glavu ( ice i mozak).



Prikazana arterija zove se karotidna arterija. Bolesnici koji imaju na ultrazvučnoj slici vidljive aterisklerotske naslage (plakove) najčešće se javljaju liječniku zbog glavobolja, omaglice, vrtoglavica, ponekad kratkotrajnih poremećaja vidnog polja.

Na slijedećoj ultrazvučnoj slici možete vidjeti masno promijenjenu jetru koja je kod ovog bolesnika posljedica nekoliko godina povišenih masnoća u krvi. Na taj način kod ultrazvučnog pregleda trbušne šupljine zbog nekih bolova u abdomenu, slučajno pregledom može se primijetiti “masna jetra”, a zatim će se učinit daljnja obrada kako bi se utvrdio njezin uzrok, koji je najčešće posljedica lošeg načina prehrane.



Kao posljedica loših prehrambenih navika, nedovoljnog kretanja i vježbanja javljaju se i druge bolesti kao šećerna bolest (dijabetes) i karcinom (rak)  endometrija (odnosno trupa maternice). Navedene dvije bolesti javljaju se kao posljedica gojaznosti (prekomjerne tjelesne težine). Zbog povećane količine masnog tkiva povećava se potreba za inzulinom. Na taj način iscrpljuju se inzulinske rezerve i stanice u gušterači koje ga luče. Razvija se tip II šećerne bolesti ili dijabetesa.

Kod žena u menopauzi koje su gojazne, zbog prekomjernog nakupljanja masnog tkiva luči se iz masnog tkiva tkz. egzogeni (vanjski) estrogen koji tada utječe na zadebljanje sluznice maternice (endometrija). Na taj način se objašnjava u gojaznih žena u postmenomauzi pojava raka enometrija (sluznice) i tijela maternice.

Na kraju savjet svima koji čitaju ovaj članak, razmislite najprije kako se Vi hranite, kakve su vaše navike u prehrani, kretanju vježbanju, pušite li. Tek kada budete svjesni načina svoje prehrane i života, možete nešto početi mijenjati. Možda osjećate posljedice nepravilnog načina života. Ukoliko to osjećate, budi dosljedni i uporni, pokrenite se i promijenite ono što sami uvidite da nije dobro. Nakon što ste spoznali da griješite pronađite stručnu pomoć. Pomoć možete naći u obiteljskom liječniku, nutricionistu, koji Vam mogu pomoći da zajedno riješite svoj problem. Ne može liječnik riješiti problem Vaše prekomjerne tjelesne težine, loših prehrambenih navika, loših životnih navike (nekretanje i pušenje) ukoliko se sami ne obratite za pomoć ili savjet ili ukoliko Vi to ne želite. Ne postoje čarobne tablete za mršavljenje ili brzopotezni način promjena prehrambenih navika, već postoji Vaša želja za promjenom uz stalni kontakt s liječnikom koji Vam želi i može pomoći. Liječnik koji želi pomoći svom pacijentu, koji ima dovoljno znanja i vremena pozabaviti se Vama i Vašim problemima, a koji je i dovoljno educiran u tom smislu, može u kontaktu s Vama, tehnikom savjetovanja, usmjeriti Vas na pravi put. A nakon toga rezultati će biti neizbježni.

Na slijedećim slikama kolor doplera karotida možete vidjeti kako bi trebale izgledati uredne karotide (artreije koje dovode krv u glavu i mozak). Usporedite ove slike sa slikama koje se prikazane prehodno, u kojim ase može vidjeti aterosklerotski plak koji sužava untrašnjost krvne žile.
 
 

Rak dojke, najčešći je zloćudni tumor u žena. On je na prvom mjestu uzroka smrti od svih zloćudnih bolesti  žena u Hrvatskoj. Upravo zato se toliko govori i piše o ranom otkrivanju raka dojke. Preventivni pregledi dojki  preporučuju se svake godine nakon 30.-te godine života žene, a ukoliko u obitelji postoji pozitivna obiteljska anamneza tj. majka, sestra ili baka, koje su preboljele rak dojke, pregled se preporučuje već nakon 20-te godine života, jer je učestalost ove bolesti u srodnica značajno veća.
Poznato je kako su u Hrvatskoj organizirani preventivni pregledi dojki mamografijom, u okviru Nacionalnog programa prevencija raka dojke. Mamografija je dobra metoda, jer će  potaknuti žene na preventivne preglede dojki i moguće je otkriti karcinom  dojke kod žena, koje ne bi odlazile na preglede dojki. Međutim danas smo svjedoci sve većeg broja oboljelih žena mlađe životne dobi 30-40.-te godine života, za koje nema organiziranih preventivnih pregleda dojki na nacionalnoj razini, a mamografija za ovu dob nije prihvatljiva, jer je dojka u ovoj dobi sačinjena od bujnog žljezdanog tkiva, što onemogućava razlučivanje žarišnih promjena u dojkama, a i zbog rendgenskog zračenja. Danas na sreću, postoje nova tehnološka dostignuća u ultrazvučnoj dijagnostici,  kolor dopler ultrazvuk s programom elastografije (SE-strain elastografija i SWE – Shear Wave Elastography) ili Sonoelastografija posmičnim UZV valovima, uz program Micropure (za otkrivanje patoloških mikrokalcifikata u dojkama i žarišnoj promjeni (čvoru) i MR (Magnetna rezonanca dojki). 
Mjerenjem čvrstoće tumora u dojci (kPa)  ili mjerenjem brzine prolaza UZV valova (m/s) kroz tumorsko tkivo možemo lakše razlikovati dobroćudne od zloćudnih tumora, jer su karcinomi dojki tvrđi od dobroćudnih promjena. Osim  SWE  tumorsko tkivo skenira se novom softverskom metodom Micropure, kojom se detektiraju mikrokacifikati u tkivu dojke, a osobito u čvoru dojke što može biti obilježje malignosti (zloćudne promjene). Elastografija dojke zasniva se na znanstvenim istraživanjima, koja su potvrdila,  da je čvrstoća karcinoma i brzina prolaza ultrazvučnih valova kroz karcinom veća od čvrstoće i brzine prolaza kroz dobroćudne promjene.  Mjerenjem čvrstoće tumorskog tkiva ovom metodom moguće je izbjeći ciljanu punkciju i biopsiju, odnosno utvrditi s velikom sigurnošću je li tumor zloćudna promjena tj.karcinom ili se radi o dobroćudnoj promjeni.
Nakon otkrivenog raka dojke, operacija je najčešće prvi izbor u liječenju, iako to ne mora uvijek biti tako. Naime ukoliko se radi o bolesnici starijoj od 80 godina, ponekad se najprije provodi onkološko liječenje (kemoterapija), koje je ponekad i jedini način liječenja,  zatim kod nekih bolesnica terapija zračenjem kao nadopuna operativnom zahvatu i/ili kemoterapiji, jer to ovisi o vrsti karcinoma dojke, proširenosti bolesti u trenutku otkrivanja bolesti, zatim dobi i drugim bolestima bolesnice. Nakon obavljene operacije dojke, tumorsko tkivo se upućuje  patologu, koji daje konačnu dijagnozu o kakvoj se vrsti karcinoma dojke radi (intraduktalni invazini, lobularni karcinom itd.), zatim koliko postoji tumorskih stanica, koliko su one promijenjene u odnosu na zdravo tkivo, zatim  ima li tumorsko tkivo receptore za hormone estrogen i progesteron,  HER 2 receptore i stadij bolesti tj. proširenost tumora. Patohistološka dijagnoza sa svim dostupnim informacijama o tumoru, vrlo je važna za onkologa, koji će dalje odlučiti o terapiji, koja je bolesnici potrebna nakon operativnog zahvata. Ukoliko je potrebna terapija rendgenskim zračenjem u tim liječnika uključuje i specijalist radioterapeut.
Svakako se odazivajte na preventivne preglede ili same razmišljajte o preventivnim pregledima dojki, informirajte se i kod nadležnog liječnika o Vašim mogućnostima preventivnih pregleda, jer rano otkrivanje raka dojke omogućava izlječenje  bez kemoterapije i zračenja, samo poštednim operativnim zahvatom. U mojoj praksi vidjela sam puno takvih žena oboljelih od raka dojke, koje i danas nakon više od 20 godina žive bez ružnog sjećanja na suočavanje s ovom teškom bolesti, jer u konačnici nije važno samo preživjeti, već je važna i kvaliteta života nakon dijagnoze raka dojke.

Ovakav ultrazvučni pregled se obavlja  na UZV uređajima najviše klase, kakvim se obavljaju pregledi u mojoj ordinaciji  najsuvremenijim Canon-Toshiba Aplio 500 platinum, koji je zamijenio moj prethodni UZV uređaj Toshiba Aplio XG.

Primjena nove metode ultrazvučne dijagnostike dojke - elastografija (SE,SWE) , SMI, Micropure

Softverskim programom čvor koji skeniramo u dojci oboji se  prema boji koja kodira čvrstoću tkiva. Sve jako čvrste  strukture, kakve su karcinomi koje su  kodirane  u ovom uređaju crvenom bojom, a boje su različito kodirane po čvrstoći u svakom drugom UZV uređaju. Bojanje čvora u elastografiji, liječniku omogućava da već prema boji u samom čvoru, može procijeniti  kakve je čvrstoće promatrana žarišna promjena (čvor). Čvor  najčešće nije jednako čvrst i tvrd u svim svojim dijelovima, osobito ako je veći  od 5 mm. Nakon uvida u čvrstoću tkiva čvora, moguće je izmjeriti čvrstoću tkiva u najtvrđem dijelu čvora koje je najsuspektnije za zloćudnu promjenu tkiva čvora. Mjerenje se smatra relevantnim, ukoliko je učinjeno najmanje 5 mjerenja na mjestu najveće čvrstoće čvora. Ultrazvučni uređaj automatski mjeri i obrađuje dobivene podatke  i prikazuje srednju vrijednost čvrstoće u kPa ili brzine prolaska ultrazvučnih valova  (m/s) u čvoru.  Ultrazvučni valovi sporije prolaze kroz mekše i elastičnije tkivo, a brže kroz tvrđe tkivo. Primjenom Youngovog modula elastičnosti može se  uređajem izmjeriti čvrstoća tkiva u kPa i što je ispitivano tkivo čvršće, postoji osnovanija sumnja u zloćudnost promjene. Ujedno uz srednju vrijednost  u kPa i m/s  izračunava se SD (standardna devijacija) koja prema Europskom društvu za ultrazvuk i medicini i biologiji ne smije biti veća od 20, a prema Svjetskom društvu za ultrazvuk u medicini i biologiji od 10, što liječniku omogućava uvid u točnost izvršenog mjerenja ovom metodom SW elastografije. U poslijednjih nekoliko godina temeljem  rezultata znanstvenih istraživanja  Europsko i Svjetsko društvo za ultrazvuk donijeli su okvirne vrijednosti normalnih, graničnih i patoloških čvrstoća tumorskog tkiva u dojci. Osim SWE tkivo dojke ovim kolor dopler uređajem skenira se novom softverskom metodom Micropure, kojim se detektiraju mikrokacifikati u tkivu dojke. Patološki mikrokacifikati  su najčešće u tkivu dojke,  osobito u čvoru dojke znak malignosti (zloćudnih promjena). Doplerskim prikazom posebnim doplerom, koji ima ovaj uređaj koji se odnedavno primjenjuje u ordinaciji, moguće je detektirati najsitnije krvne žilice unutar čvora (SMI- Superb Microvascular flow), što ranijim doplerima Color Doppler, Power Doppler ili ADF nije uvijek  bilo moguće.Na taj način danas ovakvim najsuvremenijim  kolor dopler uređajem koji primjenjujem u ordinaciji temeljem nekoliko kriterija dijagnostike i analize uočene žarišne promjene moguće je vrlo točno razlučiti o kakvoj je promjeni u dojci riječ (cista s gušćim sadržajem, dobroćudna  ili zloćudna promjena u dojci.

Kriteriji analize žarišne promjene u dojci (razlučivanje dobroćudne od zloćudne promjene)

1. Strain elastografija (SE), određivanjem Strain Ratio (SR) , kojim se utvrđuje omjer čvrstoće u čvoru i okolnom masnom tkivu dojke.

2. SWE (shear Wave elastography)-Sonoelastografija posmičnim UZV valovima, mjerenjem čvrstoće tkiva u najčvršće dijelu žarišne lezije, najmanje 5 mjerenja u kPa  ili m/s

3.Određivanje stupnja prokrvljenosti u čvoru metodom SMI (Superb Microvascular Flow)

4. Micropure  softverski program kojim detektiramo prisutnost mikrokalcifikata u čvoru

5.Panoramski prikaz cijele dojke, kojim se topografski može bolje razlučiti pozicija uočenog čvora u tkivu cijele dojke  dojke

 

Simptomi raka dojke

Simptomi raka dojke u početku nisu prisutni, a kada postoje znaju proći neopaženo kod pacijentica. Mnoge ih mjesecima ignoriraju zbog straha ili neznanja. Probir (pretraživanje, skrining) promjena u dojkama je vrlo važan. Rano otkrivanje raka dojke povećava vjerojatnost uspješnog izlječenja. Danas se u dijagnostici najviše koriste mamografija i ultrazvuk dojki. Ponekad se koristi i MR dojke (magnetska rezonanca dojke), koju smatram boljom pretragom od mamografije zbog neizlaganja štetnom rendgenskom zračenju.  Mamografija koristi rendgenske zrake za dijagnostiku promjena u dojkama i stoga kod višekratnih ponavljajućih pretraga dojki (najčešće svake 2 godine) i kumulativnog (zbrajajućeg) štetnog djelovanja rendgenskih zraka na tkivo dojke može, osobito kod osoba koje nose gen za rak dojke može izazvati rak dojke. Mamografija također nije preporučljiva za pregled dojki u dobi prije menopauze, kao i kod žena koje imaju bogato žljezdano tkivo jer se eventualne promjene u dojkama ne mogu dobro razaznati.

Današnje generacije novih kolor dopler ultrazvučnih uređaja, najviše klase, osobito ponekad u kombinaciji s magnetnom rezonancom (MR) dojki smatram najboljim načinom detekcije raka dojke u najranijoj fazi bolesti.

Mobilna mamografija ima svoje mjesto u dijagnostici raka dojki kod onih žena koje uopće ne odlaze na preventivne preglede dojki, ali smatram da mamografija nije u današnje vrijeme jedini i neprikosnoveni preventivni pregled za dojke, osobito ukoliko se redovito ponavlja svake 2 godine. To bi značilo da će se kod žena koja redovito odlaze na mamografiju od 40-te- godine života do prosječne životne dobi od 76 godina, ozračiti područje dojki oko 17 puta. Ne mogu vjerovati kao liječnik da u toliki broj rendgenskih ozračivanja dojki, a kod nekih žena u puno ranije takvo dijagnostičko rendgensko zračenje kod mnogih žena neće provocirati rak dojke, koštane srži ili pluća.

Rak dojke je nažalost najčešći rak u žena. Nalazi se na uvjerljivo prvom mjestu po učestalosti raka i uzroku smrti u žena od zloćudnih bolesti. Rak dojke ne bira dob. Prije 20-etak i više godina rak dojke se javljao najčešće u dobi nakon 50-te, 60-te godine života. Danas smo svjedoci sve više oboljelih žena u dobi između 30-40 godine godine života. To je dob kada se brojne osobito patološke promjene odvijaju vrlo brzo, za razliku od žena u kasnijoj dobi, dobi nakon 60-te, 70-te ili 80-te godine života. Stoga je upravo u mlađim dobnim skupinama žena, a to je dob nakon 30-te godine života od izuzetne važnosti rana ili pravodobna dijagnostika zloćudnih bolesti dojki. U Hrvatskoj godišnje od raka dojke oboli oko 24 % žena. To drugim riječima znači, da od 100 žena koje godišnje u Hrvatskoj oboli od raka bilo kojeg mjesta nastanka (dojka, pluća, želudac, crijeva itd.), 24 žene godišnje od njih 100 oboli upravo od raka dojke.To dalje znači da svaka 4. žena koja oboli u Hrvatskoj od bilo kojeg raka oboli od raka dojke.
UltrazvukUltrazvukNa ove dvije ultrazvučne slike snimljene najsuvremenijim kolor dopler uređajem možete vidjeti koiko maleni tumor dojke 3x4 mm, kod bolesnice od 34 godine. (koji je ciljanom punkcijom i kasnijom operacijom dokazan kako se radi o početnom raku dojke), možemo jednostavno vidjeti i otkriti. Ova bolesnica je operirana tako da joj je odstranjen dio dojke uz tumor. Patohistološka slika dojke i stadij karcinoma dojke nije zahtijevala daljnu kemoterapiju, a to znači jako puno za kvalitetu života i izlječenje bolesnice.

Upravo zato liječnici stalo potiču žene na preventivne preglede dojki, koji su od izuzetne važnosti. Zašto? Zato što se u proteklih 30-etak godina nije bitno promijenila strategija liječenja raka dojke, osobito, uznapredovalog, proširenog raka dojki. Mi još uvijek ne znamo koji je točan uzrok, mehanizam nastanka i nemamo potpuno adekvatnu terapiju. Kao i nekad postoji osnovni trijas (tri moguće) metode liječenja koje se mogu primjenjivati samostalno ili u kombinaciji u liječenju raka dojke. To su kirurški (operacija tumora ili dojke), kemoterapija, radioterapija. Uspješnost liječenja i izliječenja ovisi o stadiju i pato - histološkom tipu raka dojke. 

Pogledajte emisiju koju sam uredila i vodila o raku dojke s prof.dr. sc. Fedorom Šantekom, specijalistom onkologije i radioterapije KBC Zagreb i prof.dr.sc. Rado Žic,  specijalistom estetske, plastične i rekonstrukcijske kirurgije KB Dubrava

 

A - mliječni kanalići, B - mliječni režnjići, C - prošireni mliječni kanalić, D - bradavica, E - fat, F - pektoralni, prsni mišić, G - prsni koš, rebra


Profil dojke:

DUKTALNI KARCINOM DOJKE

Oko 90 % raka dojke nastaje u mliječnim kanalićima (duktusima). Duktalni karcinom in situ (lokaliziran na mjestu nastanka) započinje rastom u stjenci mliječnih kanalića. Ovisno o smještaju u dojci, veličini i konzistenciji cijele dojke on se može napipati, a ponekad se samo može vidjeti na mamografiji kao sitne točkice odlaganja kalcija (mikrokalcifikacije) ili UZV pregledu s kolor doplerom s programom za elastografiju. Ovaj tip karcinoma dojke  je najčešće lokaliziran na određeni dio dojke i ukoliko se rano otkrije u fazi Ca in situ (karcinoma na mjestu nastanka) bez daljnjeg širenja na okolne strukture može se kirurški u potpunosti odstraniti. Ako je uklonjen samo Ca in situ intraduktalnog karcinoma dojke, u oko 25-35 % žena se razvija invazivni rak, obično unutar iste dojke.

LOBULARNI KARCINOM DOJKE

On započinje unutar mliječnih žlijezda i obično se razvija prije menopauze. Kod žena prije menopauze (generativna dob kada žena ima menstruaciju i može roditi) dojke su pune žljezdanog tkiva. Na mamografiji to su „guste dojke“ - bogate žljezdanim tkivom, u kojima nije lako razabrati prisutnost čvora ili neke druge žarišne promjene u dojci. Stoga u dobi do menopauze apsolutno na prvom mjestu dijagnostike je ultrazvučni pregled dojki s kolor doplerom i programom za elastografiju. Između 25-30% žena koje ga imaju mogu razviti invazivni rak dojke, ponekad čak i 40 godina nakon pojavljivanja raka dojke i to u istoj ili suprotnoj dojci.

Lobularni karcinom dojke

 in situ (LCIS) je tip neivazivnog raka dojke. On ima samo neke karakteristike raka međutim obično se ne širi u okolno zdravo tkivo i daje udaljene metastaze u drugim organima. LCIS je gotovo uvijek smješten na više od jednog područja u dojci (znači može biti multicentričan) ili može javiti u obje dojke (bilateralno).

Znanstvenici u svijetu se slažu u zaključku kako je LCIS preinvazivna tvorba - „preteča pravog raka dojke“ i ili marker-biljeg koji kasnije u životu može prijeći u invazivni karcinom (zloćudniji rak, skloniji metastaziranju). Žena koja ima LCIS ima veću mogućnost razvoja invazivnog raka tijekom života.

Rak dojke može biti lokaliziran (na mjestu gdje je nastao) ili se može proširiti i zahvatiti druga tkiva, odnosno može metastatski se proširiti na druge dijelove tijela. Oko 80% invazivnih karcinoma dojke (oni koji se šire u okolna ili udaljena tkiva) su po histološkom porijeklu intraduktalni a oko 10 % su lobularni. Ostale, rjeđe vrste raka dojki poput medularnog i tubularnog karcinoma dojki imaju bolju prognozu.

Za sve dodatne upite i informacije, izvolite nazvati na tel. 01 48 40 813 (8-19 h), subotom (8-12 h) ili izvolite poslati upit  klikom na e-mail; ultrazvuk.tarle@gmail.com
 

Rak prostate javlja se u 5-7 % muškaraca starijih od 50 godina života. Učestalost pojave ove bolesti raste s dobi muškaraca. Istraženo je kako 80 % muškaraca iznad 80-te godine života ima karcinom (rak) prostate. Epidemiološka istraživanja pojavnosti raka prostate pokazuju najveću učestalost pojave bolesti u crnaca, a najmanju u pripadnika žute rase. U Europi i Americi pripadnici bijele rase imaju srednji rizik za razvoj bolesti izuzev skandinavaca među kojima je učestalost ove bolesti najzastupljenija u Europi. Simptomi bolesti javljaju se kasno, znatno kasnije nego simptomi kod dobroćudnog povećanja prostate (BHD ili benigna hiperplazija prostate). Najčešći simptomi koji dovode pacijenta liječniku su: učestalo mokrenje, otežano mokrenje, isprekidano mokrenje (stane pa krene), krv u mokraći i spermi, bol i pečenje pri mokrenju, problemi s erekcijom, bolna ejakulacija, česta bol i ukočenost u donjem dijelu leđa, u kasnijoj fazi bolesti mršavljenje, gubitak teka i slabost. Prostata se naziva predstojnom žlijezdom koja obuhvačajući mokraćnu cijev (urethru), ukoliko je promjena u obujmu prostate dovoljno velika, tegobe oboljelog pacijenta očituju se simptomima mokraćnog sustava.

Možete vidjeti emisiju o raku prostate koju sam uredila i vodila s prof.dr.sc.Ognjenom Krausom, urologom.  

Prostata je žlijezda koja se nalazi smještena ispod mokraćnog mjehura obavijajući svojim režnjevima mokraćnu cijev (urethru) koja odvodi mokraću iz mokraćnog mjehura na završni dio cijevi koji se nalazi na vršku penisa. Nalikuje kestenu i stoga je ima i naziv u narodu kestenjača i predstojnica. Ona se također nalazi ispred završnog debelog crijeva (rektuma), tako da digitorektalnim pregledom preko završnog debelog crijeva moguće ispalpirati (napipati) stražnju površinu prostate. Prostata se sastoji od 30% mišićnog tkiva (glatka muskulatura) i 70% žlijezdanog tkiva. U žlijezdanom tkivu stvara se mliječna tekućina (spermalna plazma), koja se prilikom ejakulacije miješa s tekućinom iz sjemenih mjehurića koji se nalaze uz prostatu i zajedno sa spermijima iz testisa čine sjemenu tekućinu (ejakulat). U ejakulatu dakle se nalaze spermiji koji mogu oploditi jajnu stanicu žene, a u tekućini koju stvara prostata i sjemeni mjehurići nalaze se biokemijske tvari koje omogućavaju čuvanje, prehranu i život spermija u rodnici i do 72 sata nakon ejakulacije. Tako je omogućeno spermijima biti što sposobnijima za oplodnju jajne stanice. Glatki mišići u prostati omogućavaju prilikom ejakulacije (istiskivanja spermija iz testisa) i istiskivanje tekućine iz prostate. Karcinom prostate nastaje u žlijezdanom tkivu prostate, sporo raste i tako gotovo 90% svih karcinoma prostate ostaje desetljećima klinički neprimjetno tj. bez simptoma bolesti.

Visoka učesta

Bolesnici se najčešće žale na bolove u “žličici” ili ispod oba rebrena luka, a poseban tip bolova su bolovi u donjem dijelu trbuha i/ili oko pupka.

Općenito možemo reći da je bol najčešći uzrok posjete liječniku. Liječničku ordinaciju svakodnevno posjećuju bolesnici koji se tuže na bolove u trbuhu - najčešće prisutne u jednom dijelu trbuha ili u cijeloj trbušnoj šupljini. Bolesnici se najčešće žale na bolove u “žličici” ili ispod oba rebrena luka, zatim u donjem dijelu trbuha lijevo, desno ili obostrano, bolove pod desnim ili lijevim rebrenim lukom, bolovi oko pupka, ili desno i/ili lijevo od pupka, zatim na bolove u  slabinskim ložama koji se ponekad šire u donji dio trbuha. 

Općenito se bolovi u trbuhu mogu  podijeliti na bolove u gornjem ili donjem abdomenu, odnosno na bolove u cijeloj trbušnoj šupljini.

Prema lokalizaciji (mjestu boli),  bolovi u trbuhu mogu biti u:

• Gastroenterološkoj regiji (želudac, žučnjak, žučni vodovi, gušterča, jetra, slezena, crijeva)
• Urološkoj regiji (bubrezi, mokraćovodi, mokraćni mjehur, mokraćna cijev) 
• Genitalnoj regiji (maternica, jajnici, prostata, testisi)

Svi navedeni bolovi mogu se razlikovati po intenzitetu bolova, trajanju i prema pridruženim drugim simptomima. Kada se radi o bolovima u gornjem dijelu trbuha, neki od dodatnih simptoma su  nadutost, osjećaj pečenja u “žličici” (žgaravica), mučnina, “težina” nakon jela, podrigivanje i grčevi u trbuhu. Nije rijetkost ni da bolesnici navode stalno prisutan nagon na povraćanje nakon neke hrane (luka, svježe paprike, krastavaca, graha, svježeg voća, osobito grožđa, krušaka, lubenice, šljiva, kestena, jaja i masnije hrane).

Možete pogledati emisiju o akutnim bolestima gornjeg dijela probavnog trakta koju sam uredila i vodila s dr. sc. Rosanom Troskot, internisticom gastroenterologinjkom KB Sveti Duh u Zagrebu.

 

Uz navedene tegobe, bolesnika bi trebali pitati o stolici (boja, redovitost, konzistencija). Liječniku će, na primjer, vrijedan podatak biti ukoliko je stolica kašasta i žute boje. Ukoliko se ponekad nakon obroka pojavi samo jedna proljevasta stolica, vrijedan podatak je i to je li smeđe boje i formirana ili je crne boje poput katrana ili s primjesama krvi ili sluzi. Jako je važno saznati je li stolica izmiješana s krvlju ili se krv pojavljuje nakon stolice, odnosno nije izmiješana sa stolicom.

Po svojoj lokalizaciji, intenzitetu, širenju te ostalim popratnim tegobama, bolovi u trbuhu mogu pobuditi sumnju u bolest želuca ili dvanaesnika (upalu sluznice, vrijed ili tumor), na moguće kamence u žučnom mjehuru ili žučnim vodovima, na bolesti gušterače ili  na oštećenja jetre.

Daljnjim dijagnostičkim metodama, u koje je uključen pregled trbušne šupljine ultrazvukom, gastroskopija i laboratorijske pretrage krvi, liječnik će moći zaključiti o čemu se radi i što bi trebalo poduzeti u terapijskom smislu. Ponekad je to samo dijetalni režim prehrane i/ili liječenje lijekovima, zatim bolničko liječenje i operativni zahvat.

Jedna od najopasnijih bolesti, koja se javlja s bolovima u gornjem dijelu trbuha koji se vrlo često šire ispod oba rebrena luka i u leđa, jest akutna upala gušterače. Ova bolest je moguća u svakoj životnoj dobi i ne bira dobne skupine. Ipak, ako se nekoga može posebno izdvojiti to su žučni bolesnici i alkoholičari te gojazne osobe koje ne biraju hranu niti vrstom niti količinom. Izrazito je opasna kad se javi u mlađoj i srednjoj dobi, osobito u muškaraca, gurmana, koji imaju neku od navedenih tegoba kao npr. žučne kamence, žučni pijesak, prethodno operiran žučni mjehur s ponovnim stvaranjem kamenaca ili novonastali pijesak u glavnom žučnom vodu.

DOKTORICE, ŠTO MI JE?

Priča u ordinaciji najčešće zvuči ovako: “Zadnjih godinu dana, poslije nekog jela osjećam “težinu”. To je bilo prvih dva mjeseca, a zatim sam uz težinu počeo osjećati i bol. Ponekad mi je nakon jela bilo tako loše da sam morao povratiti sve što sam pojeo. Doktorice, najbolje se osjećam kad sam gladan. Što je sa mnom, možete li mi pomoći?”

Ovdje ultrazvučna dijagnostika abdomena i laboratorijske pretrage krvi  rješavaju nedoumice u smislu bolesti žučnog mjehura, gušterače ili jetre.

Sljedeći bolesnik navodi: “Doktorice, bolje se osjećam kad nešto pojedem. Kad sam gladan osjećam da me peče. Ponekad imam i mučninu, ne podnosim mlijeko jer mi stvara kiselinu, ali zato s ostalim mliječnim proizvodima nemam problema.”

Kod ovog će bolesnika dijagnostika pokazati radi li se o gastritisu, vrijedu ili tumoru na želucu ili dvanaesniku, koji može i ne mora biti povezan s prisutnošću bakterije Helicobacter pylori u želucu.

Neki se bolesnici žale na sljedeći način: “Imam bolove pod desnim rebrenim lukom koji se šire pod desnu lopaticu. Nemam apetita, ponekad mi je povišena temperaturu (do 37.5 C). Povremeno osjećam nekakvu “tupu” bol, osobito pri naporu, a nerijetko i povraćam.”

Navedeni simptomi će daljnjom dijagnostikom pokazati radi li se o bolesti jetre ili žučnog mjehura.

A sada jedna kratka priča iz prakse. Kao lij

ečnik sam počela raditi u Hitnoj pomoći. Poziv dolazi iz jednog uglednog zagrebačkog hotela. Telefonski poziv glasi: “Vrlo je hitno! Naš gost je za vrijeme večere dobio izrazite bolove u prsnom košu, nema zraka, steže ga u prsima poput obruča. Molim vas dođite što prije, najvjerojatnije se radi o infarktu srca.”

Što brže možemo, uputili smo se prema hotelu našem bolesniku. Nakon pregleda i učinjenog EKG-a srca, utvrđeno je da je srce u redu. Sljedeća sumnja bila je da se radi o ukliještenoj želučanoj kili. Jednom injekcijom s lijekom koji opušta glatku muskulaturu uklještene želučane hernije,  postigli smo željeno poboljšanje. Ovom kratkom pričom iz prakse samo sam željela upozoriti sve one koji uživaju u jelu ili one koji se malo “zaborave” pa pojedu što ne bi smjeli, da nakon obilnijeg jela popiju čašu tekućine u stojećem stavu, malo prošeću, a zatim sjednu. Tako mogu izbjeći sličnu nevolju s ukliještenom klizajućom želučanom kilom, čije posljedice nisu tako opasne, ali simptomi djeluju dramatično, osobito za laike.

NE SLUŠAJTE SUSJEDE!!

Na kraju, želim upozoriti sve Vas koji imate slične tegobe da se ne liječite sami, jer je tada i liječnicima ponekad teško razlučiti o čemu se radi kada se nakom samoliječenja obratite liječnicima za pomoć.

Naši bolesnici su skloni svoje tegobe povezivati sa susjedovim kojem je npr. na pregledu utvrđeno da se radi o gastritisu. Naš (nepregledani) bolesnik nabavi i počne uzimati lijekove kao i njegov susjed, a tada počinju nevolje. Lijek ništa ne pomaže, našem bolesniku je sve gore. Tek tada se javlja liječniku. Takvi bolesnici nerijetko završe na bolničkom liječenju u intenzivnoj njezi. Iako simptomi mogu biti vrlo slični, dijagnoza se ponekad postavlja na temelju naoko neprimjetnih razlika u simptomima i koristeći nove dijagnostičke mogućnosti.Također želim upozoriti Vas koji često u potrazi za dijagnozom bolesti temeljem vlastitih simptoma tragate za dijagnozom, a zatim i liječenjem putem interneta da to nije pravi put za rješavanje vlastitih tegoba. Laici koji tragaju na ovakav način za dijagnozom svoga stanja ne mogu sami otkriti uzrok tegoba, a osobito se ne mogu sami liječiti. Stoga i ovakvi članci o aktualnim temama koje možete pročitati na ovoj web stranici, nisu namijenjeni za lakše snalaženje u samo dijagnosticiranju ili samo liječenju Vašeg stanja, već služe za bolju zdravstvenu informiranost o nekim bolestima koje Vam je dijagnosticirao liječnik, ili  Vam mogu pomoći u boljem razumijevanju Vaših zdravstvenih tegoba, zatim  što takvi simptomi mogu značiti i kome se trebate obratiti za pomoć.

Zato, ne uzimajte sami lijekove, jer možete prikriti stvarne simptome koji mogu dovesti do kobnih posljedica. Ukoliko za navedene tegobe uzimate lijekove koji se reklamiraju u javnim medijima, obavezno se prije uporabe savjetujte s Vašim liječnikom. U tom slučaju nećete pogriješiti, a nama liječnicima ćete olakšati i ubrzati postavljanje dijagnoze i liječenje.

Na ovoj web stranici pod rubrikom "Usluge" možete detaljnije pročitati o načinima dijagnostike opisanih bolesti s primjerima bolesnika koji su pregledani u mojoj ordinaciji.

 

Na slici 1. vidljiva je "upala slijepog crijeva"  power dopler ultrazvukom (vidljiva je izrazita prokrvljenost upaljene stjneke "slijepog crijeva"). Na slici 2. vidljiva je upala "slijepog crijeva"; zadebljana stjenka slijepog crijeva sa zarobljenim sadržajem "fekolitom" u slijepom crijevu , u programu elstografije kolor dopler uređajem.

Akutna upala slijepog crijeva dogodi se u trenutku začepljenja lumena crvuljka fekolitima (sadržajem hrane i kaše u crijevu), zbog čega zatim dolazi do upale. Crvuljak je mali, poput prsta rudimentarni izdanak u početku debelog crijeva, koji se nalazi na desnoj donjoj strani trbušne šupljine, iznad desne prepone. On nema u sadašnjoj ljudskoj vrsti nikakvu ulogu u fazi razgradnje ili eliminacije ostataka probavljene hrane u crijevu. Na mjestu gdje fekalne mase začepe lumen crvuljka, dođu bakterije koje inače postoje u crijevu i sudjeluju u razgradnji hrane. Puno puta u našem životu se najvjerojatnije dogodi da fekalne mase uđu u crvuljak, ali one ipak peristaltikom crijeva budu izbačene iz lumena crijeva. Kada se to ne dogodi, dolazi do upale stijenke crijeva i ulasku bakterija koje podržavaju i pogoršavaju upalu, dovodeći do razvoja klasične kliničke slike akutne upale slijepog crijeva.

 

 

 

Simptomi

Bolesnici koji imaju akutnu upalu “slijepog crijeva” - crvuljka žale se na bolove u desnom donjem dijelu trbuha, desno uz pupak uz osjećaj mučnine, nagona na povraćanje, učestalog mokrenja ponekad i proljeva ili opstipacije. Naravno kod svih bolesnika mogu biti prisutni samo neki od navedenih tegoba, a lokalizacija bolova može biti i na drugim mjestima u trbuhu. Poneki bolesnici, iako rjeđe imaju bolove lijevo od pupka u donjem dijelu leđa ili iznad stidne kosti. Bol je obično trajno prisutna i ne prolazi promjenom položaja tijela, povraćanjem ili proljevom.

Dobne skupine oboljelih

Najčešće se upala crvuljka događa u djece ili ranim dvadesetim godinama života, ali nema pravila. Može se javiti u bilo kojoj dobi. Nešto je statistički češća u muškaraca. Međutim statistika ne smije zavarati liječnika jer zbrinjavanje bolesnika s akutnom upalom crvuljka ubraja se u grupu bolesti akutnog abdomena (akutnih bolesti trbušne šupljine), koji se ne liječe lijekovima već operativno. U protivnom ukoliko se bolest ne dijagnosticira pravodobno i ne obavi operativni zahvat, kod razvijene upale tada dolazi do pucanja crvuljka i izljevanja upalnog sadržaja u trbušnu šupljinu. Tada obično dolazi do upale potrbušnice (peritonitisa) koji može ozbiljno ugroziti zdravstveno stanje bolesnika, jer može dovesti do sepse (generaliziranog širenja lokalne upale po cijelom tijelu), koje može završiti smrću.

Dijagnostika
Nekada se upala slijepog crijeva dijagnosticirala kliničkim pregledom (anamneza, palpacija trbušne šupljine, mjerenjem tjelesne temperature pod pazuhom i u crijevu, zatim određivanjem leukocita u krvi). Danas uz sve navedene dijagnostičke preglede može se učiniti i ultrazvuk trbušne šupljine, u kojem se mogu isključiti svi drugi eventualni uzroci sličnih tegoba u trbušnoj šupljini i može se sa sigurnošću uz pomoć kolor dopler ultrazvuka slijepog crijeva prikazati upaljeno “slijepo crijevo” (crvuljak). Velika je prednost upotrebe ultrazvuka s kolor doplerom u razlučivanju akutnih bolova u trbušnoj šupljini, jer u konkretnom primjeru akutne upale “slijepog crijeva” leukociti u krvi koji su bili nekad gotovo isključivi dijagnostički znak hoće li se operirati ili čekati, sada se pregledom ultrazvukom ovo čekanje do operativnog zahvata i pucanje upaljenog slijepog crijeva može na vrijeme izbjeći. U ordinaciji sam osobno imala iskustva s upalama slijepog crijeva različitih lokalizacija i ne baš tipičnim simptomima koji su bili karakterizirani urednom tjelesnom temperaturom i bez povišenih leukocita i neutrofila u krvnoj slici, a ipak se na kolor dopleru vidjela zadebljana stijenka “slijepog crijeva”. Upala se prikazala kao pojačana prokrvljenost u zadebljanoj stijenci crijeva s nepokretnim sadržajem u proširenom lumenu (unutrašnjosti) crijeva.  
Na slici može se vidjeti kako izgleda upaljeno i pojačano prokrvljeno “slijepo crijevo” - crvuljak
Uvijek sam se pitala zašto se simptomi u akutnoj upali slijepog crijeva toliko razlikuju kod pojedinih bolesnika. Jedan od odgovora je da kod svakoga upala počinje drugačijom konzistencijom (čvrstoćom) fekalnih masa, zatim svi imamo drugačiji prag boli i zbog mogućih drugih poremećaja organa u trbušnoj šupljini lokalizacija (mjesto boli i širenja boli) može biti malo drugačije, a i simptomi ovise o dobi u kojoj se upala razvija. Zatim većina naših bolesnika kod nastupa bolova, počinju samostalno uzimati neke analgetike (sredstva protiv bolova) kao Baralgin, Volatren, Spasmex, Neofen i slična što je naravno pogrešno. Savjet liječnika je; kod nastupa prethodno navedenih bolova u trbuhu i gore navedenih simptoma treba popiti čaj, najbolje crni čaj, treba biti na dijeti dvopek, preprženi kruh, pojesti ukoliko možete kuhanu rižu.  Ukoliko se bol za koji sat ne smiri nego se simptomi održavaju ili pogošavaju treba se javiti liječniku. U ovakvim situacijama ne uzimajte sredstva protiv bolova, a osobito ako nikada ranije niste imali slične bolove ili simptome jer tada liječniku kojem se javljate otežavate pregled i zaključivanje o čemu se radi.

Liječenje

Nakon dijagnosticiranja upale “slijepog crijeva” terapija je operativna. Ima situacija kada se utvrdi upala slijepog crijeva ali postoje naznake kako će se sama upala spontano smiriti. To možemo nazvati (subakutnom) ili tinjajućom upalom koju bi također trebalo odmah riješiti operacijom. Međutim mnogi kirurzi nisu tome skloni, a bolesnici jedva čekaju da ih se ne operira i tako se bolest privremeno primiri. Iz iskustva sam vidjela da gotovo svaka ovakva spontano ili antibioticima zaliječena akutna upala slijepog crijeva završi ponovnom upalom kroz nekoliko mjeseci. Najčešće, međutim tada je vrijeme koje je neophodno za operaciju slijepog crijeva koje nam stoji na raspolaganju kraće i dolazi kroz manji broj sati od ponovljene upale crvuljka do pucanja stijenke crijeva i komplikacija. Osobito na moguće ponovne upale crvuljka treba misliti i rješavati ih odmah kod prve upale operativno, kod osoba koje žive udaljene od bolnica, zatim kod osoba koje obavljaju terenski posao udaljen od zdravstvenih ustanova ili kod ljudi koji žive na otocima.

Na ovoj web stranici pod rubrikom "Usluge" možete detaljnije pročitati o načinima dijagnostike opisanih bolesti s primjerima bolesnika koji su pregledani u mojoj ordinaciji.

Za sve dodatne upite i informacije, izvolite nazvati na tel. 01 48 40 813 (8-19 h), subotom (8-12 h) ili izvolite poslati upit  klikom na e-mail; ultrazvuk.tarle@gmail.com

Osjećaj nedostatka zraka vrlo je neugodan i svaki liječnik, tražeći njegov uzrok, pacijentima treba pristupiti vrlo ozbiljno.

Gotovo svakodnevno u ordinaciju se javljaju pacijenti koji se tuže na osjećaj gušenja u prsima, nedostatak zraka u mirovanju, pri manjem ili većem naporu uz osjećaj stezanja u vratu. Navedenim tegobama nerijetko su pridružene omaglice, vrtoglavice ili ubrzan ritam rada srca, koji može biti povremen ili kontinuiran tijekom cijelog dana i noći. Takvi pacijenti obično su uplašeni jer osjećaju strah od gušenja.

Osjećaj nedostatka zraka vrlo je neugodan i svaki liječnik takvom simptomu svojih pacijenata treba pristupiti vrlo ozbiljno. Kao i uvijek, liječnicima će umnogome pomoći činjenica da imaju dovoljno vremena za razgovor s pacijentom, detaljan klinički pregled i katkad primjenu dijagnostičkih pretraga i testova. Dobivenim rezultatima može se nadopuniti anamneza i pregled te tako olakšati put do dijagnoze i odabira odgovarajućeg liječenja.

Najčešći uzroci gušenja su: prisutnost stranog tijela u dišnim putevima, pneumotoraks (kolaps jednog plućnog krila zbog pucanja plućne maramice), bolesti srca, tj. slabost srca, zatim akutne i kronične bolesti gornjih i donjih dišnih puteva, bolesti štitnjače, prisutnost uvećanih limfnih čvorova ili drugih tumorskih tvorbi koje pritišću ili urastaju u dišni sustav (leukemija, limfomi, metastatski tumori), bolesti štitnjače, slabokrvnost (anemije), psihičke bolesti (neuroze, depresije ili psihoze - dublji psihički poremećaji).

Katkad osjećaj gušenja s osjećajem bolova u prsnom košu može biti znak reflektirajućih simptoma iz trbušne šupljine kao što su napad žučnih kamenaca, ukliještena hijatalna hernija (želučano-dijafragmalna kila), uvećana jetra zbog pritiska na ošit, čime se komprimiraju, odnosno pritišću pluća i ometa disanje.

Gušenje i osjećaj nedostatka zraka koji se javlja u starijih osoba ili kod osoba koje imaju oslabljeno srce klinički se nerijetko manifestiraju uvlačenjem kože pri disanju na prijelazu vrata u gornji dio prsnog koša te vidljivim nabreklim venama na vratu. Na licu mogu biti zamjetne plavičaste usne, a na nogama liječnik može primijetiti otok obiju potkoljenica. Bolesnici loše noću spavaju ili uopće ne spavaju, a na krevetu leže polusjedeći, nerijetko kod otvorenog prozora. Dnevno mokrenje iznosi samo oko 500 ml. Kod takvih bolesnika moglo bi biti riječi o popuštanju oslabljenog srca, a uzroci takvog stanja su brojni. Liječnik će pregledom i nužnim dijagnostičkim pretragama utvrditi točnu dijagnozu i odrediti odgovarajuću terapiju. Nužan je posjet liječniku jer posljedice mogu biti vrlo ozbiljne. Srce može doći u stanje u kojem kažemo da je popustilo i tada se razvija gušenje, koje može dovesti do smrti zbog nakupljanja zaostale tekućine u plućima. Valja napomenuti da gušenje, uz ostale simptome, poput bolova u prsnom košu, omaglice i ponekad gubitka svijesti, može biti prvi znak akutnog infarkta srca.

Gušenju može biti uzrok akutna ili kronična bolest gornjih i donjih dišnih puteva. Kod akutnih bolesti dišnih puteva bolest se liječi simptomatskom terapijom koja će ublažiti simptome bolesti ako je riječ o virusnom ili alergijskom uzroku bolesti ili će se liječiti antibioticima, ako su posrijedi bakterijske akutne upale sinusa, ždrijela, dušnika ili bronha.. Često se događa kako naši pacijenti navode osjećaj kako ih nešto “škaklja” u grlu, kako ujutro moraju ispljunuti sluzavi sadržaj koji može biti bjelkast, žut ili zelenkast

Kronične bolesti dišnog sustava možemo grubo podijeliti na bolesti gornjih i donjih dišnih puteva. Kod kronične upale sinusa, nosa, ždrijela dušnika ili bronha, kad znakovi upale dugo traju, više od 15 do 30 dana bez povišene ili umjereno povišene tjelesne temperature, uzrok može biti alergijskog podrijetla. U takvim okolnostima organizam i sluznica navedenih dišnih puteva postaju osjetljiviji zbog imunoloških (obrambenih) mehanizama kao reakcije na viruse, bakterije i ostale mikroorganizme, koji tada mogu “nadograditi” ili zakomplicirati alergijsku upalu.

Osim vrlo čestih alergijskih bolesti dišnih puteva, česte bolesti su i kronična opstruktivna plućna bolest (KOPB) koja podrazumijeva nekoliko kroničnih plućnih bolesti koje se odnose na kronični opstruktivni bronhitis, emfizem (smanjenje plućne površine) i astmu. Pušenje je najčešći provocirajući čimbenik za KOPB i karcinom pluća, koji je prvi na listi uzroka smrti muškaraca u Hrvatskoj.

Bolesti štitnjače također su čest uzrok osjećaja gušenja ili stezanja u vratu, a najčešći su pacijenti žene. Liječnik mora biti oprezan kad se pacijent tuži na osjećaj gušenja, osobito na jednoj strani vrata ili smetnje kod gutanja, pri čemu se palpacijom (pipanjem) ništa ne može ispipati, hormoni štitnjače su uredni, a u obiteljskoj anamnezi ili anamnezi pacijenta postoji mogućnost bolesti štitnjače. Kod takvih pacijenata treba učiniti ultrazvučni pregled vrata kako bi se otklonila sumnja na postojanje “prostim okom nevidljivih i neopipljivih” tumorskih tvorbi vrata i štitnjače.

Bolesti štitnjače sedam su puta češće u žena nego u muškaraca. Za bolesti štitnjače karakteristično je da su najčešće nasljedne, međutim i dugotrajan stres može biti provocirajući čimbenik i dovesti do poremećaja izgleda (morfologije) i rada štitnjače.

.Uzrok gušenja može biti i slabokrvnost, ali simptom gušenja je izraženiji kao nedostatak zraka u mirovanju i kretanju s osjećajem znojenja, najčešće povremeno ubrzanog rada srca s osjećajem slabosti, umora i nesanicom, iako se tijekom dana javlja pospanost. Pod pojmom slabokrvnosti smatra se manji broj crvenih krvnih zrnaca (eritrocita) koji je katkad povezan s manjom količinom željeza u krvi i eritrocitu.

Nedostatak crvenih krvnih zrnaca može biti uzrokovan povećanim gubitkom krvi ili smanjenim stvaranjem eritrocita u koštanoj srži. Najčešći gubitak crvenih zrnaca iz krvi uzrokovan je krvarenjem u probavnom sustavu, koji može biti neprimjetan, ali i dugotrajan, najčešće stolicom ili primjetan kao čista krv ili crna stolica. Najčešći uzroci gubitka krvi i slabokrvnosti su vrijed (ulkus) želuca i dvanaesnika, Chronova bolest crijeva, ulcerozni kolitis debelog crijeva, tumori u probavnom sustavu, zatim obilne i dugotrajne mjesečnice (najčešći uzrok miomi).

Uzrok manjka eritrocita može biti i smanjeno stvaranje u koštanoj srži, zatim zloćudne bolesti koštane srži, zloćudne bolesti drugih organa i tkiva u poodmakloj (terminalnoj) fazi bolesti, smanjenje broja crvenih zrnaca nakon terapije zračenjem ili kemoterapije, ali uzrok može biti i neishranjenost uzrokovana različitim uzrocima, kao i prometne nesreće zbog obilna krvarenja. Slabokrvnost se može javiti tijekom trudnoće ili nakon nje.

Gušenja mogu biti izazvana i psihičkim razlozima. Vrlo često pacijenti se žale na gušenje, katkad popraćeno i znojenjem, ubrzanim radom srca, strahom, nesanicom i strašnim umorom. Neki se tuže i na osjećaj nemira i drhtanja tijela, a svoju zabrinutost izražavaju zbog nemogućnosti koncentracije i pamćenja. Kod tih pacijenata pomnom anamnezom i razgovorom lakše će se razjasniti situacija i mogući uzrok tegobama. Vrlo važan podatak o odnosima u obitelji i na poslu, kao i o mogućim događajima koji su prethodili takvoj pacijentovoj situaciji.

Najčešći psihički uzroci gušenja i navedenih tegoba su različiti oblici depresija (reaktivna depresija, depresivni poremećaj ili depresivna psihoza) ili anksioznost, tj. nemir i strah. Vrlo često ta se dva psihička poremećaja isprepliću, a liječe se medikamentozno (lijekovima) i psihoterapijom.

Kao što je prikazano, gušenje može biti uzrokovano manje opasnim, ali i po život vrlo opasnim poremećajima. Kod prisutnosti tog simptoma treba se obvezno javiti liječniku, koji će tražiti uzrok i način kako pomoći svom pacijentu.

 

Za sve dodatne upite i informacije, izvolite nazvati na tel. 01 48 40 813 (8-19 h), subotom (8-12 h) ili izvolite poslati upit  klikom na e-mail; ultrazvuk.tarle@gmail.com

Infekcije u mokraćnom sustavu se dijele na infekcije gornjih (upale bubrega i mokraćovoda) i donjih mokraćnih sustava (mokraćnog mjehura i mokraćne cijevi). Infekcije mokraćnog sustava mogu izazvati bakterije, virusi, gljivice ili paraziti. Uzročnici koji uzrokuju infekciju mogu ući u mokraćni sustav na dva načina.
Najčešći put širenja infekcije i ulaska u mokraćni sustav je preko vanjskog otvora mokraćne cijevi (kod muškaraca na vrhu penisa, a kod žena na otvoru mokraćne cijevi na mjestu gdje se kod žene otvara na stidnicu). Ishod je infekcija koja se širi uzlazno prema mjehuru, mokraćovodima i bubrezima. Drugi put širenja infekcije u mokraćni sustav je rjeđi, kroz krvotok, ravno u bubrege. Žene su sklonije infekcijama donjeg mokraćnog sustava zbog kratke mokraćne cijevi koja se nalazi u blizini završnog debelog crijeva gdje bakterije lakše ulaze u mokraćnu cijev i uzlazno se šire u mokraćni mjehur i dalje prema bubrezima, ukoliko se širenje ne spriječi terapijom. Mokraćne infekcije su uobičajenije i češće u žena (35% žena ima u svom životu barem jednu mokraćnu infekciju).

Možete pogledati emisiju koju sam uredila i vodila s prof.dr.sc. Jasenkom Škrlin, specijalisticom kliničke mikrobiologije KB Dubrava i dr. Anke Dorić, specijalistice trasfuziologije.

 

Čimbenici koji doprinose bakterijskoj infekciji mokraćnog sustava

Infekcija koja nastaje uzlaznim putem

1). Zapreka (začepljenje mokraćnog sustava-kamencima) . 
2). Nenormalan rad mokraćnog mjehura koji sprječava potpuno pražnjenje (neke neurološke bolesti)
3). Propusnost mišićnog zaliska između mokraćovoda i mokraćnog mjehura koja omogučava mokraći i bakterijama povrat iz mjehura, uz moguće širenje uzlazne upale do bubrega
4). Uvođenje katetera ilii drugih medicinskih instrumenata (cistoskopa) u mokraćnu cijev i mokraćni mjehur
5) Spušten mokraćni mjehur nakon operacije maternice i jajnika.
6) Spušten mokraćni mjehur neovisno o operaciji matrenice. Žene koje su rađale više djece, žene koje nakon poroda nisu odležale nekoliko tjedana i tada je nakon poroda još uvijek uvećana maternica povlačila mokraćni mjehur koji ostaje od tada spušten. Zatim spušteni mjehur imaju žene koje su cijeli život nosile teške predmete, dizale teške predmete ili teško fizički radile. Vrlo često kod spuštenog mokraćnog mjehura bakterije iz debelog crijeva ili s površine kože ili iz rodnice lagano kod spuštenog mjehura ulaze u mjehur i izazivaju češće mokraćne infekcije
7) Vezikoureteralni reflux       Mokraćna infekcija najčešće upala bubrega zbog vezikoureteralnog refluxa (urođena anomalija), otkriva se u dječjoj dobi. Kod ove anomalije pri mokrenju jedan dio urina vraća se putem najčešće jednog a ne oba uretreralna ušća u ureter (mokraćovod) a zatim prema bubregu.
8) Dijabetes; jedan od čestih uzroka pojave mokraćnih infekcija

Krvlju prenesene infekcije

1). Infekcija unutar krvotoka (septikemija)
2). Infekcija srčanih zalisaka npr.nakon gnojne angine (infektivni endokarditis)

Uzročnici mokraćnih infekcija.

1)  Bakterije
Bakterijske infekcije donjeg mokraćnog sustava i mokraćne cijevi vrlo su učestale. Više od 85 % infekcija mokraćnog sustava uzrokovano je bakterijama iz vlastitih crijeva ili rodnice iste osobe. Obično se međutim te bakterije ispiru za vrijeme pražnjenja mokraćnog mjehura, ukoliko osoba pije dovoljno tekućine (barem 1 -1,5 l tekućine na dan) . Najčešći bakterijski uzročnici su: E.colli 68 %, Proteus mirabilis 12 %, Klebsiela aerogenes 4 %, Enteroccocus faecalis 6 %,  Staphylococcus saphrophyticus ili Staph.epidermidis 10 %. Bakterijske infekcije su češće u muške nego u ženske novorođenčadi dok u dobi od 1 godine postaju oko 10 puta češće u djevojčica. Odprilike oko 10 % adolescentnih djevojaka u neko doba dobiva infekciju mokraćnog sustava, ali dječacima se to rijetko događa.

Kod odraslih osoba u dobi 25-50 godina, infekcije mokraćnog sustava češće su u žena, dok u dobi oko 50 godina i kasnije mokraćne infekcije postaju podjednako učestale u oba spola.Na slici je vidljiva tuberkuloza bubrega , koja se danas rijetko susreće u ordinacijama, merđutimiako je rijetka bolest i na nju treba misliti.

2) Virusne infekcije
Infekcije koje su danas vrlo česte u žena i muškaraca su infekcije mokraćne cijevi . Najčešće je (uretra) - završna mokraćna cijev zahvaćena virusnom upalom Herpes simplexom i citomegalovirusom. Navedeni uzročnici kod žena mogu izazivati uz smetnje bolnog mokrenja i pečenja prištiće s vodenim mjehurićem koji kasnije prelazi u krasticu. Na vanjskom spolovilu žena ili muškaraca može se pojaviti jedna ili više takvih promjena kao na usnicama ili u nosu. Infekcije ovim virusima najčešće se prenose spolnim putem.

3) Infekcije drugim uzročnicima :ureplasmom, mycoplasmom. chlamydiom, .
Navedeni uzročnici kod žena nalaze se u rodnici jer navedeni uzročnici najčešće se prenose spolnim putem, iako se mogu osobe inficirati pri pregledima, raznim medicinskim zahvatima (cistoskopija) kao i u bazenima . Kod muškaraca navedeni uzročnici mogu izazvati akutni kronični uretritis (upalu završne mokraćne cijevi) i akutni kronični prostatitis (upalu prostate).Ove infekcije zadaju velike probleme muškarcima i liječnicima jer su neugodne, izazivaju bolove (peckanja u mokraćnoj cijevi, žarenje na kraju mokrenja u mokraćnoj cijevi, bolove u donjem dijelu trbuha i iznad stidne kosti, bolove prema testisima i na međici prema debelom crijevu) i teško, dugotrajno i mukotrpno se liječe. Ove spolno prenosive infekcije s obzirom da se ubrajaju u infekcije spolnog trakta bit će detaljno obrađene u jednoj od slijedećih aktualnih tema u muškaraca i žena.

3) Gljivice
Gljivične infekcije najčešće su uzrokovane Candidom albicans (kvasnicom). Ona može istovremeno biti prisutna u mokraćnoj cijevi kod žena i rodnici. Izaziva i kod muškaraca i žena svrbež i sirasti iscjedak gust i bez mirisa. Gljivice i bakterije često istodobno inficiraju bubrege. Navedene infkecije Candidom često su prisute kod dijabetičara, djevojaka koje uzimaju oralnu kontracepciju, u trudnoći i kod osoba nakon dugotrajne upotrebe ili upotrebe određenih antibiotika. Osim Candide postoje od gljivica i drugi oblici gljivica Blastomyces ilu Coccidioides.

4) Paraziti
Paraziti su također mogući uzročnici mokraćnih infekcija. Najčešće to su gliste, trihomonas,parazit malarije, shistosomijaza i filarijaza. Trihomonas, praživotinja, spolno je prenosiva bolest koja može izazvati zelenkasto - žuti pjenušavi iscjedak iz rodnice. Ponekad bude zahvaćen, ali rijetko i mokraćni mjehur i mokraćna cijev. Kod muškaraca trihomonijaza ne izaziva simptome, ali kod nekih muškaraca može izazvati upalu prostate (prostatitis).. Malarija je bolest uzrokovana parazitom koji je također praživotinja. Prenose je komarci. Ona može začepiti male krvne žilice bubrega, oštetiti crvene krvne stanice (raspadanje eritrocita-hemoliza) i time dovesti do akutnog zatajenja bubrega. Shistosomijaza je infekcija crvolikim parazitom, može zahvatiti bubrege, mokraćovode i mokraćni mjehur, a česti je uzrok zatajenja bubrega u Egiptu i Brazilu. Infekcija može izazvati trajne infekcije mokraćnog mjehura koji može dovesti do raka mokraćnog mjehura. Filarijaza je također infekcija crvolikim organizmom. On začepljuje limfne žile, uzrokujući pojavu limfe u mokraći (hilurija). Filarijaza može izazvati ogromno nabreknuće tkiva (elefantijaza) - “slonovske noge” a može zahvatiti i mošnje (skrotum).

Upala mokraćne cijevi (Uretritis)
Uretritis je upala mokraćne cijevi kojom mokraća izlazi iz mjehura izvan tijela.. Upalu mokraćne cijevi kod žena mogu uzrokovati bakterije, virusi i gljivice.U žena uzočnici obično putuju u mokraćnu cijev iz rodnice ili iz debelog crijeva. Muškarci znantno rjeđe imaju upalu mokraćne cijevi od žena.  Kod muškaraca najčešće upale mokraćne cijevu uzokovane su ureaplasma, mycoplasma, chlamidia, HPV i gonorejom. Uretritisi (upale mokraćne cijevi, upale završne cijevi ) su češći kod mlađih muškaraca i žena. Jednostavno se dijagnosticiraju, ali se osobito kod muškaraca dugotrajno, a ponekad i teško izliječe.

Simptomi
Kod oba spola upala mokraćne cijevi popraćena je žarenjem i pečenjem nakon mokrenja, postojanje čestog nagona na mokrenje s ponekad oskudnom količinom urina.  Kod muškaraca može se pojaviti iscjedak iz mokraćne cijevi na spolovilu koji može biti sluzav, ukoliko je uzrokovan chlamidiom, ureaplasmom, mycoplasmom ili gnojan ukoliko je uzrokovan gonorejom. Kronične infekcije mokraćne cijevi koje se ne liječe, mogu prijeći u kronične i uzokovati suženje (strikture) mokraćne cijevi. Suženje nadalje povećava opasnost od širenja upale u više (gornje ) dijelove mokraćne cijevi, što ponekad može uzrokovati stvaranje apscesa (nakupine gnoja) oko mokraćne cijevi. Navedene ograničene, gnojne upale koje su najčešće zatvorene čak jednom ovojnicom (“začahureni” apscesi) mogu dovesti do prstolikih izbočenja stijenke mokraćne cijevi (divertikula uretre -“slijepi džepovi uretre”), koji također mogu postati mjesta infekcije. Ukoliko infekcija prodre kroz kožu, mokraća može izlaziti kroz novonastali otvor (uretralna fistula)

Dijagnoza
Temeljem navedenih simptoma liječnik će učiniti klinički pregled abdomena, spolovila, a zatim bilo bi dobro učiniti i ultrazvučni pregled geniturinarnog trakta, laboratorijske nalaze krvi i urina kao i obriske uretre na navedene bakterije, urinokulturu, a kod muškaraca još i ejakulat (uzorak sperme ), obrađen bakteriološki s antibiogramom. Terapija se može dati prema odmah učinjenim nalazima, ali se može početi uzimati tek nakon davanja uzoraka za bakteriološke pretrage. Naknadno terapija će se ukoliko bude potrebno korigirati po pristiglim bakteriološkim nalazima.

Danas postoji suvremena molekularna dijagnostika uzročnika ureaplasma, mycoplasma i chlamidia, PCR testom putem urina. Ovo je najnovija metoda otkrivanja navedenih uzročnika putem uzorka urina,  a ova pretraga ima najmanje lažno pozitivnih i lažno negativnih rezultata, a za muškarce je znatno ugodnija od obriska uretre štapićem, koji je bolan za muškarce.Kod žena se uvijek uzima i obrisak rodnice i grlića maternice na navedene bakterije uz urinokulturu.

U mikrobiologiji je jako važno dobiti točne testove jer terapija neće biti adekvatna, ukoliko dobijemo lažno negativni test što je ponekad moguće. Važno je kako uzeti uzorak urina za urinokulturu ili ejakulat koji pacijent donosi sam u laboratorij i izuzetno je važno da vremenski period od uzimanja uzorka do transporta u laboratorij i nasađivanja na hranjive podloge na kojima rastu bakterije, ukoliko ih ima u donešenom materijalu, bude što kraći. Na taj način transportirani uzorak do laboratorija može biti sačuvan kako prisutne bakterije u njemu ne bi uginule, a mi ne bismo imali lažno negativan nalaz. Također je važno u zimskim mjesecima zamotati sterilnu posudicu s uzorkom, nekoliko puta u toaletni papir ili ubrus i ne voziti je cijelo jutro i ostavljati u hladnom autu, na hladnoj temperaturi, već od kuće odmah odnijeti u laboratorij.

Upala mokraćnog mjehura (cistitis)
Infekcije mokraćnog mjehura česte su u žena tijekom reproduktivnih godina .Bakterije iz rodnice mogu putovati u mokraćnu cijev i mokraćni mjehur. Žene često nakon spolnih odnosa dobivaju upalu mokraćnog mjehura, najvjerojatnije zato što tijekom spolnog odnosa dolazi do ozljeđivanja mokraćne cijevi Neke žene imaju ponavljane mokraćne infekcije mjehura, a rijetko su one uzrokovane abnormalnom povezanošću između mokraćnog mjehura i rodnice (vezikovaginalnom fitulom). Jedan od glavnih razloga čestih upala mokraćnog mjehura u žena je kratka mokraćna cijev kojom bakterije ukoliko ih ima u okolini (rodnici ili završnom debelom crijevu) lagano dospijevaju do mjehura.Rijetko se razvija abnormalna povezanost između crijeva i mokraćnog mjehura (vezikoenterična fistula), koja omogućava bakterijama koje stvaraju plin, ulazak u mokraćni mjehur. Ovakve infekcije mogu stvoriti mjehuriće zraka u mokraći (pneumaturija).

Infekcije mokraćnog mjehura muškaraca rjeđe su, a najčešće započinju upalom mokraćne cijevi, a zatim upalom prostate, a ukoliko se to ne liječi dolazi do upale mokraćnog mjehura. Najčešći uzrok ponavljanih (recidivirajućih) infekcija mokraćnog mjehura u muškaraca je trajna, kronična upala prostate. U starijoj dobi u muškaravca tj. nakon 50 godine života, ukoliko muškarac ima uvećanu prostatu može se dogoditi zadržavanje određene količine mokraće u mjehuru nakon završenog mokrenja. To se dogodi zato što kroz uvećanu prostatu koja je najčešće i tvrđe konzistencije (strukture), kada je uvećana prolazi mokraćna cijev (uretra).Prostata tako uvećana, najčešće stisne mokraćnu cijev i mokrenje se završi prije vremena tj. preostane u mjehuru tkz. ostatni urin koji uvijek može biti dobar medij i hrandibena podloga za bakterije ukoliko ih ima u genitourinarnom traktu.

Zbog ostatnog urina nastaju kod uvećane prostate i kamenci mokraćnog mjehura koji svojom iritacijom sluznice mjehura izazivaju ili podržavaju već prisutnu upalu mjehura, a mogu izazvati i prisutnost eritrocita (mikrohematuriju-prisutnost eritrocita u urinu, ali vidljivo biokemijskom pretragom mokraće) ili prisutnost čiste krvi (makrohematuriju, krv u mokraći vidljiva prostim okom ). Antibiotici kojima se liječi upala mokraćnog mjehura razlikuju se u sastavu a i duljini terapije za liječenje samo mokraćnog mjehura, odnosno prostate.

Premda antibiotici brzo uništavaju bakterije u mokraći koja se nalazi u mokraćnom mjehuru, većina tih lijekova ne može dobro prodrijeti u unutrašnjost prostate te svladati infekciju u prostati. Upravo zato nakon prestanka uzimanja antibiotika ukoliko terapija nije bila dovoljno duga ili nije odabran adekvatan antibiotik ili nije prepoznato kako uz upalu mokraćnog mjehura postoji i upala prostate, bakterije koje zaostaju u prostati ponovno inficiraju mokraćni mjehur. U liječenju svih pa tako i mokraćnih infekcija najgore je uzimati nedadekvatan antibiotik i piti ga prekratko vrijeme, jer nakon takvog liječenja imat ćemo preživjele, sada otpornije bakterije u mokraćnom traktu koje će liječniku u daljnjem postupku liječenja otežavati liječenje.

Napominjem to zbog toga što liječnici ipak relativno često u ordinacijama susreću pacijente koji na bolove ili pečenje kod mokrenja sami sebi ordiniraju terapiju nekim od antibiotika iz kućne ljekarne. Savjetujem Vam, nemojte to raditi jer i liječnicima je ponekad teško s obzirom na raznolikost i otpornost bakterija i virusa u mokraćnom traktu odrediti terapiju, a kada Vi sami ordinirate terapiju i ne uspijete riješiti problem, javit ćete se liječniku koji tada ima zamršenu sliku simptoma, ne može odmah učiniti mikrobiološke pretrage, jer ste uzimali ili uzimate antibiotik i liječenje bespotrebno otežavate i sebi i liječniku kojem se javljate za pomoć.

Simptomi
Infekcije mokraćnog mjehura izazivaju čestu, neodoljivu potrebu za mokrenjem, a pri mokrenju i nakon njega javlja se bol. Bol se najčešće osjeća na spolovilu, iznad stidne kosti i u donjem dijlu leđa (“križa “). Vrlo često, gotovo uvijek javlja se i učestalo mokrenje noću. Ponekad simptomi nestaju bez liječenja, ili samo uz Uvin čaj ili konzumiranje tekućine u većim količinama. Infekcija mokraćnog mjehura može biti i bez simptoma, tako da se može otkriti slučajno kod pregleda mokraće.tada govorimo o asimptomatskoj bakteriuriji. Nju obično ne liječimo ali je liječimo obavezno u trudnica. Infekcije mokraćnog mjehura bez simptoma česte su kod osoba starije životne dobi a to može izazvati inkontineciju (nekontrolirano, nevoljno otjecanje mokraće) Postoje osobe čija podraženost mokraćnog mjehura nije odgovarajuća (neurogeni mjehur) ili osoba koja ima trajni kateter u mokraćnom mjehuru može imati infekciju mokraćnog mjehura sve dok se ne razvije upala bubrega Uzrok neurogenog mjehura je najčešće oduzetost cijelog donjeg dijela tijela ( paraplegija) ili polovice tijela (hemiplegija).

Paraplegija može biti posljedica multiple skleroze ili ozljeda kralježnice, najčešće u prometnim nesrećama, a hemiplegija je najčešće posljedica CVI (cerebrovaskularnog inzulta). Kod neurogenog mjehura dolazi do zadržavanja mokraće u mjehuru veće količine urina, obično više od 500 ml, jer zbog ndostatka živčanog podražaja iz kralježnice, mišić mjehura se ne kontrahira (voljno stišće) kod nagona ili samog mokrenja. Slično ali iz drugog razloga dolazi do razvoja infekcije u mjehuru zbog zastoja u otjecanju urina iz mjehura.

Najčešći razlozi tome su uvećana prostata ili kamenci odnosno tumor na samom ušću mokraćne cijevi iz mjehura, kao i zbog različitih uzroka suženja mokraćne crijevi, izvan mjehura (urođene anomalije, strikturetj. suženja mokraćne cijevi) zbog prethodnih upala i slično. Upale mokraćnog mjehura imaju često dijabetičari, osobito oni koji imaju vrijednosti šećera u krvi iznad 10 mmol/L, jer tada se pojavljuje šećer i u urinu. Pojava šećera u urinu alkalizira mokraću (ona nije više niskog ph-kisela) kako je to uobičajeno ,već postaje alkalna - lužnatija, manje kisela (većeg ph), a time i pogodnija za razmonožavanje bakterija.

Dijabetičari zato uz bakterijske upale mokraćnog mjehura imaju i gljivice (Candidu) spolovila što im nerijetko zadaje više tegoba od infekcija mokraćnog mjehura. Osim na učestalo mokrenje tuže se na bolove u donjem dijelu trbuha što vrlo često u dijagnostici rezultira otkrivanjem ponovljene infekcije mokraćnog mjehura.

Dijagnoza
Otkrivanje upale mokraćnog mjehura za liječnike je obično jednostavno, anamneza-tegobe pacijenta, klinički pregled, vrlo često bol na pritisak u trbuhu (abdomenu iznad stidne kosti kod ispražnjenog mjehura), ultrazvučni pregled kojim je lako uočljivo zadebljanje stijenke mjehura, a osobito unutarnjeg sloja mokraćnog mjehura, ali zbog zadebljanja unutarnjeg sloja (sluznice mokraćnog mjehura) uslijed upale.

U svojoj praksi susrela sam se s pacijentima koji su imali bolno mokrenje i učestali nagon, a pri mokrenju iznenada, odjednom pojavila im se krv s ugrušcima u urinu.    Slika prikazuje zadebljanje stijenke mjehura, zbog zadebljanja unutarnjeg sloja ( sluznice ) mokraćnog mjehura .Vidljiva je na slici zadebljana stijenka mjehura 10 mm a normalno debljina stijenke iznosi 4-5 mm.Pregledom ultrazvukom s kolor doplerom utvrdila sam zadebljanje sluznice mokraćnog mjehura i svijetlija ( hiperehogena područja) unutar mokraćom ispunjenog mjehura. Nalaz biokemijski mokraće upućivao je uz krv i na prisutnost verlikog broja leukocita ( bijelih , krvnih zrnaca). Takvi pacijenti morali su otići i na cistoskopiju kojom je zatim utvrđeno kako imaju cijelu sluznicu mjehura ozlijeđenu upalom ( nađena su plitka oštećenja-erozije) iz kojih su krvarili, a koje su nastale bakterijskom upalom. .
Dijagnoza se dakle postavlja pregledom biokemijskog urina, prebrojavaju se stanice, crvena i bijela zrnca u urinu, ima li bjelančevina u mokraći, nitrita koji su znak infekcije specifičnim bakterijama i urinokuturom o kojoj je u prethodm opisu dijagnoze upale mokraćne cijevi detaljnije opisan postupak. Uzimanje tkz. srednjeg mlaza obično je lakše dobiti kod muškaraca nego žena jer često uz urin u srednjem mlazu dospije i nešto bakterija iz rodnice u urin. Stoga je ponekad ukoliko se urinokulturom pronađe više od tri bakterije u uzorku urina za urinokulturu potrebno učiniti uzimanje uzorka uran kateterizacijom , tj. uzimanje uzorka urina za urinokulturu kateterom , direktno iz mokraćnog mjehura.

Upala moraćovoda ( uretera)
Moraćovodi su dva cijevasta organa koja dovode urin iz svakog bubrega u mokraćni mjehur. Ulijevanje svakog mokraćovoda nalazi se sa strane lijevo i desno u mjehuru. Upala mokraćovoda ( ureteritis) je infekcija jednog ili oba mokraćovoda. najčešći uzrok je širenje infekcije iz bubrega iznad ( silazni, descendentni put širenja infekcije) ili iz mokraćnog mjehura ( uzlazni, ascendentni put ) širenja upale.Drugi uzrok infekcije uretera je kamenac u jednom od mokraćovoda,zatim pijesak iz bubrega koji je svojim prolaskom u urinu prema mjehuru, ozlijedio sluznicu mokraćovoda i pomogao razvoju bakterijske infekcije kao i postojanje urođenih ili stečenih suženja ( striktura) mokraćovoda koji također pogoduju nastanku i održavanju upale.  Jedan od mogućih uzroka ureteritisa je i urođeni vezikoureteralni refluks ( anomalija zbog nezatvaranja mišića na ulazu jednog ili oba mokraćovoda u mjehur), tako da pri mokrenju kada bi se ulaz iz mokraćovoda u mjehur morao zatvoriti , on ostaje otvoren i mokraća se spontano ali i pri mokrenju vraća uzlazno iz mjehura u mokraćovode. Preduvjet uspješnog liječenja je najčešće operativni zahvat kojim se rješava refluks a time i povrat mokraće u mokraćovode.

Upala bubrega ( pijelonefritis) 
Pijelonefritis je upala jednog ili oba bubregaBakterija koja je uobičajeni, normalni stanovnik debelog crijeva E. colli uzrokuje oko 90 %  infekcija bubrega, a oko 50 % infekcija u bolnicama. Infekcije kako je već ranije napisano dolaze u bubrega uzlaznim putem ” penjanjem ”  uzročnika iz područja spolnim organa ili mokraćne cijevi, prostat ili mjehura.Kod zdravog mokraćnog sustava, infekciju ” penjanjem” uzročnika tijelo sprečava time što mlaz mokraće ispire uzročnike van i zatvaranjem ulaza mokraćovoda na mjestu njihovog ulaska u mjehur.međutim , svako fizičko sprečavanje toka mokraće, poput bubrežnog kamenca ili povećanja prostate ili zbog vraćanja mokraće iz mjehura u mokraćovode povećava mogućnost nastanka infekcije bubrega. Drugi način nastanka upala bubrega je krvotokom ( hematogeno) kada uzročnici , najčešće streptokok, stafilokok iz nedovoljno liječene upale grla, sinusa, pluća dospiju do bubrega i uzrokuju upalu.
Slijedeći način nastanka upale bubrega je u trudnoći kod neliječenje asimptomatske ( bez simptoma) prisutne upale mjehura i kod kao što je napisano dijabetičara, odbnosno kod osoba koje boluju od stanja u kojima je smanjena imunost ( HIV) ili kod nekih vrsta leukemija, zatim kod bolesnika koji su na imunosupresivnoj terapiji ili terapiji kortikosteroidima .To su lijekovi koji pomažu kod bolesti za koje su propisani ( Chronova bolest, reumatoidni artritis i slične autoimune bolesti), ali dovode do smanjenog imuniteta i povećanoj skonosti infekcijama.

Simptomi
Simptomi najčešće počinju iznenada tresavicom, povišenom temperaturom od 39-40 C, bolovima u jednoj ili obje strane donjeg dijela leđa, vrlo često osjećajem mučnine a nerijetko i povraćanjem.Osobe najčešće imaju napade jake boli uzrokovane stezanjem ( spazmom) jednog mokraćovoda ( renalna, bubrežna kolika). Spazme mogu izazvati nadražaji zbog infekcije ili prolaska bubrežnog kamenca. U djece su simptomi infekcije bubrega često slabo izraženi , nespecifični i teže ih se prepoznaje. Treba sumnjati kod djece na moguću upalu bubrega kad dijete ima visoku temperaturu a nema znakova upale dišnih puteva niti znakove neke dječje zarazne bolesti. Kod dugotrajne infekcije ( kronični pijelonefritis)  bol možer biti neodređena, a vrućica se može pojavljivati i nestajati ili je uopće ne mora biti. Kronični pijelonefritis javlja se samo u osoba s teškom osnovnom bolešću, poput začepljenja mokraćnog sustava, velikih bubrežnih kamenaca koji dugo traju ili zbog povrata mokraće iz mjehura u mokraćovode u vrlo male djece gdje još nije otkriven vezikoureteralni refluks ( urođeni povrat urina iz mjehura u mokraćovode) Upale bubrega treba liječiti jer mogu trajno oštetiti fumkciju da mogu prestati raditi. neliječenje upale bubrega mogu dovesti do stavranja cisteinskih kamenaca u mokraćnom sustavu a najčešće u bubrezima.
Upalom bubrega zahvaćene su i mlađe i starije osobe. Mlađe osobe zbog lošeg odijevanja ( nepokriveni bubrezi, vožnja na motociklu neadekvatno obučeni, spolno prenosive infekcije), česti ponavljajuće upale mjehura ( cistitisi) koji su neadekvatno liječeni, a kod starijih osoba, različite zapreke otjecanju mokraće ( neurogeni mjehur), uvećanje prostate kod muškaraca, kod žena uvećanje maternice zbog najčešće mioma koji mogu pritisnuti jedan ili oba mokraćovoda , čime mogu uzrokovati razvoj hidronefroze ( zastoja urina ) u bubregu i razvoja upale bubrega.Oko trećine bolesnika s upalom bubrega imaju upale donjeg mokraćnog trakta.

Dijagnoza
Bolesnici s tipičnim simptomima za najvjerojatniju upalu bubrega liječnika navode kako treba učiniti osim kliničkog pregleda, palpacija i sukusija ( lupkanje ) u području slabina i ispitivanje osjetljivosti pacijenta na bolni podražaj , zatim ultrazvučni pregled urinarnog trakta, laboratorijske pretrage krvi i mokraće;sedimentaciju i krvnu sliku, kreatinin, ureu, mokraćnu kiselinu i analizu biokemijskog urina i urinokulture s antibiogramom. To je standardna dijagnostička procedura ili slijed pretraga koje je potrebno primijeniti kada smo i u potpunosti sigurni kako se radi o upali bubrega, jer navedene pretrage mogu razjasniti mogući uzrok i intenzitet upale što je važno za tijek i način liječenja.

Liječenje
<img style="width: 200px; height: 151px; float: left;" data-cke-saved-src="https://ultrazvuk-tarle.hr/images/uploads/Živčani_sustav_organa_u_zdjelici.jpg" src="https://ultrazvuk-tarle.hr/images/uploads/Živčani_sustav_organa_u_zdjelici.jpg" alt="p" Živčani="" sustav="" u="" zdjelici"="" title="Živčani sustav u zdjelici" class="slika-lijevo">Nakon dijagnosticiranja mjesta mokraćne upale traži se ukoliko ga je moguće utvrditi mogući uzrok nastale infekcije.  To je vrlo važno, jer time možemo spriječiti novonastalu upalu u kratkom vremenu ponovno ( relaps) ili recidiviranje ( ponavljane upale ) u mokraćnom sustavu nekoliko puta tijekom godine. Ukoliko žena ima upalu mjehura ili bubrega treba utvrditi je li to zato što ima spušten mokraćni mjehur, a ukoliko se radi o muškarcu s mokraćnom infekcijom treba utvrditi ima li upalu prostate , je li imao ili ima upalu epididimisa ili testisa i ima li uvećanu prostatu. Za oba spola valja utvrditi postoji li anomalija u mokraćnom sustavu, (urođene se otkrivaju u dječjoj dobi), međutim mogu biti stečene ( uslijed neuroloških bolesti-Parkinsonova bolest, Alzheimerova bolest, paraplegija-oduzetost dijela tijela i slično). Također se traži postoje li kamenci u bubrezima, mokraćovodima ili mokraćnom mjehuru. Uvijek je pritom potrebno utvrditi postoje li tumori bilo gdje u mokraćnom traktu( bubreg, mokraćovod, mokraćni mjehur, prostata ( kod muškaraca starijih od 45 godina, testisi-kod mlađih muškaraca do 40 godina).Također treba obratiti posebnu pozornost ukoliko postoje osobito mikrotragovi eritrocita ili krvi u mokraći koji nisu vidljivi prostim okom a osobito kod muškaraca i to pušača. Muškarci u dobi iznad 45 godina, pušači, osobito oni koji u svom poslu dolaze u kontakt s raznim bojama ( lakovi za parkete, industrija boja i lakova, autolakireri i slična zanimanja ) jer postoji statistički značajna učestalost pojave, u toj dobi raka mokraćnog mjehura i mokraćovoda. Svaka nevidljiva krvarenja prostim okom u mkokraći ( mikrohematurija, mikroeritrociturija) mora se razjasniti.Ukoliko ultrazvučnim pregledom nije vidljiv mogući uzrok mikrohematurije, tada je potrebno u tri neoviisna uzorka mokraće ispitati citološki pregled mokraće u citološkom laboratoriju s traženjem porijekla eritrocita.To znači tom pretragom možemo doznati iz kojeg dijela mokraćnog trakta dolaze pronađeni eritrociti u mokraću ( gornji ili donji) jer eritrociti različito izgledaju mikroskopski ovisno o njihovom mjestu dolaska u mokraću.Također ćemo u takvom uzorku urina citološkom pretragom doznati postoje li možda odljuštene stanice patoloških tvorbi ( tumora ) koje mi još ne vidimo nikakvom pretragom .Ukratko ( mikrohematurija, mikroeritrociturija) tragovi krvi i eritrocita u mokraći nevidljivi prostim okom ne smiju ostati nerazjašnjeni . Ukoliko svi nalazi dijagnostičkih pretraga budu uredni pa i citološki pregled mokraće , takve pacijente treba kontrolirati svaka 2-3 mjeseca , ovisno o dobi .
Nakon što smo otkrili mogući uzrok mokraćne infekcije, pristupa se primjeni terapije antibiotikom,  ali uvijek nakon davanja uzoraka ( mokraće sperme, obrisaka ) na mikrobiološke pretrage. Nakon dobivanja nalaza mikrobioloških pretraga revidira ( preispituje) se prethodno ordinirana terapija i primijenjuje nova ili produžuje u skladu s rezultatima mikrobioloških pretraga.

Ukoliko se utvrdi kako je uzrok , obično ponavljanih mokraćnih infekcija spušten mokraćni mjehur ili cistokela ( utisnuće mjehura prema rodnici) tada se bolesnicima predlažem operacija podizanja mokraćnog mjehura čime se sprečavaju ponavljane mokraćne infekcije.
Ponekad se otkrivanjem mokraćne infekcije mjehura ili bubrega otkrije dijabetes koji ranije nije otkrive i tada se naravno treba uz liječenje mokraćne infekcije liječiti dijabetes kako bi se također spriječile ponovljene mokraćne infekcije. Ukoliko se utvrdi kako muškarci imaju dobroćudno uvećanje prostate koje nije potrebno operativno liječiti, ponekad je potrebno učiniti i operaciju takve prostate kako bi se spriječila ponovna infekcija mokraćnog trakta. Ukoliko se otkriju kamenci ili pijesak u mokraćnom sustavu treab ih liječiti razbijanjem, operacijom a ukoliko se radi o manjim nefrolitima 1-3 mm ili pijesku mogu se predložiti lijekovi koji pospješuju njihovo izliučivanje iz mokraćnog trakta.

Kako spriječiti mokraćne infekcije?

Najprije redovitom higijenom genitourinarnog trakta, upotrebom prezervativa kod osoba koje često stupaju u spolne kontakte i često mijenjaju partnera, ukoliko imate bilo koju smetnju koja upućuje na mokraćni trakt javite se liječniku i ne uzimajte antibiotike sami. Zatim žene redovito odlazite ginekologu. osobe koje imaju dijabetes trebaju uz ostale moguće komplikacije nedovoljno kontroliranog dijabetesa imati učestale mokraćne infekcije ( znači konzultacija s Vašim liječnikom uz Vaše sudjelovanje u što boljoj regulaciji šećera u krvi a time i mokraći. Tako ćete spriječiti i mokraćne infkecije kao moguće česte komplikacije šećerne bolesti što može dovesti do trajnog oštećenja bubrega.U šećernoj bolesti kako je već napisano , ukoliko je šećer u krvi veći od 10 pojavit će se u mokraći, mokraća je lužnatija i lakše se razvija upala mjehura a kasnije i bubrega.Međutim u šećernoj bolesti dolazi i do oštećenja krvnih žila osobito bubrega.Zbog svega navedenog potrebno je što bolje kontrolirati Šećernu bolest, načinom života, prehranom i lijekovima, kako bi se spriječile komlikacije.Muškarci u dobi iznad 45 godina trebaju svake godine otići na pregled prostate ( digitorektalni pregled i pregled ultrazvukom s kolor doplerom) pregled urina, urinokulture i PSA, osobito oni koji u obitelji imaju oboljele od Ca prostate, mjehura ili bubrega.

Na kraju pijte barem 1-1,5 litru vode, negaziranog soka ili čaja na dan. Time ćete osim rehidracije organizma, omogućiti otjecanje urinom bakterija kojih uvijek nešto ima u mokraćnom traktu i stvorit ćete preduvjete za zdrav mokraćni trakt bez infekcija koje mogu biti vrlo neugodne i opasne. Posebno na pijenje tekućine podsjećam žene koje uglavnom premalo piju tekućine.To dovodi do nižeg krvnog tlaka, isušivanja kože i bržeg starenja, stvaranja celulita i nastajanja mokraćnih kamenaca. Koliko pijete tekućine na dan ?

Za sve dodatne upite i informacije, izvolite nazvati na tel. 01 48 40 813 (8-19 h), subotom (8-12 h) ili izvolite poslati upit  klikom na e-mail; ultrazvuk.tarle@gmail.com

Žučni kamenci su zbirka kristala, najčešće šljunku nalik ovapnjele mase, različitih veličina granulacija od vrlo sitnih 1-2 mm ili sitnijih, što nalikuju pijesku pa do velikih kamenaca poput kokošjeg jajeta. Međutim često postoji u jednog bolesnika mješavina pijeska, sitnijih kamenaca i većih ili jednog velikog kamenca.

Prisutni su u 20-30 % populacije. Jedna od tri žene i jedan od pet muškaraca u dobi iznad 75 godina imaju žučne kamence. Oni češće nastaju kod žena pa je tako poznat omjer prisutnosti žučnih kamenaca u žena u odnosu na muškarce 4:1. Žučni kamenci su solidne nakupine kamenaca koji mogu nastati u žučnjaku ili žučnim vodovima. Oni se formiraju kada se neki od sastojaka žučnog soka istaloži kao otvrdnuta masa u žučnjaku.

S obzirom na kemijski sastav poznate su tri vrste žučnih kamenaca: kolesterolski, pigmentni i miješani

Najčešća pitanja pacijenata u ordinaciji na temu žučnih kamenaca:

Gdje se nalazi žučna vrećica, što se u njoj nalazi i čemu služi?

Žučna vrećica smještena je ispod jetre i nalazi se smještena u gornjem desnom dijelu trbušne šupljine ispod desnog rebrenog luka. Ona je kruškolikog izgleda, sastoji se od donjeg šireg dijela u kojem se najčešće stvaraju kamenci i jednog najčešće nešto užeg dijela koji se naziva „ vrat žučnjaka“  koji se toliko sužava da se dalje nastavlja u izvodni kanal žučnjaka. Žučna vrećica ili mjehur je malo mišićno spremište koje sadržava žuč-zelenkasto –žutu, gustu probavnu tekućinu koju stvara jetra.

Žučni mjehur se steže - kontrahira nakon dolaska hrane u dvanaesnik. Hrana naime podražuje živčane stanice u stjenci dvanaesnika koji zatim aktiviraju lučenje hormona koji dovode do stezanja žučnjaka i istjecanja žučnog soka (žuči) koja putem žučnih vodova dospijeva u dvanaesnik. Na taj način žučni sok probavlja masne, ali i neke druge sastojke hrane u crijevu.

Što je žučni sok, gdje se stvara, kako se izlučuje čemu služi?

Žučni sok se sastoji od žučnih soli, elektrolita, žučnih pigmenata - bilirubin, kolesterola i drugih masti-fosfolipida. Žuč je odgovorna za dvije važne funkcije u tijelu: pomaže u probavi i apsorpciji masti i odgovorna je za uklanjanje nekih otpadnih tvari iz tijela, naročito hemoglobina iz crvenih krvnih zrnaca (eritrocita) i viška kolesterola. Žuč je posebno odgovorna za ove djelatnosti:

1. Žučne soli povećavaju topljivost kolesterola, masti i vitamina topljivih u mastima i time doprinose njihovoj apsorpciji
2. Žučne soli potiču lučenje vode iz debelog crijeva čime potiču kretanje sadržaja u crijevu
3. Bilirubin (glavna žučna boja-pigment) se izlučuje iz žuči kao otpadna tvar razorenih crvenih krvnih zrnaca
4. U žuč se izlučuju lijekovi i drugi otpadni materijali koji se kasnije putem crijeva izlučuju iz tijela
5. U žučni sok se izlučuju različite bjelančevine koje imaju važnu ulogu u djelovanju žuči
6. Žučne soli povećavaju topljivost kolesterola, masti i u masti topljivih vitamina (A,D,E vitamini) kao pomoć njihovoj apsorpciji (unošenje sastojaka iz hrane preko stjenke crijeva)

Žučni sok se stvara u jetri a iz nje istječe kroz desni lijevi jetreni vod koji se spajaju i čine zajednički jetreni vod. Taj se vod spaja sa žučnim vodom koji dolazi iz žučnjaka zvanim cistični vod i zajednički čine zajednički žučni vod. Zajednički žučni vod ulazi u gornji dio crijeva –dvanaesnik ,nekoliko cm ispod želuca, preko otvora ( Oddijev sfinkter-mišić koji kontrolira ulazak zajedničkog žučnog voda u dvanaesnik). Pankreatični( gušteračni) žučni vod se pridružuje zajedničkom žučnom vodu tamo gdje se zajednički vod ispražnjava u dvanaesnik.

Oko polovice izlučene žuči između obroka dolazi cističnim vodom u žučni mjehur. Ostatak žuči teče neposredno kroz zajednički žučni vod u tanko crijevo. Između obroka žučne se soli u žučnjaku koncentriraju tako da iz jetre istječe samo malo žučnog soka ( žuči). Nakon lučenja žuči kod podražaja hranom u zajednički žučni vod pa dalje u tanko crijevo, žučne se soli u tankom crijevu ponovno resorbiraju (unose natrag u tijelo preko crijevne sluznice), dospijevaju u jetru koja ih povremeno istiskuje u žučnjak.

Ovo ponovno kruženje žučnih soli poznato je kao unutar jetrena cirkulacija (enterohepatična cirkulacija žuči). Sve žučne soli kruže u tijelo oko 10-12 puta na dan. Prilikom svakog prolaza do debelog crijeva dospiju male količine žučnih soli gdje ih bakterije razgrađuju u različite sastavne dijelove. Neki se sastavni dijelovi žučnog soka ponovno resorbiraju („ vrate u tijelo“), a ostatak se izluči stolicom.

Kakve vrste žučnih kamenaca postoje i zbog čega nastaju?

Postoje tri vrste žučnih kamenaca. Kolesterolski, pigmentni i mješoviti.

 

KOLESTEROLSKI KAMENCI

Oni čine 80% svih kamenaca žučnjaka. Najčešće žućkasto-zelenkaste boje i nastaju od očvrsnulog kolesterola. Kolesterol je sastavni dio žučnog soka. Postoji mišljenje da kolesterolski kamenci nastaju samo u žučnjaku u čijem žučnom soku postoji veća koncentracija kolesterola i relativni manjak ukupne količine žučnog soka i nekih drugih sastojaka kao fosfolipida (masne čestice masnoća-lipida).

Smatra se da kolesterolski kamenci mogu također nastati zbog smanjene kontraktibilnosti ( stiskanja žučnjaka kod podražaja hranom) čime se objašnjava smanjeno neredovito pražnjenje žučnog soka i zaostajanja “starog” ustajalog žučnog soka koji se zatim taloži u kolesterolske kamence. Osim navedenih uzroka nastanka postoje i brojni drugi uzroci, a neki od rizičnih faktora za nastanak žučnih kamenaca navedeni su u slijedećoj tablici.

RIZIČNI FAKTORI ZA NASTANAK KOLESTEROLSKIH KAMENACA

• Dijete bazirane na životinjskoj masnoći
• Operativno odstranjenje tankog crijeva
• Trudnoća
• Uzimanje nekih lijekova (oralna kontracepcija, kortikosteroidi, imunosupresivi-ciklosporini-lijekovi za suzbijanje autoimunih bolesti, ceftriaxoni-antibiotici, lijekovi za sniženje kolestreola u krvi)
• Šećerna bolest
• Akromegalija (poremećaj hipofize-žlijezde na mozgu)
• Jetrena ciroza

PIGMENTNI KAMENCI

Pigmentni kamenci su maleni i tamni najčešće crni kamenci, sastavljeni od bilirubina koji je sastavni dio žučnog soka, a koji nastaje razgradnjom eritrocita (crvenih krvnih zrnaca). Bilirubin se odlaže jednim dijelom u jetri iz koje odlazi pigment bilirubin u žučnjak. Kako se žučni sok na podražaj hranom u želudcu izlučuje u dvanaesnik (početak tankog crijeva) tako se i bilirubin izlučuje stolicom jednim dijelom, a drugim dijelom se ponovno crijevnom sluznicom tankog crijeva vraća u krvotok jer je neophodan u stvaranju hemoglobina (sastojka u crvenim zrncima).

Kada postoji zbog bilo kojeg razloga zapreka u žučnom traktu (npr. kamenac ili tumor u žučnom vodu na putu prema dvanaesniku) tada nema izlučivanja bilirubina u tanko crijevo i stolica postaje blijeda poput svijetle gline bez pigmenta bilirubina. Tada se poveća količina bilirubina u krvi i pojavi se žutica (požuti koža i bjeloočnice oka uz koje se javlja i svrbež kože). Ovakvi kamenci najčešće se susreću kod bolesnika kod kojih dolazi do bržeg ili masovnog razaranja crvenih krvnih zrnaca. To se može vidjeti kod neke vrste anemija kao hemolitička anemija - slabokrvnost gdje hemoliza znači prijevremeno ili patološko raspadanje eritrocita.

Kod odraslih osoba hemolizu - raspadanje crvenih krvnih zrnaca možemo susresti kod uvećanja slezene gdje crvena krvna zrnca mogu biti razorena brže od vijeka trajanja od 72 sata, zatim kod nekih nasljednih bolesti crvenih krvnih zrnaca kao što je sferocitoza, a to je poseban oblik crvenih krvnih zrnaca u obliku sferoida, zatim kod svih bolesti gdje se pojačano stvara bilirubin, a sporije izlučuje kao i kod ciroze jetre (kronično oštećenje jetrenih stanica različitih uzroka). Za razliku od kolesterolskih kamenaca koji nastaju isključivo u žučnjaku, pigmenti kamenci mogu nastati i nakon operacije žučnjaka u žučnom vodu.

Kako izgleda žučni napadaj i tegobe vezane za žučne kamence?

Žučni napadaj karakteriziran je bolovima pod desnim rebrenim lukom koji se obično šire pod desnu lopaticu, desno rame, desni pazuh ili prsni koš. Bol može biti oštra i isprekidana u trajanju od nekoliko sati. Bol prolazi i dolazi i to je tip boli koji se zove kolika. Za žučne kolike tipično je da ta bol polako raste do jedne razine i zatim postupno opada. Osim opisanih bolova kod žučnog napadaja bolesnik često ima mučninu i povraća ili ima nagon na povraćanje. Žučnu koliku uzrokuje pomicanje kamenaca ili kamenca unutar žučne vrećice koji se najčešće pomaknu u uži dio žučnjaka tj, vrat žučnjaka ili u trenutku kada kamenci uđu u žučne vodove.

Tada osobe osim bolova, mučnine, povraćanja, imaju i upalu žučnjaka ili žučnih vodova popraćenu povišenom tjelesnom temperaturom, tresavicom, zimicom i žuticom. Obično je začepljenje privremeno i nije komplicirano infekcijom. Trajno začepljenje koje zatvori cistični vod uzrokuje upalu žučnjaka (stanje nazvano akutna upala žučnjaka). Žučni kamenci ili pijesak koji začepi gušteračni vod uzrokuje upalu gušterače (pankreatitis).

Katkada se isprekidana bol (kolike) na mjestu žučnjaka u trbušnoj šupljini mogu javiti i nakon operativnog uklanjanja žučnjaka, a takvu bol mogu uzrokovati žučni kamenci u zajedničkom žučnom ili gušteračinom vodu. Kod ovakvih tegoba najbolje je da se bolesnik javi liječniku koji će utvrditi o čemu se radi.

Zašto se i kada najčešće javljaju žučni napadaji i imaju li oni veze s određenom hranom koja se konzumira?

Bolovi koji su karakteristični za žučni napad uzrokovan kamencima nastaju zbog pomicanja kamenca iz šireg slobodnog dijela žučnjaka u područje suženog dijela tkz. vrata žučnjaka kod većih kamenaca ili zbog pomicanja manjeg ili više manjih kamenaca u izvodni kanal žučnjaka ili glavni žučni vod. Najčešći uzroci žučnog napadaja su:

1. Masna teška, začinjena hrana osobito prepržena ili kuhana na luku ili češnjaku, veće količine svježeg voća i povrća, kolači s masnim kremama i jajima, čokoladom i orasima, kolači ili kruh rađeni od dizanog tijesta osobito topli, jaja, mahunarke - bit će podrobnije objašnjeno o načinu prehrane bolesnika sa žučnim kamencima.
2. Fizički posao (podizanje, dizanje teških tereta ili dizanje utega u teretani i slični fizički napori) - tada je moguće kod postojanja većeg kamenca u žučnjaku ili žučnjak ispunjen mnoštvom kamenaca kod takvog napadaja napipati otvrdnuće pod desnim rebrenim lukom sprijeda. To je najčešće stisnut žučnjak ispunjen kamencima.
3. Psihičke tegobe (nervoza, stalna nervna napetost koja dulje vrijeme traje iz dana u dan udruženo s neredovitom ili nepravilnom prehranom ili bez nje).Ovakvi se napadaji često viđaju kod bolesnika koji čak i ne jedu hranu koja provocira napadaj žučnih kamenaca koji se u fazi rastave braka, problema na poslu, problema s djecom, studenata koji spremaju ispite).
4. U trudnoći ili neposredno nakon nje, uzrok su najvjerojatnije hormonalne promjene u trudnoći koje pogoduju nastanku žučnih kamenaca ili zbog pritiska djeteta na izvodi žučni vod.

Ovdje valja napomenuti da najveći broj postojećih žučnih kamenaca ne izaziva nikakve tegobe bez obzira na prethodno navedene moguće uzroke napadaja.

Bio/bila sam na ultrazvučnom pregledu trbušne šupljine, na gastroskopiji, svi nalazi su mi uredni a ja imam tegobe slične žučnim napadajima ili osjećam stalno napuhnutost, podrigivanja, žgaravice, “težinu” nakon obroka bolove u gornjem dijelu trbuha, kruljenje u crijevima, ponekad imam i proljevastu ili kašastu stolicu? O čemu bi se ovdje moglo raditi? Možete li mi pomoći?

Pacijenti s navedenim tegobama česti su posjetioci moje ordinacije. Kod njih je potrebno najprije utvrditi uzrok njihovih tegoba kako bi im se moglo pomoći. Najprije anamnezom u razgovoru treba utvrditi moguće okolnosti koje pacijenta mogu dovesti u takvo stanje, kada on osjeća navedene tegobe.

Uzroci ovakvih tegoba mogu biti različiti kao što su presavijeni žučnjak,  pijesak i mulj u žučnjaku, jer navedene tegobe ne moraju biti uzrokovane samo kamencima u žučnjaku. Neki od pacijenata imaju polip (dobroćudni tumor) u žučnjaku koji u pravilu ne izaziva tegobe, ali moguće je da ih je nekoliko u žučnjaku (polipoza), a kod takvih pacijenata moguće su navedene tegobe. Osim toga pacijenti mogu često imati kombinaciju dviju ili više tegoba probavnog sustava (žučnjak, gušterača - probavni enzimi i možda prethodne upale gušterače, želudac, crijeva i slično).

Navedene tegobe na koje se pacijenti često žale mogu biti i psihosomatske. I upravo na takve moguće uzroke liječnici ne smiju zaboraviti. Ovdje ću napomenuti da neotkrivene ili zanemarene tegobe sa žučnjakom, želudcem ili gušteračom mogu dovesti do komplikacija kao što je jedna od najopasnijih upala gušterače ili perforacija čira na želudcu ili dvanesniku.

Kako je najlakše dijagnosticirati bolesti žučnjaka?

.Najjednostavniji i najslikovitiji način je ultrazvučni pregled trbušne šupljine. Svaka bol, nadimanje, podrigivanje, žgaravica, “osjećaj težine”, pečenje u gornjem dijelu trbuha treba se nakon kliničkog pregleda i palpacije trbušne šupljine pregledati ultrazvukom.

Vrlo često se događa da se takvi pacijenti najprije upućuju na gastroskopiju ili ako imaju nadimanje i pojačane plinove ili proljevaste odnosno zatvore stolice na kolonoskopiju. Svi takvi pacijenti s navedenim tegobama najprije bi trebali učiniti ultrazvučni pregled trbušne šupljine s doplerom.

Takvi ultrazvučni uređaji najnovije generacije na kojem sada radim u ordinaciji omogućuju liječniku brz, jasan i siguran uvid u situaciju pacijenta. Na temelju takvog pregleda prethodne pomne anamneze i kliničkog pregleda,  može se vidjeti je li tegobe pripadaju žučnjaku, žučnim vodovima, želudcu, gušterači, jetri ili čak crijevima. Takvi se pregledi redovito upotpunjavaju laboratorijskim pretragama krvi i mokraće što liječniku svakako pojašnjava situaciju bolesnika.

Slika 1: Slika snimljena kolor doplerom na kojoj je vidljiva upala stijenke žučnjaka. Na slici je vidljivo zadebljanje i pojačana prokrvljenost stijenke žučnjaka.
Slika 2: Na slici je vidljiv veći kamen u žučnjaku veličine oko 3 cm i zadebljanje stijenke žučnjaka koji je na jednom dijelu stijenke žučnjaka izraženije. Označeni dio stijenke može upućivati na kronične upalne promjene ili na postojanje tumora žučnjaka. Nakon smirivanja upale ovaj bolesnik odlazi na operaciju žučnjaka.
Slika 3: Na slici je vidljiv upalno promijenjen žučnjak s većim kamenom i sitnim granulacijama pijeska i sitnih kamenaca.
Slika 4: Slika koja prikazuje upalno promijenjenu gušteraču, zadebljanu, neravnih rubova, šarolike, neujednačene strukture. Ovako promijenjena gušterača uzrokovana je prethodnim upalama žučnjaka zbog kamenaca i žučnjaka.
Slika 5: Na slici je vidljiv žučnjak, uvećan, u potpunosti ispunjen pijeskom i različitim granulacijama kamenčića i muljem. Ovaj bolesnik je upućen na operativni zahvat.
Slika 6: Ultrazvučna slika prikazuje hiperehogenu (“svijetlu izraslinu”) veličine 4x5 mm u žučnjaku. Ona može odgovarati holesterolskom kamencu žučnjaka ili polipu (dobroćudnom tumoru) žučnjaka.

Na temelju ovakvih pregleda koji se mogu brzo obaviti u tako opremljenim ordinacijama može se dalje postupiti daljnjim dijagnostičkim postupcima koji su ponekad potrebni kako bi se situacija bolesnika u potpunosti razjasnila. Nerijetko se događa da bolesnik s navedenim tegobama bude najprije upućen na gastroskopiju. Na gastroskopiji se pronađe gastritis, ordinira se terapija i zaključi se kako je on uzrok svih tegoba. Obično kad se nađe jedan uzrok pacijenta se ne šalje na daljnje pretrage i tada se može zanemariti još neki od mogućih uroka problema.

Neke druge bolesti koje mogu postojati uz otkriveni gastritis mogu biti i žučni kamenci, početna upala ili disfunkcija gušterače, bolesti jetre. U nekih bolesnika koji su imali evidentne simptome gastritisa ovakvim ultrazvučnim pregledom s kolor doplerom otkrio se i tumor na debelom crijevu koji je dokazan kasnije kolonoskopijom i koji je bio ozbiljnije stanje za pacijenta od gastritisa i uzrok prikrivenih tegoba.

Ovim tekstom ne želim posebno glorificirati ultrazvučnu dijagnostiku kao najbolju za dijagnostiku svih bolesti i stanja već samo želim napomenuti da ipak liječnik i njegov pristup u primjeni suvremene dijagnostičke tehnologije mora biti pamentno, racionalno i kritički primijenjen kod svakog pacijenta ovisno o njegovom stanju. Niti jedan dijagnostička metoda nije univerzalno sredstvo rada u medicini jer samo liječnik svojim znanjem i iskustvom može najbolje pomoći svom pacijentu uz pametnu primjenu dijagnostičkih pretraga u svakom trenutku.

Treba li i kada operirati žučnjak s kamencima?

Stoga vrijedi uvriježeno pravilo da kamence tj. žučnjak nije potrebno operirati ukoliko ne izazivaju simptome ili bilo kakve druge tegobe ljudima koji ih imaju. Međutim operaciju žučnjaka s kamencima treba predložiti bolesnicima koji:

• Zatim kod pacijenata koji bez obzira imaju li ili nemaju tegobe imaju povećani rizik od komplikacija ako se ne podvrgnu operaciji žučnjaka, a to su bolesnici s nefunkcionalnom, zatim kronično upalno promijenjenom žučnom vrećicom, kod kalcificirane stjenke žučnjaka, zatim uvećane žučne vrećice (hidrops žučnjaka) gdje prijeti ruptura žučnjaka
• Zatim kod bolesnika kad uz kamence ili bez njih postoje vidljivi polipi (dobroćudni tumori) u žučnjaku. Polipi žučnjaka obično ne stvaraju tegobe i vrlo često se slučajno otkriju ultrazvučnim pregledom trbušne šupljine

Kakve postoje mogućnosti liječenja žučnih kamenaca?

Najučinkovitija metoda je operativno odstranjenje žučne vrećice laparoskopskom metodom. Laparoskopska kolecistektomija (operacija) je minimalno invazivna metoda operativnog zahvata i danas je najčešće primjenjivana metoda operacije žučnjaka. To je metoda koja se izvodi u općoj anesteziji gdje na trbušnoj stjenci nema klasičnog reza kao nekad od 10 i više centimetara već je to operacija, kako pacijenti često kažu “na četiri rupice na trbuhu”, preko kojih se izvodi operativni zahvat. Danas se 90% operacija žučnjaka izvodi laparoskopski.

Kod laparoskopske operacije žučnjaka odstranjuje se žučnjak s kamencima ili drugim patološkim sadržajem preko cjevčica koje se stavljaju kroz male rezove u trbušnoj stijenci. Čitav postupak izvodi se uz pomoć kamere (laparoskopa) koja se također smješta u trbuh kroz rezove. Laparoskopska operacija žučnjaka smanjila je poslije operacijsku nelagodu, skratila boravak u bolnici i smanjila bolovanje.

Pacijenti nakon ovakvog zahvata ukoliko nema komplikacija odlaze 4. dan kući, moraju se pridržavati dijetalnog režima prehrane još oko mjesec dana i nakon ovakvog zahvata nema mogućnosti nastanka postoperativne hernije (“bruha”) na mjestu nekadašnjeg klasičnog reza. Često pitanje pacijenata liječniku je: “Treba li se operirati cijela žučna vrećica ili se može izvaditi samo kamen ili kamenci iz žučnjaka?”

Potrebno je odstraniti cijelu žučnu vrećicu jer ne postoje mogućnosti samo ispražnjavanja žučne vrećice od kamenaca ili pijeska operativnim zahvatom. Ponekad kad je vidljivo dijagnostičkim postupcima da postoji kamen, kamenci ili pijesak u glavnom žučnom vodu (ductus choledochus) ili kada je došlo do rupture (“pucanja”) žučnjaka uslijed upalnih promjena i kamenca u žučnjaku potrebno je učiniti klasičnu operaciju žučnjaka. Tada je rez obično nešto veći jer je potrebno odstraniti kamence ili pijesak iz glavnog žučnog voda i odstraniti žučnu vrećicu s kamencima i poduzeti sve mjere opreza kako ne bi došlo do postoperativne sepse (širenja infekcije u krv gdje se ona dalje širi po cijelom tijelu i može uzrokovati stanje septičkog šoka i smrt).

Postoji li osim operativnog zahvata kakav drugi način liječenja žučnih kamenaca ili pijeska u žučnjaku?

Postoje sredstva za oralno otapanje (kenodeoksikolična, ursodeoksikolična kiselina) koja mogu djelomično ili potpuno otopiti radiolucentne (kamence nevidljive na rendgenskoj slici ili kamenci na ultrazvučnom pregledu koji ne pokazuju znakove kalcifikacije (akustičnu sjenu ispod vidljivog kamenca u žučnjaku).

Uspješnost ove metode kod opisanih vrsta žučnih kamenaca je prema nekim statistikama u oko 50% bolesnika s kamencima. Međutim ovakvi lijekovi su neučinkoviti kod radiološki jasno vidljivih kamenaca i pigmentnih žučnih kamenaca. Ovi lijekovi ne mogu se koristiti kod svakog pacijenta zbog kontraindikacija i mogućih nuspojava. Odluku o načinu liječenja donosi liječnik u skladu s izgledom i brojem kamenaca, izgledom žučnjaka, općeg stanja i dobi bolesnika. Kod pacijenata kod kojih je primijenjena terapija lijekovima za otapanje kamenaca i ukoliko je terapija uspjela moguć je recidiv (ponovno stvaranje kamenaca) nakon prekida terapije.

Postoje i metode koje otapanja žučnih kamenaca koji se primjenjuju samo u bolničkim uvjetima, ponovno samo kod nekalcificiranih radiološki nevidljivih žučnih kamenaca i metoda se zove ekstrakoropralna šokvalna litotripsija (otapanje kamenaca primjenom izvana preko kože katetera u žučne vodove gdje se injicira (ubrizga) otapalo kao što je metil-tert-butil eter. Kod nas se ovakva metoda ne koristi.

Što se događa nakon operacije, hoću li ponovno imati bolove i sve one tegobe koje sam imao i moram li i nakon operacije paziti što jedem?

Nakon operativnog zahvata potrebno je 4-6 tjedana pridržavati se uputa o žučnoj dijeti. Nakon navedenog perioda pacijentu se predloži da postupno uvodi u prehranu sve namirnice i jela osim izrazito masne i teške hrane koja se ne preporučuje uopće u svakodnevnoj prehrani, a ne samo nakon operacije žučnjaka.

U razgovoru s pacijentima doznala sam da ima pacijenata koji nakon operacije mogu sve jesti bez probavnih poteškoća, neki ne smiju neke vrste namirnica ili hrane, a nekima je nakon operacije tek neznatno bolje. Ukoliko su otklonjeni svi mogući drugi uzroci tegoba bolesnika prije operacije (želudac, dvanaesnik, jetra, gušterača, crijeva) tada je tome najvjerojatniji uzrok kombinacija još nekog ili nekoliko čimbenika. Neki od razloga su neadekvatno ili nedovoljno stvaranje probavnih sokova, njihov neprimjeren biokemijski sastav, hormonalna disfunkcija i nekoordiniranost poticaja lučenja hranom iz želudca preko hormona na žučni kanal, gušteraču, zatim razni psihički problemi od nervoze, paničnog poremećaja ili depresije.

Najčešće operativni zahvat protekne uredno, postoperativni tok također a pacijentu i nekoliko mjeseci nakon operacije i dalje nije baš dobro. Takvi bolesnici se također vrlo često javljaju u moju ordinaciju s čitavim nizom različitih tegoba kod kojih se mora pomno razmotriti o čemu se radi i kako im pomoći. 

AKUTNA UPALA ŽUČNJAKA (AKUTNI KOLECISTITIS)

Akutna upala žučnjaka je upala stjenke žučnjaka koja najčešće nastaje zbog kamenaca ili pijeska u žučnom vodu ili vratu žučnjaka. Simptomi bolesti su napadaj nagle, izvanredne boli koja je često popraćena, mučninom, povraćanje, zimicom i povišenom tjelesnom temperaturom.

Ponekad akutnu upalu žučnjaka možemo susresti kod pacijenata koji nemaju kamence ili pijesak. Takve upale mogu biti posljedica neke ozbiljne bolesti a to mogu biti i tumori žučnjaka ili žučovoda. Postoje i neki rjeđi uzroci začepljenja žučnih vodova ili vrata žučnjaka. Ovdje valja spomenuti začepljenje nastalo uslijed oštećenja prilikom operacije na žučnjaku ili žučnom vodu, zatim kada žučni vodovi prolaze kroz kronično oboljelu gušteraču. Rjeđi uzroci žačepljenja žučovoda a zatim i upale žučnjaka mogu biti infekcije parazitima Ascaris lumbricoides ili Clonorchis sinenis.

Upale se mogu pojavljivati nakon ozljeda, operacija, opeklina po tijelu proširenih infekcija (sepse) i kod kritičnih bolesnika, vrlo često onih koji se dugo vremena hrane intravenskim putem. Takve upale žučnjaka mogu biti vrlo teške i mogu dovesti do gangrene ili proboja žučnjaka. Tada je potrebna hitna operacija.

Simptomi:

Bol u gornjem desnom dijelu trbuha najčešće je prvi znak bolesti. Bol se može pojačavati dubokim disanjem i često se širi u donji dio desnog pazuha. Bol može postati neizdrživa a prisutni su mučnina i povraćanje. Oboljeli najčešće osjeća jaku bol kada liječnik u udisaju pritisne pod desnim rebrenim lukom. Na početku razvoja upale žučnjaka uz navedene simptome oboljeli može imati zimicu a zatim postupno povećanje tjelesne temperature.

Tipično je da napadaji žučnog mjehura prestaju za 2-3 dana, a potpuno nestanu za tjedan dana. Ukoliko se to ne dogodi, osoba može imati ozbiljne komplikacije. Visoka temperatura, tresavica, znatno povećanje broja bijelih zrnaca i prestanak normalnog pokretanja crijeva (ileus) ukazuju na žarišnu upalu žučnjaka (apsces), gangrenu ili proboj tj. pucanje stjenke žučnjaka. U takvim situacijama potrebna je hitna operacija. Postoji osobita osjetljivost na pritisak pod desnim rebrenim lukom kod udisaja (Murphyev znak). U svakom slučaju bolesnici s bolovima u gornjem desnom dijelu trbuha, mučninom, povraćanjem trebaju se odmah javiti liječniku koji će utvrditi dijagnostičkim pretragama je li se radi između ostalih bolesti i o upali žučnjaka.

Postoji opasnost od komplikacije upale žučnjaka za razvoj upale žučnih vodova (kolangitisa), zatim razvoja lokalizirane bakterijske upale žulčnjaka (emyema žučnjaka) što može dovesti do perforacije žučnjaka ili upale gušterače koja može biti životno ugrožavajuća upalna bolest koja zahtijeva hitnu hospitalizaciju..

Dijagnoza:

Postavlja se na temelju simptoma bolesnika, laboratorijskim pretragama krvi i urina i ultrazvučnim pregledom trbušne šupljine. U početku bolesti krvna slika može još biti uredna, ali često kroz nekoliko satu pojavljuje se u krvi porast broja leukocita, zatim porast jetrenih proba, a na ultrazvučnom pregledu kod upale žučnjaka vidljiv je povećani žučnjak sa sadržajem koji je najčešće uzrokovao upalu (pijesak, kamneci) sa ili bez zadebljanja stjenke žučnjaka. 

Liječenje:

Provodi se prema stanju bolesnika konzervativno tj. ambulantno lijekovima i dijetom, liječenjem u bolnici infuzijom i primjenom preko infuzije antibiotika ili operativno (operativni zahvat). Odluku o tome donijet će liječnik ovisno o stanju bolesnika.

KRONIČNA UPALA ŽUČNJAKA (KRONIČNI KOLECISTITIS)

Kronični kolecistitis je dugotrajna upala žučnjaka koja se odlikuje napadajima jake, oštre boli u trbuhu. Oštećeni žučnjak ima zadebljanu stjenku, a on je skrvčen i malen. Stjenke žučnjaka pretežno se sastoje od fibroznog tkiva. Unutrašnja opna može biti puna vrijedova i ožiljkasta a sam žučnjak sadrži mulj i žučne kamence koji često začepljuju žučni vod. Takvo se stanje često ponavlja i uzrokuje nove upale žučnjaka.

GRIPA (INFUENZA)

Gripa je virusna infekcija koja u početku bolesti uzrokuje vrućicu, glavobolju i bolove u mišićima (myalgia). Dan dva nakon početka bolesti javlja se umjereno pečenje ždrijela, suhi iritirajući kašalj, prozirna sekrecija i začepljenost nosa, malaksalost s osjećajem umora.

Kašalj i osjećaj iznemoglosti i umora mogu trajati kod nekih ljudi tjednima nakon završetka općih simptoma bolesti. Virus se prenosi kapljičnim putem ili izlučevinama zaražene osobe. Ponekad se zaraza može prenijeti zaraženim predmetima. Gripa se razlikuje od obične prehlade; početkom bolesti, simptomima, duljinom trajanja bolesti i mogućim komplikacijama, koje mogu biti značajno teže kod gripe nego kod obične prehlade.

Uzročnik gripe (infuenze)

Virus gripe pripada grupi Ortomyxovirusa i postoji u tri oblika. Virus grupe A , B i C.  Oni su podijeljeni u u podtipove temeljem navedenih površinskih antigena H i N. Površina virusa obavijena je haemaglutininom (H)  i enzimom neuraminidazom (N), koji su neophodni za pričvršćivanje virusa na sluznicu dišnih puteva i ulazak u stanicu domaćina.

Genom virusa influence A je segmentiran i sastoji se od osam jednostrukih uzvojnica RNK, što je najčešće razlog čestih genskih mutacija (promjena virusa).

Karakteristika svih virusa pa tako i virusa gripe je ulazak u stanicu domaćina, prilagodba virusa u stanicama domaćina na umnažanje (replikaciju)  RNK i na taj način uplitanje u stanični ciklus (mitozu) tj. obnavljanja stanica domaćina. Stanice domaćina tako ne prepoznavši uljeza (virus) postaju inficirane (zaražene) i nadvladane u jednom trenutku infekcije virusom, što se klinički manifestira pojavom simptoma bolesti.

Virus gripe A ima sposobnost mutacije (promjene) izgleda, sastava H i N antigena (glavnih infektivnih, odnosno virulentnih) dijelova virusa i zato se smatra kako on uzrokuje teži tijek bolesti. Upravo Virus gripe A uzrokom je pandemija (epidemija diljem svijeta). Velika pandemija ovom grupom virusa gripe zabilježena je osobito početkom 20.-tog stoljeća kada je od tog virusa gripe umrlo nekoliko milijuna ljudi diljem svijeta.

Virus gripe B uzrokuje blaže simptome gripe .H i N antigeni ovog tipa rijetko su podložni manjim promjenama (mutacijama genske strukture virusa). Epidemije tipom B virusa gripe najčešći su u vojarnama i školama. Gripa uzrokovana C tipom virusa najčešće uzrokuje blage kliničke simptome bolesti. Postojanje (prevalencija) antitijela na ovaj tip virusa u općoj populaciji je visoka, a virus rijetko uzrokuje manifestnu infekciju u čovjeka.

Simptomi

Gripa se razlikuje od obične prehlade; početkom bolesti, simptomima, duljinom trajanja bolesti i mogućim komplikacijama koje mogu biti značajno teže kod gripe nego kod obične prehlade.

Simptomi gripe počinju obično 24-48 sati nakon inkubacije i nastaju iznenada. Tresavica, osjećaj zimice, bolova u mišićima ekstremiteta, leđa, vrata i cijelog tijela, najčešće su prvi znakovi bolesti. Zatim se javlja glavobolja s vrlo često bolovima oko ili iza očiju osobito kod pokretanja očnih jabučica i potom vrlo brzo vrućica koja se u prva tri dana najčešće kreće oko 38-39,5 stupnjeva C. Oboljeli se osjećaju doista bolesno i malaksalo i najčešće ih ovi simptomi primoraju na ostanak u krevetu. Navedeni simptomi obično traju 3-5 dana.

Za gripu je karakteristična pojava navedenih tkz. općih simptoma a zatim pojava simptoma dišnih puteva. Simptomi dišnih puteva javljaju se 1-3 dana nakon početka općih simptoma bolesti, a očituju se umjerenim „grebenjem“ i osjećajem boli u ždrijelu, suhim kašljem, začepljenošću i curenjem prozirnog sekreta iz nosa. Tek nekoliko dana kasnije kašalj može biti produktivan ( javlja se oskudno iskašljavanje manje količine sluzavo bijelog sekreta ) iz dišnih puteva. Koža oboljelih je najčešće užarena i crvena, sluznice suhe i ispucale, a bjeloočnice crvene, dok oči počinju suziti.

  Djeca mogu uz navedene simptome imati mučninu, povraćanje i proljevaste stolice. Osnovni opći simptomi bolesti traju 3-5 dana, ali kašalj uz malaksalost i osjećaj umora mogu se nakon početka bolesti zadržati i nekoliko tjedana nakon smirivanja osnovnih simptoma.


Dijagnoza

Dijagnoza bolesti najčešće se postavlja klinički, temeljem simptoma bolesti, koji su dosta karakteristični za gripu. Osim toga za dijagnozu bolesti osim karakterističnih simptoma bolesti, značajan je i period u kojem se javlja, a to je obično početak zime i pojava u epidemijama. Ozbiljnost simptoma, karakteristični opći simptomi u početku bolesti i visoka temperatura razlikuje gripu od obične prehlade ili neke druge virusne infekcije dišnih puteva. Osim klinički znakova oboljelog, (temeljem simptoma), bolest se može dijagnosticirati i serološkim pretragama krvi (dokaz antigena virusa) i mikrobiološkim pretragama tj. dokazom virusa u kulturi dišnih izlučevina. Međutim ovi se testovi ne koriste za dokaz gripe u svakodnevnoj praksi liječnika,  jer je bolest najčešće jednostavno dijagnosticirati klinički. Navedeni se testovi rade kada klinička slika (simptomi) ili tijek bolesti nije tipičan, zatim kad je tijek bolesti teži od uobičajenog ili bolest dulje traje.

Komplikacije

Iako je gripa ozbiljna virusna bolest simptomi u većine oboljelih nestaju kroz 7-10 dana. Međutim poznate su i komplikacije gripe.  One se javljaju kod osoba koje ne miruju za vrijeme trajanja bolesti, kod jako mladih osoba, djece ili starijih osoba koje boluju od kroničnih bolesti kao bolesti srca, KOPB (kronična opstruktivna bolest pluća), kod oboljelih od nervnih bolesti ili kod imunokompromitiranih osoba ( oboljelih od HIV-a ili kod osoba koje su na terapiji imunosupresivima ili kortkosteroidima).

Najveći problem a ujedno i najčešći kao komplikacija gripe je nastanak virusne, bakterijske ili mješovite upale pluća. Primarna virusna upala pluća kao komplikacija gripe je najrjeđa ali i najteža.Takvi bolesnici obično se ne oporavljaju nakon nestanka općih simptoma, već imaju napadaje kašlja sa ili bez vrućice a ponekad iskašljavaju i sukrvavi iskašljaj. Srčani bolesnici sa stenozom mitralnog zaliska (suženjem mitralnog zaliska) imaju povećanu sklonost razvoju virusne upale pluća kao komplikacije gripe.

Glavno obilježje bakterijske upale pluća nakon gripe je ponovna pojava temperature nakon dva do tri dana poboljšanja tijeka bolesti. Takvi bolesnici nakon ponovne pojave vrućice imaju produktivni kašalj (iskašljavaju), a na plućima se čuje karakterističan zvuk bakterijske upale pluća. Uzročnici koji najčešće uzrokuju bakterijsku upalu pluća nakon gripe su Streptococcus pneumoniae, Staphylococcus aureus i Hemophilus infuenze. Bolesnici s najvećim rizikom za razvoj ove bolesti su srčani bolesnici ili oboljeli od kroničnih plućnih bolesti. Od izvan plućnih komplikacija najčešći je Reyev sindrom .

On se najčešće javlja kao komplikacija infekcijom virusa tipa B, rjeđe tipa A ili Varicella –Zooster infekcije djece u dobi 2-16 godina. Ovaj sindrom počinje najčešće mučninom, povraćanjem tijekom 1-2 dana, nakon kojih se javljaju simptomi CNS-a (mozga). Simptomi uključuju psihičke poremećaje u rasponu od pospanosti (letargije) do kome (gubitka svijesti i određenih refleksa). Ponekad se javljaju grčevi (konvulzije)  i delirij. U nalazima krvi susreće se povišenje jetrenih enzima i amonijaka uz povećanje jetre. Primijećena je povećana učestalost pojave Reyevog sindroma kod oboljelih od gripe koji su uzimali acetilsalicilnu kiselinu (aspirin ili andol ) u dobi do 18 godina.

Virus gripe rijetko je povezan s komplikacijama na mozgu (upala mozga, encefalitis), srca (upala srčanog mišića, miokarditis) ili upale mišića (miozitis) Upala mozga (encefalitis) može izazvati pospanost do kome. Upala srčanog mišića (mokarditis)  može uzrokovati šumove na srcu ili zatajenje srca (oslabljen rad srca) ili srčani arest (prestanak rada srca).

Liječenje

Gripa se najučinkovitije liječi mirovanjem, boravkom u krevetu nekoliko dana, održavanjem dovoljne količine tekućine u tijelu (rehidracijom), lijekovima za suzbijanjem općih simptoma bolesti (sredstva za sniženje tj. temperatutre i lijekovima protiv bolova) i izbjegavanjem bilo kakvih napora.

Od lijekova se najčešće uzimaju paracetamol, acetilsalicilna kiselina (aspirin), antireumatski lijekovi NSAR (ibuprofen, voltaren, ketonal itd.) Acetilsalicilna kiselina ne smije se davati djeci zbog mogućeg razvoja Reyevog sindroma (životno opasan poremećaj koji uzrokuje upalu mozga i naglo nakupljanje masti u jetri), stoga se djeci najčešće daje paracetamol. Također se mogu za ublažavanje simptoma bolesti koristiti sredstva za olakšanje disanja, kod začepljenosti nosa kapi za nos-nosni dekongestivi ili masti (smanjuju otok sluznice) i inhaliranje pare (inhalacija).

Postoje lijekovi koji mogu ublažiti tijek gripe, osobito težih oblika gripe koji su najčešće uzrokovani virusom grupe A . To su amantadin ili rimantadin. Ovi lijekovi mogu smanjiti trajanje i težinu vrućice i simptoma dišnih puteva kod oboljelih od gripe. Nijedan od navedenih lijekova ne smanjuje težinu virusne upale pluća, ali se i jedan i drugi mogu davati za brži oporavak.

Amantadin je djelotvoran samo kod infekcije gripe virusom grupe A.On smanjuje trajanje sistemnih i respiracijskih simptoma (simptoma dišnih puteva) za oko 50%, ukoliko se liječenje započne unutar 48 sati od početka simptoma bolesti. On može izazvati nuspojave od strane CNS-a (mozga). To su najčešće nemir, anksioznost, nesanica, smetnje koncentracije u 5-10 % liječenih. Rimantadin sličan je amantadinu ali uzrokuje manje nuspojave a djeluje jednako učinkovito.

Postoje istraživanja o djelotvornosti ribavirina u obliku aerosola an virus influence A i B, međutim peroralna (per os) primjena je nedjelotvorna.

Ukoliko se razvije virusna ili sekundarna bakterijska upala pluća (pneumonija) tada se u liječenje uvode antibiotici koji su različiti ovisno o vrsti pneumonije.  Virusna upala pluća uz gripu je komplikacija osnovne bolesti, a bakterijska je posljedica „superinfekcije“  (dodatne infekcije) uz gripu koja se razvija najčešće kao posljedica pada imuniteta oboljelog. Osobe koje u tijelu imaju neku bakteriju (stafilokok, streptokok) ili se tijekom gripe reinficiraju (dodatno ponovno zaraze) bakterijom, mogu razviti teške oblike bakterijskih upala pluća.

Upravo zato je važno gripu odležati u krevetu.

Cijepljenje

Zaštita pučanstva od infekcije virusom gripe najefikasnije se postiže cijepljenjem koje se obavlja najčešće u jesen prije očekivane epidemije početkom zime. Potrebno je oko 2 tjedna kako bi organizam stvorio antitijela na sojeve umrtvljenih uzročnika gripe koji se nalaze u cjepivu. Cjepivo je sastavljeno od mrtvih uzročnika gripe   to jednovaljano kada se u cjepivu nalaze umrtvljeni tipovi jedne grupe virusa ili dvovaljano, odnosno viševaljano (najčešće tri soja) koje potiče organizam cijepljenoga na stvaranje anititijela na više tipova virusa gripe. Svake se godine uvodi različito cjepivo koje se priređuje na temelju predviđanja mogućih sojeva virusa gripe koji su koji su bili zastupljeni kod prethodne epidemije ili koji su već izolirani u drugim dijelovima svijeta u sadašnjoj predsezoni.

Zaštita populacije predlaže se kod:
1) starijih osoba oboljelih od kroničnih srčanih i plućnih bolesti
2) bolesnika s dijabetesom
3) imunosuprimiranih ( zato što je cjepivo gripe mrtva vakcina )
4) zdravstvenih radnika
5) oboljelih od kroničnih bubrežnih bolesti
6) oboljelih od nervnih bolesti
7) djece starije od 6 mjeseci

Međutim zbog težine simptoma gripe, mogućih komplikacija bolesti i epidemije koja zahvaća u 2 mjeseca epidemije veliki broj populacije, predlaže se cijepljenje svih radno aktivnih ljudi. Cijepljenje se smatra najboljom prevencijom bolesti.