http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/ Aktualne teme en ipohajda@wmd.hr Copyright 2009 2009-09-12T05:03:04+00:00 http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/preventivni_pregledi_dojki http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/preventivni_pregledi_dojki#When:07:58:14Z Na slici je prikazan rak (karcinom) dojke u programu elastografije, veličine 7x8 mm, kod žene u dobi od 42 godine.Vidljivo je da iza i lijevo od tumora nema vidljive uredne strukture tkiva dojke   Vidljiv je rak dojke kod iste bolesnice u crno bijeloj slici s primjenom power doplera.Vidljiva je prokrvljenost tumora dojke. Simptomi raka dojke u početku ne postoje, a kada postoje znaju proći neopaženo kod pacijentica. Mnoge ih mjesecima ignoriraju zbog straha ili neznanja. Probir (pretraživanje, skrining) promjena u dojkama je vrlo važan. Rano otkrivanje raka dojke povećava vjerojatnost uspješnog izlječenja. Danas se u dijagnostici najviše koriste mamografija i ultrazvuk dojki. Ponekad se koristi i MR dojke (magnetska rezonanca dojke), koju smatram boljom pretragom od mamografije zbog neizlaganja štetnom rendgenskom zračenju.  Mamografija koristi rendgenske zrake za dijagnostiku promjena u dojkama i stoga kod višekratnih ponavljajućih pretraga dojki (najčešće svake 2 godine) i kumulativnog (zbrajajućeg) štetnog djelovanja rendgenskih zraka na tkivo dojke može, osobito kod osoba koje nose gen za rak dojke može izazvati rak dojke. Mamografija također nije preporučljiva za pregled dojki u dobi prije menopauze, kao i kod žena koje imaju bogato žljezdano tkivo jer se eventualne promjene u dojkama ne mogu dobro razaznati. Današnje generacije novih kolor dopler ultrazvučnih uređaja, najviše klase, osobito ponekad u kombinaciji s magnetnom rezonancom (MR) dojki smatram najboljim načinom detekcije raka dojke u najranijoj fazi bolesti. Mobilna mamografija ima svoje mjesto u dijagnostici raka dojki kod onih žena koje uopće ne odlaze na preventivne preglede dojki, ali smatram da mamografija nije u današnje vrijeme jedini i neprikosnoveni preventivni pregled za dojke, osobito ukoliko se redovito ponavlja svake 2 godine. To bi značilo da će se kod žena koja redovito odlaze na mamografiju od 40-te- godine života do prosječne životne dobi od 76 godina, ozračiti područje dojki oko 17 puta. Ne mogu vjerovati kao liječnik da u toliki broj rendgenskih ozračivanja dojki, a kod nekih žena u puno ranije takvo dijagnostičko rendgensko zračenje kod mnogih žena neće provocirati rak dojke, koštane srži ili pluća. Rak dojke je nažalost najčešći rak u žena. Nalazi se na uvjerljivo prvom mjestu po učestalosti raka i uzroku smrti u žena od zloćudnih bolesti. Rak dojke ne bira dob. Prije 20-etak i više godina rak dojke se javljao najčešće u dobi nakon 50-te, 60-te godine života. Danas smo svjedoci sve više oboljelih žena u dobi između 30-40 godine godine života. To je dob kada se brojne osobito patološke promjene odvijaju vrlo brzo, za razliku od žena u kasnijoj dobi, dobi nakon 60-te, 70-te ili 80-te godine života. Stoga je upravo u mlađim dobnim skupinama žena, a to je dob nakon 30-te godine života od izuzetne važnosti rana ili pravodobna dijagnostika zloćudnih bolesti dojki. U Hrvatskoj godišnje od raka dojke oboli oko 24 % žena. To drugim riječima znači, da od 100 žena koje godišnje u Hrvatskoj oboli od raka biilo kojeg mjesta nastanka (dojka, pluća, želudac, crijeva itd.), 24 žene godišnje od njih 100 oboli upravo od raka dojke.To dalje znači da svaka 4. žena koja oboli u Hrvatskoj od bilo kojeg raka oboli od raka dojke. Na ove dvije ultrazvučne slike snimljene najsuvremenijim kolor dopler uređajem možete vidjeti koiko maleni tumor dojke 3x4 mm, kod bolesnice od 34 godine. (koji je ciljanom punkcijom i kasnijom operacijom dokazan kako se radi o početnom raku dojke), možemo jednostavno vidjeti i otkriti. Ova bolesnica je operirana tako da joj je odstranjen dio dojke uz tumor. Patohistološka slika dojke i stadij karcinoma dojke nije zahtijevala daljnu kemoterapiju, a to znači jako puno za kvalitetu života i izlječenje bolesnice. Upravo zato liječnici stalo potiču žene na preventivne preglede dojki, koji su od izuzetne važnosti. Zašto? Zato što se u proteklih 30-etak godina nije bitno promijenila strategija liječenja raka dojke, osobito, uznapredovalog, proširenog raka dojki. Mi još uvijek ne znamo koji je točan uzrok, mehanizam nastanka i nemamo potpuno adekvatnu terapiju. Kao i nekad postoji osnovni trijas (tri moguće) metode liječenja koje se mogu primjenjivati samostalno ili u kombinaciji u liječenju raka dojke. To su kirurški (operacija tumora ili dojke), kemoterapija, radioterapija. Uspješnost liječenja i izliječenja ovisi o stadiju i pato - histološkom tipu raka dojke. Što ga ranije otkrijemo, rak koji je vrlo malen, nije opipljiv izvana, nema simptoma bolesti, mi imamo šansu izliječiti takvu bolesnicu. Kolor doplerom može se prikazati, kada liječnik nije siguran je li se radi o cisti ili čvoru. U cisti nema protoka a u čvoru postoji krvni protok osobito u zloćudnoj promjeni u dojci. Elastografijom se prepoznaje razlika između čvrstog i mekog tkiva pa se tako meko tkivo prikazuje svjetlijom bojom, a tvrdo kao tamnije područje. S obzirom da su tumori tvrđi od zdravog tkiva, elastografija se obično koristi pri pregledu dojki. Na ovaj način možemo smanjiti broj punkcija (uzimanje iglom uzorka promijenjenog tkiva u dojci). Međutim kada uočimo ultrazvučnim ili mamografskim pregledom čvor ili bilo kakvu promjenu jedina najtočna dijagnoza je punkcija pod kontrolom ultrazvuka ili biopsija vidljivog čvora u dojci.b>Mamografija je radiološka pretraga s RTG zračenjem koja se koristi 50-etak godina u dijagnostici dojke, a ultrazvučni pregled se danas vrlo često koristi kao nadopuna pregledu dojki nakon mamografije, što s obzirom na današnje mogućnosti ultrazvučne dijagnostike smatram pogrešnim. Prednosti pregleda najsuvremenijim ultrazvučnim uređajem s kolor doplerom, kolor dopler uređaj Aplio XG koji odnedavna koristim u svojoj ordinaciji i programom za elastografiju, omogućena je, jednostavnost i bezbolnost pregleda za ženu zatim pregled se može ponavljati koliko je to potrebno kao i mogućnost uočavanja i razlučivanja vrlo malih promjena u dojkama. Pregledom ovakvim suvremenim kolor dopler uređajem mogu se izbjeći nepotrebne punkcije, a ujedno liječniku je omogućeno da s velikom sigurnošću uoči koje promjene u dojci zahtjevaju daljnju dijagnostičku obradu (punkcija, biopsija, operacija). Navedenim uređajem također se može jednostavno i jasno prikazati prokrvljenost eventualno uočene promjene u dojci, bez davanja kontrasta u venu. Zbog visoke rezolucije ultrazvučne slike moguće je uočiti vrlo male promjene u dojci od svega 2 mm i to kod mlađih žena koje imaju puno žljezdanog tkiva i gdje je su takve promjene mamografijom neuočljive. Osim toga ultrazvučni uređaj Toshiba Aplio XG ima navedeni kolor dopler, program za elastografiju i panoramski prikaz promjena u dojci gdje se na jednoj slici može panoramski prikazati struktura cijele dojke. Detaljnije o bolestima dojke i dijagnostici promjena u dojkama možete pročitati u tekstovima o dojkama (kako dolazi do raka dojke, dobroćudne promjene u dojkama, liječenje raka dojke itd.-tražilica). Magnetna rezonanca i PET-scan rijetko se koriste, jer obično se sve promjene mogu uočiti ovim dvjema metodama i dostupnost CT i MR uređaja je znatno manja od ultrazvuka i mamografije. Danas postoje kontroverzna razmišljanja liječnika je li dobro da pacijentica vrši samo-pregled, jer statistički je utvrđeno da na taj način nismo uspjeli smanjiti smrtnost raka dojke. Moje je mišljenje da žene treba educirati i poticati na samo-pregled i podučavati ih kako ne smiju ignorirati bilo koji od prethodnih mogućih simptoma za rak dojke. Mišljenja sam da samo pravilnim pristupom u objašnjenju ženi kako će to jednom mjesečno činiti može u mnogome razbiti strah od mogućeg oboljenja i pomisli žene što ako napipam kvržicu. Za sve dodatne upite i informacije, izvolite nazvati na tel. 01 48 40 813 (8-19 h), subotom (8-12 h) ili izvolite poslati upit  klikom na e-mail; ultrazvuk.tarle@gmail.com 2010-02-19T07:58:14+00:00 http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/depresija_i_panika_panichno_depresivni_poremeaj http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/depresija_i_panika_panichno_depresivni_poremeaj#When:05:03:04Z Depresiju možemo opisati kao osjećaj jake žalosti, potištenosti i tuge koja se može javiti kao reakcija na neki tužni događaj (smrt najbližih) ili bez posebnog nama nepoznatog i neobjašnjivog povoda uz često druge tegobe psihološke naravi. Najčešće ona nije proporcionalna intenzitetu događaja koji ju je potaknuo, a karakteristika joj je da traje dulje vremena od uobičajene reakcije (kada je potaknuta događajima izvana – egzogeni uzrok) uz brojne druge poremećaje. Depresija se kod pojedinih ljudi javlja bez poticajnog vanjskog podražaja, postoje osobe koje u svojim genima nose sklonost depresiji. Panika je akutna i prekomjerna tjeskoba s popratnim organskim simptomima. Panični poremećaj se definira kao pojava neočekivanih napadaja panike (tj. pojava iznenadnih, intenzivnih napadaja straha, i nelagode uz simptome poput drhtanja, preznojavanja, ubrzanog rada srca (palpitacija), bolova u prsima, osjećajem stezanja u vratu i gušenja a ponekad i vrtoglavicama i omaglicama. Kod nekih bolesnika panični poremećaj očituje se osjećajem trnjenja u glavi, rukama, nogama ili cijelom tijelu.U takvim iznenadnim, neočekivanim napadajima neopisive panike, bolesnici imaju osjećaj straha od smrti, užasan strah da će izgubiti svijest i da se neće moći iz nesvijesti vratiti. Ovakvi napadaji najintenzivniji su u trajanju od 10-etak minuta. Ovakvi simptomi su kod pacijenata nepredvidljivi, javljaju se obično bez neposrednog povoda, a pacijenti nakon smirivanja opisanih simptoma, osjećaju umor i brigu zbog eventualnih ponavljanih sličnih iznanadnih napadaja u budućnosti. Najviše ih brine iznenadna pojava neugodnih simptoma i nemogućnost njihove kontrole. Kod nekih pacijenata prisutni su simptomi oba poremećaja. Tada govorimo o panično depresivnom poremećaju. DEPRESIVNI I PANIČNI POREMEĆAJI Depresija i panika česti su poremećaji mentalnog zdravlja zbog kojih se ljudi javljaju liječnicima. Vrlo često depresivni i/ili panični poremećaji otkrivaju se slučajno u ordinacijama obiteljske medicine. Pacijenti dolaze u ordinaciju s tegobama koje mogu biti raznolike kao što su glavobolja, osjećaj stezanja u vratu, nemogućnost gutanja, osjećaj „preskakanja i lupanja„ srca, nemogućnost normalnog disanja uz osjećaj nedostatka zraka, neki navode lokalizirani i generalizirani svrbež po koži (svrbež na jednom dijelu tijela, ruke, noge, lice ili svrbež u cijelom tijelu). Neki od pacijenata imaju bolove u „žličici“, povraćanje, proljevaste stolice kojima često prethodi osjećaj „kruljenja„ u crijevima, učestalo mokrenje i brojni drugi simptomi. Neki od pacijenata djeluju zamišljeno, potišteno, napominju kako su stalno umorni, kako su bezvoljni, zatim kako ih ništa više ne veseli i ne pričinjava im zadovoljstvo. Pojedini pacijenti se tuže kako su se udebljali ili smršavili u posljednje vrijeme, neki napominju kako nemaju apetit ili se on naglo povećao, a ponekad se u ordinaciji bez vidnog razloga rasplaču. Bolesnici najčešće ne znaju kako se kod njih radi o depresiji ili paničnom poremećaju jer većina njih ima neki „organski„ simptom. Tegobe koje imaju najčešće povezuju s nekom opakom bolešću koja ih onemogućava u njihovim svakodnevnim aktivnostima. Veliki dio pacijenata koji boluje od panično depresivnog poremećaja navodi strah od ozbiljne bolesti, strah od smrti, strašan osjećaj straha kada su sami u kući ili kada moraju negdje otići, dok drugi navode strah kada se sami voze u automobilu. Sve navedene tegobe onemogućavaju ih u svakodnevnim aktivnostima i prema njihovim riječima, život im se čini u takvom stanju nemogućim a oni su u svemu bespomoćni. Ponekad je i liječnicima teško dokučiti o kakvim se uzrocima bolesnikovih tegoba radi, osobito ukoliko pacijenta vide prvi puta. Međutim postoje posebne tehnike i vještine komunikacije koju liječnici osobito specijalisti obiteljske medicine i psihijatri uče na fakultetu i tijekom specijalizacije,  a zatim ih tijekom svoga rada razvijaju. One im uz dijagnostiku i eliminiranje organskih uzroka bolesnikovih tegoba, omogućavaju put do točne dijagnoze. Često se događa da pacijenti koji boluju od panično depresivnog poremećaja obilaze brojne ordinacije i liječnike u potrazi za dijagnozom. Vrlo često se rade ponekad i brojne, bespotrebne skupe pretrage, uzimaju se lijekovi za npr. gastritis (upalu sluznice želuca) ali bazični, izvorni poremećaj se ne prepoznaje i tako ne liječi. Poznato je naime da određene organske bolesti mogu dovesti do depresije (karcinomi), a također je poznato kako panično depresivni poremećaj može ukoliko nije liječen dovesti do nekih kroničnih bolesti (gastritis, hipertireoza, infarkt srca, šećerna bolest itd.). Depresija i panični poremećaji su u porastu i svakako su bolesti suvremenog svijeta i ubrzanog načina života, međutim mogu se javiti i u ljudi izrazito mirnog načina života. Ipak, despresiju spominje i Hippokrat koju opisuje kao melankoliju odnosno crnu žuč.On je smatrao kako postoje 4 bazične tekućine u tijelu čovjeka koje su opisivale bazičnu fiziologiju ljudskog tijela.To su crna žuč, krv, sluz i žuta žuč. Depresija Depresiju možemo opisati kao osjećaj jake žalosti, potištenosti i tuge koja se može javiti kao reakcija na neki tužni događaj (smrt najbližih) ili bez posebnog povoda uz često druge tegobe psihološke naravi. Najčešće ona nije proporcionalna intenzitetu događaja koji ju je potaknuo a karakteristika joj je da traje dulje vremena od uobičajene reakcije (kada je potaknuta događajima izvana –egzogeni uzrok) uz brojne druge poremećaje. Depresija se kod pojedinih ljudi javlja bez poticajnog vanjskog podražaja, postoje osobe koje u svojim genima nose sklonost depresiji. Nije u potpunosti poznat uzrok nastanka depresije ili depresivnog poremećaja. Ipak smatra se kako najčešće u suvremenom svijetu depresija nastaje kao posljedica dugotrajnih kroničnih stresnih zbivanja u životu ljudi,koji tada postupno uzrokuju promjene u sustavu prijenosa biokemijskih tvari putem živčanih vlakana, tj. serotonina i još nekih neurotransmitera (biokemijskih tvari koje sudjeluju u prijenosu živčanih podražaja ). Depresija se može manifestirati na različite načine .Ovdje ću spomenuti 9 najčešćih simptoma kojima se manifestira: 1) Osjećaj tuge, žalosti i plačljivosti bez vidnog razloga 2) Umor bez organskog uzroka i realnog razloga, gubitak interesa za seks, smanjenje libida 3) Smanjenje interesa i zadovoljstva u aktivnostima koje su takve ljude ranije veselile 4) Značajno povećanje ili gubitak apetita ili tjelesne težine. Povećana sklonost debljanju ili mršavljenju 5) Nesanica ili pretjerano spavanje (hipersomnija) 6) Psihomotorni nemir (agitacija) ili usporenost 7) Osjećaj bezvrijednosti, bespomoćnosti i krivnje 8) Smanjena sposobnost koncentriranja i razmišljanja, poteškoće u donošenju odluka 9) Strah od bolesti i strah kako tegobe koje pacijent osjeća su uzrokovane teškom i   neizlječivom bolešću. Misli o smrti i samoubojstvu. Ovim simptomima depresije treba dodati kako osobe koje obole od depresije počnu zanemarivati sebe i osobe u svojoj obitelji i okolini . Najčešće takve žene se zapuste , nije ih briga kako izgledaju, kakva im je frizura, kako su obučene. One tako počinju zanemarivati i svoju obitelj, uglavnom prestanu kuhati , zanemaruju brigu o djeci, zanemaruju svoje prijatelje i povlače se zabrinuto u sebe uz osjećaj bespomoćnosti i samooptuživanja.  Dijagnoza depresije donosi se ukoliko je prisutno najmanje 5 od prethodno 9 navedenih simptoma koje pacijent ima u najmanje posljednja dva tjedna ili duže. Ukoliko pacijent ima jedan ili dva simptoma tada govorimo o depresivnom raspoloženju ili gubitku interesa i zadovoljstva. Kada bolesnici pokazuju tešku kliničku sliku depresije , koja ih značajno ometa u njihovom svakodnevnom životu i obavezama, govorimo o velikoj depresivnoj epizodi.Ponekad se kod depresije može izmjenjivati period depresije i period manije. Manija se karakterizira povišenim raspoloženjem, takvi pacijenti su puni energije, smanjene potrebe za snom, prepuni planova, oni se precjenjuju, imaju osjećaj goleme moći i snage imaju puno najčešće neostvarenih ideja. Depresivni bolesnici su sasvim suprotnog raspoloženja, kako je već navedeno. Ponekad se ovakav stanja izmjenjuju kod iste osobe, tada govorimo o biopolarnom poremećaju (poremećaju s dva suprotna načina ponašanja, od kojih niti jedan nije uobičajen za normalno mentalno stanje čovjeka). Postoje tkz. teži i lakši stupnjevi depresije.  Jedan od lakših stupnjeva depresije je distimija (dysthymia). Kod distimije najčešće prevladava plačljivost i povlačenje iz društva, povlačenje u sebe, zatvaranje, međutim nema vegetativnih tegoba ( bolovi u želucu, „lupanje srca „ itd)Liječniku je bitno prepoznati intenzitet depresivnog poremećaja jer o tome ovisi način i duljina liječenja Danas postoje i standardizirani upitnici za mjerenje stupnja depresije. Dva su najčešća: Hamiltonova ljestvica za stupnjevanje depresije (liječnik verbalno postavlja pitanja pacijentu)  i Beckova lista o depresiji (ispunjava sam pacijent odgovarajući na pitanja). Kod djece najčešće govorimo o depresivnom raspoloženju. U djece i adolescenata to može biti i razdražljivo raspoloženje koje je prisutno gotovo tijekom cijelog dana u ukupnom kontinuiranom trajanju od najmanje godinu dana. Danas se smatra kako 20 – 30% pacijenata koji dolaze svojim obiteljskim liječnicima, smatra kako je njihov problem neka organska bolest ili poremećaj, a oni zapravo imaju depresiju ili neki poremećaj mentalnog zdravlja koji jednim dijelom nalikuje depresiji (generalizirani anksiozni poremećaj, somatizacijski poremećaj, panični poremećaj ili hipohondriju). Navedeni poremećaji često se razmatraju u diferencijalnoj dijagnozi poremećaja mentalnog zdravlja gdje uzrok pacijentovih tegoba nije organski već psihološki.Depresija se tipično najčešće prvi puta javlja između 20-40 godine života, međutim može se iznimno javiti u bilo koje životno doba.Danas je uočljivo kako se iz nama nepoznatih razloga depresija kontinuirano povećava kroz desetljeća, počevši od 1910 godine u svim industrijaliziranim zemljama svijeta.Smatra se kako to nije posljedica boljeg uočavanja oboljelih od depresije , već je to posljedica stvarnog porasta broja oboljelih. Također je uočeno kako se dob u kojoj se javlja depresija pomiče sve više prema nižoj životnoj dobi. Žene depresiju imaju dva puta češće od muškaraca. Ne zna se pouzdani razlog. Ipak istraživanja su pokazala kako se kod žena povećana sklonost depresiji možda može povezati s promjenama spolnih hormona (estrogena i progesterona) tijekom menstruacijskog ciklusa (PMS), zatim češća je pojava depresije u perimenopauzi i menopauzi (premenopauzalna depresija)  ili nakon poroda (perinatalna i postporođajna depresija). Panični poremećaj Panika je akutna i prekomjerna tjeskoba s popratnim organskim simptomima.Panični poremećaj se definira kao pojava neočekivanih napadaja panike ( tj. pojava iznenadnih , intenzivnih napadaja straha,  i nelagode uz simptome poput drhtanja, preznojavanja, ubrzanog rada srca ( palpitacija ), bolova u prsima, osjećajem stezanja u vratu i gušenja a ponekad i vrtoglavicama i omaglicama. Kod nekih bolesnika panični poremećaj očituje se osjećajem trnjenja u glavi, rukama, nogama ili cijelom tijelu.U takvim iznenadnim, neočekivanim napadajima neopisive panike,  bolesnici imaju osjećaj straha od smrti, užasan strah da će izgubiti svijest i da se neće moći iz nesvijesti vratiti.Ovakvi napadaji najintenzivniji su u trajanju od 10-etak minuta.Nakon ovakvih napadaja kod takvih bolesnika javlja se jedna trajna zabrinutost zbog eventualnih budućih napadaja i njihovih mogućih posljedica. Takvi bolesnici se zbog toga boje negdje sami otići jer su zabrinuti ukoliko im se takav napadaj ponovi. Panični poremećaji javljaju se dvostruko češće u žena nego u muškaraca. Iako izdvajamo prema simptomima depresivni i panični poremećaj, vrlo često susrećemo kod pacijenata kombinaciju oba poremećaja , koji jednim imenom zovemo panično-depresivni poremećaj. Neka istraživanja pokazuju kako promjene hormona štitnjače, koje su češće u žena sedam puta u odnosu na muškarce, mogu potaknuti pojavu depresije. Psihološka istraživanja pokazuju kako žene na nesreću reagiraju samooptuživanjem i najčešće povlačenjem u sebe što može potaknuti razvoj depresije. Obrnuto, uobičajeno i najčešće muškarci reagiraju nijekanjem tegoba i samobacanjem u aktivnosti. U razgovoru s pacijentima oni najčešće na pitanja o njihovom životu odgovaraju kako nemaju stresne situacije, kako je sve u životu uredno i kako im se ništa tijekom života nije događalo što bi moglo provocirati depresivno panični poremećaj. Put do dijagnoze ovakvih poremećaj je za liječnike često mukotrpan. Liječnik mora imati veliko znanje i iskustvo kako bi u „šumi „ kliničkih simptoma razlučio o čemu se radi ,zatim vještinu komunikacije s pacijentom jer izuzetno je važno i osjetljivo kako će predočiti pacijentu izvor njegovih problema. Pacijenti često čuju pojam psihosomatske bolesti, međutim mnogi od njih ne znaju što to zapravo znači. Svakom pacijentu liječnik je dužan objasniti porijeklo njegovih organskih tegoba , kada je u to siguran i vješto pacijentu predočiti povezanost njegovih organskih tegoba koje pacijent ima kao simptom a koji je on pretvorio (transformirao) u organski simptom (glavobolja, "lupanje srca", gušenje itd.). Ovu transformaciju psihičkih tegoba (koje pacijent ne može sam prepoznati) takvi bolesnici najčešće transformiraju u neki od organskih simptoma. Pacijenti najčešće odbijaju dijagnoze kako je njihov problem u osnovi psihičkog porijekla. Ponekad je jako mukotrpno za liječnika objašnjavati pacijentu kako je uzrok njihovih tegoba psihičkog porijekla, jer za većinu naših pacijenata uglavnom je teško prihvatiti činjenicu kako oni imaju neki psihički problem, jer to znači biti drugačiji od ostalih.U percepciji naših pacijenata imati psihičke tegobe smatra se nečim jako lošim i zato takvi bolesnici teško podnose činjenicu i najčešće ne žele prihvatiti da boluju od nekog psihičkog poremećaja i da se trebaju liječiti. Za liječnika je izuzetno osjetljivo kako će i kada pacijentu objasniti njegov psihički uzrok tegoba , jer ukoliko to ne bude izloženo pacijentu na pravi način i nakon obavljenih pretraga kojima će se odbaciti organski uzrok, liječnik može imati bijeg pacijenta od liječenja i potpuno odbijanje terapije. Navest ću jedan primjer iz prakse kako najčešće takvi pacijenti reagiraju. Prije nekoliko godina dolazi mi u ordinaciju muškarac, srednjih godina sa simptomima stezanja u vratu, osjećaja nedostatka zraka, ponekad bolovima u prsnom košu. Učinio je čitav niz pretraga, koje donosi sa sobom, obilazeći liječnike zadnjih 6 mjeseci, ali jedino nije još radio ultrazvuk štitnjače. Prije pregleda govori mi; „Daj bože da mi sad nešto pronađete na pregledu štitnjače, jer ako je štitnjača uredna, ne znam što ću dalje,  a meni nije dobro“. Razgovorom s pacijentom, kliničkim pregledom i pregledom kompletne medicinske dokumentacije dijagnoza je bila depresivno panični poremećaj. Pacijent je bio očajan, sumnjao je u moju dijagnozu, koja mu se nije svidjela, ali ipak sam uspjela nagovoriti ga na liječenje. Mjesec dana nakon terapije pacijent se vidno bolje osjećao, tek tada je sa mnom mogao o svemu razgovarati. Uzimao je terapiju oko godinu dana . Danas je bez terapije i osjeća se dobro, živi normalno. Takvi pacijenti u obilaženju velikog broja liječnika susretnu se s liječnicima koji prepoznaju kako se radi o panično depresivnom poremećaju, ali pacijenti ne žele prihvatiti takvu dijagnozu i liječenje i stoga obilaze nove liječnike ne bi li im netko pronašao organsku bolest. Uzroci depresivno paničnog poremećaja Česta pitanja naših pacijenata u ordinacijama je zašto dolazi do depresije. Smatra se kako depresija nastaje kao posljedica poremećaja prijenosa jednog neurotransmitera (serotonina), dakle jedne biokemijske tvari koja omogućava prijenos živčanih impulsa s jednog živčanog završetka na drugi. Istraživanja su pokazala da se može poremetiti prijenos živčanih podražaja kao posljedica dugotrajnih iscrpljivanja živčanog sustava stresnim događajima tijekom dužeg vremenskog razdoblja (moguće i od djetinjstva) , zatim nekim trenutnim nemilim događajem (smrt voljene osobe), nekom značajnom promjenom u životu kao što su promjena mjesta prebivališta, gubitak posla, pad i gubitak godine na fakultetu, porod i zbog brojnih drugih događaja). Depresija je često znamo reći ili pročitati bolest današnjice, suvremenog i razvijenog svijeta. Evo nekoliko razloga zašto se može javiti. U svijetu kapitalizma, privatnog poduzetništva zahtijeva se potpuna predanost poslu. Mladi ljudi nakon zapošljavanja na velikoj su kušnji. Od njih se na poslu očekuje predanost, efikasnost, uspješnost, boravak na poslu ponekad i dulje od radnog vremena, pa čak i neradnim danima, a sve to sa posebnim zahtjevima za njihovom što boljom efikasnošću i produktivnošću. Ukoliko ste zaposlenik od Vas to očekuje Vaš poslodavac, a ukoliko ste privatni poduzetnik tada postajete zaposlenik a ujedno i taoc vlastite savjesti sa željom da u tom privatnom poslu uspijete kako bi osigurali egzistenciju sebi i svojim eventualnim zaposlenicima. Danas ljudi neprestano kako bi opstali moraju misliti na posao, kao osnovni izvor egzistencije. Ljudi puno sjede za računalom, šalju i primaju elektronsku poštu i telefoniraju, ukoliko rade uredski posao. Rad postaje postavljen ponekad i ispred obitelji, prijatelja i vlastitog zadovoljstva. Zahvaljujući takvoj predanosti poslu ljudi su stalno u vremenskom tjesnacu, stalno nešto moraju, moraju na vrijeme stići na posao, na vrijeme obaviti neki posao a često zbog toga zanemaruju svoje obroke hrane i tjelovježbu. Zbog neprestanog vremenskog tjesnaca hoće li negdje stići i nešto obaviti pokreću mehanizme stresa koji se vremenom sve više nagomilava i oštećuje stanice. Istraživanja su pokazala kako ljutnja, stres i zabrinutost oslobađaju bujicu hormona stresa koji mogu podići krvni tlak, šećer u krvi, slabe otpornost organizma, usporavaju probavu i dovode do toga da se ljudi osjećaju iscrpljeno i jadno. Stres možemo opisati kao prirodnu obrambenu reakciju organizma na neki događaj i on može biti pozitivan ukoliko nije prejak i ukoliko kratko traje. Međutim suvremeni život može biti uzrokom kroničnog stresa koji zatim ima dalekosežne posljedice za razvoj drugih poremećaja mentalnog zdravlja kao što je depresivno panični poremećaj. U današnje vrijeme obilja proizvoda i usluga koje se na tržištu nude mnoge ljude dovode do novčanih problema koji također mogu ukoliko novčana situacija nepredviđeno krene nizbrdo biti uzrokom kroničnog stresa koji zatim može ljude dovesti do depresivno paničnog poremećaja. Danas se ljudi potiču na uzimanje kredita za automobil, stan ili druge potrebe koje mnogi ljudi u određenom trenutku više ne mogu otplaćivati i tako nastaje problem koji ih psihički muči, a ukoliko dugo traje dovodi do panično depresivnog poremećaja.. Postoje bolesti koje mogu potaknuti nastanak depresije. To su 1) Neki lijekovi prestanak uzimanja amfetamina (lijek za podizanje raspoloženja) -beta blokatori (lijekovi za tlak i srce) -cimetidin (lijek za gastritis) -indometacin (nesteroidni antireumatik) -antipsihotici (lijekovi za liječenje težih psihičkih bolesti psihoza kao što su shizofrenija, manično depresivna psihoza) -oralni kontraceptivi (lijekovi protiv žačeća) -živa -citostatici (vinkristin, vinblastin ) 2) Infekcije - AIDS - gripa - infektivna mononukleoza (“bolest poljupca “, virusno oboljenje) - tuberkuloza - virusna upala pluća - hepatitis (virusna upala jetre) - sifilis ( kasni stadij ) 3) Hormonski poremećaji -Addisonova bolest -Cushingova bolest -niska i visoka razina homrona štitnjače -visoka razina paratiroidnog hormona -niska razina hormona hipofize (hipopituitarizam) 4) Bolesti vezivnog tkiva- RA ( reumatoidni artritis ) - SLE ( sistemni lupus eritematodes ) 5) Neurološki poremećaji-apneja pri spavanju (kratkotrajni povremeni prestank disanja u snu) -epilepsija sljepoočnog režnja -moždani udar -multipla skleroza -ozljede glave - Parkinsonova bolest 6) Poremećaji prehrane -pelagra (manjak B6 vitamina) -perniciozna anemija (manjak B 12 vitamina) 7) Novotvorine -rak -uznapredovali prošireni rak po cijelom tijelu 8 ) Kronični bolovi   Međutim depresija koja nastane primarno može potaknuti pojavu nekih kroničnih bolesti kao što su: 1) Gastrointestinalne bolesti: -gastritis -sindrom iritabilnog kolona (grčevi u crijevima, proljevaste stolice, ponekad pomiješane sa sluzi i krvlju) 2) Bolesti srca - akutni srčani infarkt - srčane aritmije - hipertenziju (povišeni krvni tlak ) 3) Endokrinološke bolesti -hipertireozu (ubrzani rad štitnjače) 4) Plućne bolesti -astma Navest ću jedan primjer, kako se jedna kronična bolest astma može pogoršati uslijed depresije: Prije nekoliko mjeseci u ordinaciju mi dolazi pacijentica u dobi od 65 godina koja 20 godina boluje od astme. Bolest je u zadnjih 10 godina pod kontrolom, pacijentica uzima propisane lijekove i nema značajnijih tegoba do unazad nekoliko mjeseci dana kada su se pojavili znakovi pogoršanja osnovne kronične bolesti, astme. Nalaz na plućima ( disanje ) , zatim nalaz spirometrije je objektivno lošiji, unatoč terapiji za astmu koju pacijentica uredno uzima i koja je bila uvijek djelotvorna. U razgovoru s pacijenticom pokušavam dokučiti što se to promijenilo u njezinom životu zbog kojega se kronična bolest pogoršala.   Iz razgovora se doznaje kako je pacijentica otišla u mirovinu prije nekoliko mjeseci , kako se teško nosi s tom činjenicom koja je za nju velika promjena u životu.U razgovoru uz navođenje čitavog niza drugih tegoba koje ona iznosi, pacijentica se rasplakala uz napomenu kako joj je tako svaki dan, ali ne zna zašto joj se sada sve to događa.U razgovoru navodim pacijenticu na temu njezinog posla, kako joj je sada u mirovini, kako bih vidjela kako je prihvatila činjenicu da je u mirovini. Ovaj razvor u njoj je pobudio bujicu emocija, plača, tuge kada je o tome govorila. Mislaim da je tek tada u razgovoru shvatila koliko ju je to pogodilo.Ponekad ljudi neke neugodne, nemile događaje proživljavaju na način da ih nisu u potpunosti svjesni,  a osobito nisu svjesni koliko ih određene situacije koje su za njih neugodne psihički pogađaju, dok se ne pokrene razgovor o takvim temama na način da sami shvate u čemu je problem.Ovom tehnikom koriste se specijalisti Obiteljske medicine gdje liječnik posebnom tehnikom savjetovanja kod pacijenta treba pobuditi samog pacijenta da shvati u čemu je problem. Kod ove pacijentice postavljena je dijagnoza depresije , koja je pogoršala postojeću kroničnu bolest (astmu) i ordinirana je terapija za liječenje depresije. Astma je kronična plućna bolest koja je karakterizirana napadajima otežanog disanja i kašlja koja je najčešće potaknuta nekim provocirajućima agensom. Najčešći provocirajući agens su alergeni, dakle tvari iz okoline koji potiču alergiju i upalnu reakciju (asmatičari su u 90 % i alergičari) ali može biti potaknuta i psihičkim poremećajima, što je kod ove pacijentice bio uzrok njenog pogoršanja astme. Na terapiju antidepresivima uz psihoterapijsku potporu pacijentica je odlično reagirala i vrlo brzo uz antiasmatične lijekove došlo je do gubitka simptoma astme koja se nije mogla staviti pod kontrolu bez terapije antidepresivima. Često se sjetim jedne pacijentice oboljele od ovog poremećaja, koja mi je rekla; „Prošli puta kada sam bila kod Vas bila sam u podrumu, a danas nakon mjesec dana terapije osjećam kako sam stigla na prvi kat“. Iz rečenice koju mi je ova pacijentica rekla, jasno je kako se osjećala kada nije uzimala terapiju, a kako se osjeća samo mjesec dana nakon početka terapije Liječenje panično depresivnog poremećaja Dijagnosticiranje panično – depresivnog poremećaja ponekad je za liječnike jednako teško kao i činjenica da je naši pacijenti teško žele prihvatiti. Liječnik koji je osjetljiv na psihosomatsku problematiku svojih pacijenata, koji želi posvetiti dovoljno pažnje u razgovoru sa svojim pacijentima,  može na vrijeme prepoznati ove poremećaje. Ukoliko se beznačajan organski poremećaj ( npr. blaži gastritis ili učestlo mokrenje uz prisutan mali broj bakterija u urinu) proglasi uzrokom bolesnikovih tegoba a one su bazično psihičke naravi, liječnik će propustiti na vrijeme adekvatno liječenje primarno psihičkog poremećaja svog pacijenta. Veliki problem u svakodnevnoj praksi svakog liječnika koji dijagnosticira ovakve mentalne poremećaje je osim prihvaćanja dijagnoze kod pacijenta i prihvaćanje terapije koju liječnik pacijentu predlaže. Liječenje panično-depresivnog poremećaja se provodi psihoterapijom i lijekovima. Samo psihoterapijom ne mogu se postići zadovoljavajući rezultati, jer poremećaj je između ostalih uzroka u poremećaju biokemijskog transmitera (prijenosnika) serotonina kojega treba oporaviti i vratiti na mjesto gdje će adekvatno obavljati svoju ulogu u nervnom sustavu. Liječnik koji se prihvati liječenja ovakvih pacijenata mora im biti dostupan za razgovor i eventualna pitanja osobito u prvim danima terapije antidepresivima . Naime poznato je da antidepresivi imaju određene nuspojave, koje na sreću ne traju dugo do 7 dana i koje su danas sve manje izražene u novijim generacijama antidepresivnih lijekova. Uz objašnjenje i potporu liječnika o realnim u praksi češće viđenim nuspojavama antidepresivnih lijekova,  pacijent koji ima dobar odnos sa svojim liječnikom će to prihvatiti i lakše podnijeti. Često pitanje naših pacijenata je da li lijekovi, antidepresivi, izazivaju ovisnost.  Antidepresivi ne izazivaju ovisnost, oni se samo moraju uzimati u dogovoru s liječnikom, dakle terapija nema smisla ukoliko ne slijedite upute liječnika i ukoliko uzimate terapiju neredovito uz povremene prekide.U takvim okolnostima neće imati pravi efekt prepisane terapije i osjećat ćete se loše. Neki pacijenti počnu uzimati terapiju a kada im se stanje poboljša , prekidaju terapiju kako se, kako oni kažu, ne bi navikli na lijekove i bili ovisnici. Nakon prijevremenog prekida terapije antidepresivima, nećete se odmah osjećati lošije već kroz 2-4 tjedna. Morate znati da kada prije vremena prekinete terapiju antidepresivima, ne možete brzo uspostaviti ponovno poboljšano dobro mentalno zdravlje koje ste imali u trenutku prekida terapije. Kod takvih pacijenata se tada javljaju frustracije i ponekad odustajanje od liječenja što uvijek znači produbljenje njihove depresije. Ovisnost mogu izazivati lijekovi koje naši pacijenti ponekad sami uzimaju ili bez kontrole liječnika. To su lijekovi za smirenje, opuštanje, bolje spavanje   generičkog imena benzodijazepini ( Normabel, Praxiten, Oxazepam, Apaurin itd.), koji ne mogu izliječiti panično depresivni poremećaj već samo jedno kratko vrijeme pomoći u smirivanju tegoba dok antidepresivi ne počnu djelovati. Upravo zato benzodijazepini se koriste uglavnom kao pomoć u prvih mjesec dana u liječenju panično depresivnog poremećaja , zatim se ovisno o stanju pacijenta ,prekida njihovo uzimanje .Ovi lijekovi imaju svoje mjesto u liječenju drugih psihičkih poremećaja ali samo terapija njima ne može kao niti samo psihoterapija pomoći u liječenju panično depresivnog poremećaja. Liječenje panično depresivnog poremećaja je kombinacija u početku terapije antidepresivima + anksioliticima ( sredstvima za trenutno ali kratkotrajno smirenje tegoba ) + pshiterapija. Kasnije se terapija nastavlja samo antidepresivima i psihoterapijom dovoljno dugo kako se tegobe ne bi ubrzo ponovno vratile. Liječenje traje najmanje 6 mjeseci a kod ponovljenje depresivne ili panične epizode ili njihove kombinacije poremećja, terapija traje najmanje godinu dana ili duže, ovisno o težini i dužini trjanja poremećaja kao i procjeni liječnika. U praksi mi se ponekad događa da žena kojoj je dijagnosticirana depresija i prepisana terapija lijekovima i psihoterapijom, koja je čak i želi uzimati, nailazi u obitelji, osobito od muža otpor i negativan stav prema uzimanju takve terapije. Ovakva situacija njezinu depresiju produbljuje, stanje takve pacijentice se vremenom sve više pogoršava a njezin život (funkcioniranje u obitelji i na poslu) u takvoj obitelji karakterizira se kao njezin nemar, izbjegavanje obiteljskih obaveza i neodgovornost. Neke od takvih pacijentica znaju me nazvati telefonom i reći kako im je suprug bacio tablete, jer smatra da su one štetne, da će joj naškoditi i učiniti od nje ovisnicu. U obitelji joj svi govore, a osobito muž; „Trgni se, bavi se nečim, zaboravi na gluposti koje te muče, imaš sve, sve sam ti omogućio što ti još treba a ti nama činiš ovakve probleme“. Ponekad treba proći nažalost kod takvih pacijentica godinu dana ili i duže vremena, kada se njihovo psihičko stanje toliko pogorša da se počinju razvijati misli o neizdrživosti takvog života i suicidalnim namjerama, a tek tada one konačno počnu uzimati antidepresivnu terapiju. Ovaj članak namijenjen je prvenstveno oboljelima od panično depresivnog poremećaja kako bi im se približila njihova bolest ili poremećaj i kako bi naši pacijenti shvatili da je to bolest kao i svaka druga koja se može liječiti. Želim napomenuti čitateljima ovog članka koji se dvoume o početku uzimanja terapije antidepresivima, zbog nekog od navedenih poremećaja, neka poslušaju svog liječnika, ali svakako neka to učine samo ukoliko imaju povjerenje i dobar odnos sa svojim liječnikom koji im je dijagnosticirao bolest i predložio terapiju. Ukoliko to nemaju neka potraže drugo mišljenje ili liječnika s kojim će ostvariti dobar kontakt i kojem vjeruju, jer sve navedeno su preduvjeti za uspješnu terapiju. Uloga liječnika je pomoći svojim pacijentima koji mu se obraćaju za pomoć, jer svima nam je želja imati zdravu populaciju, koja je preduvjet za lijep i kvalitetan život. Morate vjerovati svojim liječnicima koji Vam nude pomoć i rješenje Vaših tegoba, jer svi želimo vidjeti sretna lica poput ovih 2009-09-12T05:03:04+00:00 http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/povieni_krvni_tlak_hipertenzija http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/povieni_krvni_tlak_hipertenzija#When:07:00:45Z Povišeni krvni tlak je tlak u arterijama veći od normale, najčešće bez simptoma koji povećava rizik nastanka zatajenja srca, srčanog udara (infarkta srca), moždanog udara, aneurizmi (patološkog proširenja arterija), oštećenja bubrega i oštećenja očne pozadine (krvnih žila mrežnice oka). Hipertenzija znači povišenje krvnog tlaka bez obzira na uzrok, a dijeli se na primarnu (esencijalnu) i sekundarnu hipertenziju. Visoki tlak se naziva i „tihi ubojica“ jer najčešće godinama ne uzrokuje nikakve tegobe, a oštećuje vitalne organe i njihovu funkciju (mozak, srce, bubrege). Krvni tlak prirodno se mijenja u raznim razdobljima života jedne osobe i tijekom dana. Djeca i adolescenti imaju znatno niži tlak od odraslih osoba. Vrijednosti krvnog tlaka variraju i tijekom dana fiziološki. Tlak je najviši ujutro, a najniži noću za vrijeme spavanja. Zašto dolazi do povišenog krvnog tlaka Najčešće (95 %) je uzrok nepoznat i tada govorimo o primarnoj ili esencijalnoj hipertenziji. U preostalih 5% uzroka je sekundarna hipertenzija tj. povišeni tlak je posljedica nekih drugih bolesti ili poremećaja u tijelu kao (feokromocitom – tumor nadbubrežne žlijezde), zatim bolesti bubrega, uzimanje nekih lijekova itd. (o uzrocima će biti govora kasnije). Tlak se u arterijama može povisiti zbog: 1) Velike arterije mogu tijekom života izgubiti svoju prirodnu elastičnost i time postati krute. Zbog toga se ne mogu širiti kada srce kroz njih protiskuje krv i to dovodi do povećanje krvnog tlaka. Pri svakoj srčanoj kontrakciji (stiskanja srca) krv se pri svakom srčanom otkucaju probija većom snagom, kroz manje (sužene) prostore i tako krvni tlak raste. Ovaj uzrok povišenog tlaka najčešće je prisutan kod starijih osoba koje imaju ukrućene i aterosklerotski promijenjene krvne žile , čija je unutrašnjost (lumen) sužena. Dakle krv se protiskuje kroz suženi prostor i tako krvni tlak raste. 2) Krvni se tlak slično povisuje i kod vazokonstrikcije (stiskanja arterija) koje je najčešće hormonalnog ili stresnog porijekla.Tada se male arterije (arteriole) privremeno stisnu uslijed nervne napetosti koja potiče lučenje nekih hormona koji dovode do stiskanja, a time i suženja malih arterija pa krvni tlak raste. 3) Povećanje ukupnog volumena krvi u cirkulaciji povisuje krvni tlak. To se događa kod nekih oboljenja bubrega, kada oni nisu sposobni izlučiti dovoljnu količinu tekućine iz tijela i tada postoji „višak“ tekućine u cirkulaciji koja je svojim volumenom preobilna i tako volumno pritišće na stjenke urednih krvnih žila povečavajući krvni tlak. Ovaj poremećaj događa se kod nekih oboljenja bubrega, koji nisu sposobni izlučiti dovoljnu količinu tekućine i soli iz tijela. Uzroci: U najmanje 90 % ljudi koji imaju povišeni krvni tlak (hipertenziju) uzrok je nepoznat. Takvo se stanje naziva esencijalna hipertenzija. Esencijalna hipertenzija vjerojatno ima više mogućih uzroka.Mnoge promjene na srcu i krvnim žilama utječu na pojavu hipertenzije. Ukoliko je uzrok poznat tada govorimo o sekundarnoj (posljedičnoj) hipertenziji koja je nastala nakon nekog drugog poremećaja. Ovu vrstu hipertenzije ima 5-10 % hipertoničara (osoba s povišenim tlakom). U 5-10 % oboljelih s povišenim krvnim tlakom uzrok su bubrežne bolesti. Hormonski poremećaji ili uzimanje određenih lijekova (oralna kontracepcija protiv začeća) uzrok su povišenog tlaka u 1-2 % hipertoničara . Vrlo rijedak uzrok povišenog krvnog tlaka je feokromocitom, tumor nadbubrežne žlijezde koji luči adrenalin i noradrenalin. Gojaznost (debljina), zatim sjedilački način života, stres, prekomjerno uživanje alkohola ili prekomjerno konzumiranje slane i masne hrane, mogu imati značajnu ulogu u nastanku hipertenzije. Ove uzroke možemo nazvati i promjenljivim uzrocima nastanka hipertenzije, jer na njih svaki čovjek može imati utjecaja u njihovu nastanku. Promjenom bilo kojeg od navedenih uzroka može se izbjeći hipertenzija ukoliko ne postoji i nasljedni, nepromjenjivi uzrok. Postoje istraživanja koja pokazuju kako stres može dovesti, ukoliko je jedini mogući uzrok, do povremenog povišenja krvnog tlaka. Naime kod stresa aktiviraju se u tijelu biokemijski procesi koji dovode do stiskanja (vazokonstrikcije) krvnih žila, zbog lučenja određenih hormona i na taj način se jednim dijelom može objasniti mehanizam nastanka hipertenzije. Najčešći uzroci sekundarne hipertenzije; 1) BOLESTI BUBREGA a)  stenoza bubrežne arterije (suženje bubrežne arterije) b)  pijelonefritis (upala bubrežnog tkiva) c)  glomerulonefritis (upala bubrežnih kanalića) d)  tumori bubrega e)  policistična bolest bubrega (nasljedna bolest postojanja brojnih cista u bubrezima) f)  terapija zračenjem koja je oštetila bubrege g) dijabetes koji je uzrokovao dijabetičku nefropatiju (oštećenje bubrega kao posljedica šećerne bolesti) 2) HORMONSKI POREMEĆAJI a) hiperaldosteronizam b) Cushingov sindrom (bolest prekomjernog lučenja kortizola) c) feokromocitom (tumor nadbubrežne žlijezde) 3) LIJEKOVI  a) oralna kontracepcija b) kortkosteroidi c) ciklosporin (imunosupresiv, lijekovi za smanjenje imunološkog odgovora koji se daje kod autimunih bolesti) d) eritropoetin (lijek koji stimulira stvaranje crvenih zrnaca, fiziološki u normalnim uvjetima ga luči bubreg) e) antidepresivi (lijekovi za liječenje depresije, potištenosti) f) dekongestivi g) kokain h) zloporaba alkohola 4) DRUGI UZROCI a) koarktacija (urođeno ili nasljedno suženje početnog dijela aorte) b) preeklampsija (komplikacije u trudnoći) c) akutna intermitentna porfirija (akutno povremeno povišenje porfirijskih spojeva u krvi) d) akutno otrovanje olovom Mehanizam regulacije krvnog tlaka Krvni tlak je reguliran mehanizmom renin-angiotenzin aldosteronskim mehanizmom. Pad krvnog tlaka izaziva lučenje renina bubrežnog enzima. Renin zatim aktivira angiotenzin (hormon) koji dovodi do suženja (vazokonstrikcije) mišićnog sloja malih krvnih žilica arteriola (najmanjih ogranaka arterija) na periferiji, povećavajući tako krvni tlak. Renin zadržava vodu u tijelu, time se volumen krvi u žilama povećava i tako se povisuje krvni tlak. Bubrezi na nekoliko načina mogu regulirati krvni tlak. Ukoliko se vrijednost krvnog tlaka povisi, bubrezi počinju izlučivati veću količinu soli i vode. Time se volumen krvi smanjuje i tako se snižava krvni tlak.  Obratno ukoliko se krvni tlak snizi bubrezi smanjuju lučenje vode (urinom) iz tijela i tako se zadržavanjem tekućine u krvnom optoku povisuje krvni tlak.Temeljem svega navedenog jasno je kako bubrezi imaju vrlo važnu ulogu u regulaciji krvnog tlaka i kako bilo koja bolest bubrega može privremeno ili trajno dovesti do hipertenzije. U praksi susrećemo kod akutnih bubrežnih bolesti (pijelonefritisa-upala tkiva bubrega) ili bubrežnog napadaja zbog kamenca u bubregu najčešće privremeno povišenje krvnog tlaka. Kad se otkloni uzrok (upala, bubrežni kamenac),  tlak se snizi na normalne vrijednosti, ukoliko nema drugih mogućih uzroka koji podržavaju hipertenziju. Također i druge bubrežne bolesti kao suženje (stenoza)  bubrežne arterije (renalne arterije), koja opskrbljuje bubrege i nadbubrežnu žlijezdu, dovode do hipertenzije. Simpatički živčani sustav , koji je dio autonomnog živčanog sustava , koji funkcionira u našem tijelu bez naše volje, privremeno može povisiti krvni tlak ukoliko se organizam nalazi u nekoj opasnosti. To je obrambena, tj. kompenzacijska reakcija tijela. Simpatički živčani sustav tako povećava snagu i brzinu srčanih otkucaja.Također ovim mehanizmom sužava se najveći broj arteriola, a proširuje se broj arteriola u skeletnim mišićima , gdje je potrebna veća prokrvljenost.Osim toga simpatički živčani sustav, smanjuje izlučivanje soli i vode putem bubrega i tako povećava tjelesni volumen krvi. Simpatički živčani sustav također otpušta hormone adrenalin i noradrenalin koji potiču tj. stimuliraju srce i krvne žile. Kod pojačanog mišićnog ili fizičkog rada uključuju se kompenzacijski mehanizmi koji održavaju krvni tlak unutar normalnih granica. Kod pojačanog mišićnog ili fizičkog rada srce izbacuje veći volumen krvi, povisuje se tako krvni tlak što ima za posljedicu širenje (dilataciju) krvnih žila zbog čega bubrezi počinju izlučivati veću količinu vode i soli, zbog čega se krvni tlak smanjuje. Međutim kod pojedinih ljudi, osobito kod starijih osoba koje imaju arteriosklerotski promijenjene (neelastične arterije)  nema kompenzacijskog širenja krvnih žila u naporu, pojačanom mišićnom naporu i krv se ne vraća kompenzacijskim mehanizmom na normalu. Arteriosklerotske promjene na krvnim kapilarama bubrega također će ometati sposobnost bubrega da izlučuje sol i vodu, što u konačnici ima za posljedicu hipertenziju. Simptomi Posljedice povišenog krvnog tlaka su pogubne za čitav niz organa i organskih sustava. Stoga je od iznimne važnosti pravodobno otkrivanje povišenog tlaka dok još nije uzrokovao oštećenja. Vrlo često u početku nastanka hipertenzije karakterističan je izostanak simptoma povišenog krvnog tlaka. On se najčešće otkriva kada su izraženi simptomi koji upućuju na vrlo visoki skok tlaka, promjene i oscilacije krvnog tlaka ili posljedice koje povišeni krvni tlak uzrokuje na drugim organima (očima, bubrezima, krvnim žilama, srcu i mozgu).  Osim navedenih posljedica krvnog tlaka on se otkriva i sistematskim pregledima ili slučajnim rutinskim mjerenjima u ordinaciji liječnika obiteljske medicine. Osobe koje imaju povišeni krvni tlak najčešće se jave liječniku kada osjete zatiljnu glavobolju, omaglice, vrtoglavice, umor, pospanost, osjećaj da im je glava “napuhnuta kao balon”, zujanje ili šum odnosno pucketanje u ušima, nestabilnost pri hodu. Neki od oboljelih navode zamućenje ili poremećaje vida. Pojedini imaju bolove u prsnom košu, bolove u lijevoj strani vrata ili lijevoj ruci, pojedini neki navode palpitacije („lupanje srca“). Klasifikacija krvnog tlaka u odraslih Povišeni krvni tlak otkriva se slučajno, sistematskom kontrolom krvnog tlaka u ordinaciji ili zbog pojave simptoma povišenog krvnog tlaka koji je visok, koji se mijenja, varira (oscilira) ili ukoliko postoje oštećenja pojedinih organa ili organskih sustava (oči, bubrezi, simptomi predinfarktnog stanja, moždanog udara). Mnogi naši pacijenti sami sebi mjere krvni tlak različitim, ponekad vrlo netočnim mjeračima krvnog tlaka i tada dobivaju obično niže ili čudne vrijednosti tlaka. Krvni tlak može biti pogrešno izmjeren kućnim mjeračima tlaka ukoliko ljudi imaju slabije punjen puls ili aritmiju jer takvi mjerači ne mogu točno izmjeriti prvi i zadnji srčani ton kod mjerenja krvnog tlaka, stoga su vrijednosti krvnog tlaka netočne. Postoji „sindrom bijele kute„ što se objašnjava činjenicom kako pacijenti imaju obično visok ili nešto viši tlak u ordinaciji u odnosu na onaj mjeren u kućnim uvjetima. Studije su pokazale kako je preživljavanje takvih pacijenata značajno veće ukoliko uzmemo u obzir vrijednosti izmjerene u ordinaciji nego u kućnim uvjetima. Osim toga iskusan liječnik mjerit će tlak svom pacijentu nakon opuštajućeg razgovora s pacijentom, osobito kad uoči kako se pacijent priviknuo na novu atmosferu i nakon pregleda odnosno na kraju posjete pacijenta liječniku. Ovakav pristup nužan je kako bi se pacijent opustio, priviknuo na atmosferu u ordinaciji, osobito ukoliko ne posjećuje često liječnika i ukoliko je to njegov prvi susret s novim liječnikom.  Na naše pacijente značajno utječe atmosfera i pristup liječnika njemu kao pacijentu. Najčešće je povišen krvni tlak u ordinaciji koji je povezan s napetošću onaj kojem je povišen sistolički ( „gornji“ ) krvni tlak a uredna je vrijednost dijastoličkog („donjeg „) krvnog tlaka (npr. 150,160 / 80). Pacijenti me često pitaju koji je optimalni krvni tlak . Smatra se tlak 120/80 ili nešto niži optimalnim bez obzira na dob, jer su znanstvene studije pokazale kako navedeni krvni tlak najmanje opterećuje i potencijalno oštećuje arterijski krvožilni sustav, srce i druge organe .        Kategorija     Sistolički krvni tlak     Dijastolički krvni tlak Normalan (optimalan) krvni tlak             ispod 130 mm Hg / ispod 85 mm Hg Visoki normalni krvni tlak                 130-139 / 85-89 Stupanj 1 (blaga) hipertenzija                 140-159 / 90-99 Stupanj 2 (umjerena) hipertenzija                 160-179 /100-109 Stupanj 3 (teška) hipertenzija                 180-209 /110-119 Stupanj 4 (vrlo teška) hipertenzija             210 ili viši /120 ili više Dijagnoza Krvni tlak se obično mjeri nakon što je osoba sjedila ili ležala barem 5 minuta. Smatra se kako su vrijednosti krvnog tlaka iznad 140/90 povišene , ali dijagnoza se ne postavlja temeljem jednog mjerenja. Potrebno je učiniti barem tri neovisna mjerenja u različitom dobu dana ili u tri različite posjete liječniku. Potrebno je prema vrijednostima krvnog tlaka odrediti stupanj hipertenzije (prema vrijednostima krvnog tlaka). Nakon što liječnik utvrdi povišeni krvni tlak, potrebno je učiniti dodatnu dijagnostiku, naime potrebno je utvrditi postoji li primarna ili sekundarna hipertenzija (posljedica nekih drugih bolesti)-vidjeti pod „uzroci„. Osim toga potrebno je utvrditi postoje li neki drugi poremećaji, navike (pušenje, droge, alkohol) ili lijekovi (kortikosteroidi, oralni kontraceptivi i sl.) koje su dovele ili podržavaju povišeni krvni tlak. Posebno je potrebno utvrditi postoji li posljedično djelovanje povišenog krvnog tlaka na krvne žile, srce, mozak i bubrege. Potrebno je učiniti određene pretrage krvi 1) Krvnu sliku, osobito broj eritrocita, jer krvni tlak može biti povišen kod povećanog broja crvenih krvnih stanica (eritrocita) kod bolesti koja se zove policitemija. Ona može biti primarna ili sekundarna (posljedica kompenzacije kroničnih plućnih bolesti) 2) Određivanjem GUK-a (šećera u krvi natašte) 3) Određivanjem masnoća u krvi lipidogram - razina kolesterola, LDL, HDL, VRDL, triglicerida) 4) Određivanje kreatinina u krvi 5) Određivanjem serumskih elektrolita u krvi (kalij, natrij) 6) Urin - kontrola mokraće, određivanje postoje li bjelančevine u urinu - znak oštećenja bubrega Osim navedenih pretraga krvi potrebno je utvrditi postoje li promjene na određenim organima: 1) SRCE. Potrebno je učiniti Rtg srca i pluća i EKG srca kako bi se utvrdilo postoje li znakovi oštećenja odnosno proširenja srca, kao posljedica povišenog krvnog tlaka. Stetoskopom auskultacijom (slušanjem srca slušalicama) iskusan liječnik može čuti tkz. četvrti srčani ton kao jednu od najranijih promjena izazvanih visokim krvnim tlakom. 2) BUBREZI : Potrebno je anamnestičkim podacima koje liječnik dobiva od pacijenta saznati o eventualnim ranijim bubrežnim bolestima, zatim potrebno je učiniti kolor dopler ultrazvuk bubrega. Ovim pregledom liječnik će utvrditi postoje li bilo kakve promjene na bubrezima (tumori, proširenja bubrežnih kanalića u bubrežnim čašicama, kamenci ili pijesak u bubrezima, ciste bubrega ili neke druge bolesti i anomalije). Danas je moguće kolor dopler ultrazvukom ima izmjeriti protok odnosno RI (rezistentni indeks) indeks otpora u ograncima bubrežne arterije i tako se može zaključiti postoji li oštećenje bubrega. Također se postojanje oštećenja bubrega kako je prethodno napisano provjeriti pregledom urina sa sedimentom iz kojeg se može utvrditi postoje li bjelančevine u urinu, zatim koje stanice su prisutne u sedimentu (eritrocitni ili leukocitni cilindri), kristali fosfata, karbonata, oksalata ili neke druge patološke stanice.Ukoliko se sumnja na feokromocitom (izrazita glavobolja, napadaji brzog i nepravilnog rada srca, pretjerano znojenje, drhtanje i bljedilo. Feokromocitom se otkriva određivanjem raspadnih produkata noradrenalina i adrenalina u urinu. Ova pretraga ne radi se rutinski, jer je vrlo rijetko feokromocitom uzrok povišenog krvnog tlaka, ali na njega svaki liječnik mora misliti kao mogućim uzrokom izrazite ili maligne hipertenzije (visokih vrijednosti) krvnog tlaka. 3) OČI :  Potrebno je utvrditi postoje li oštećenja očne pozadine (fundusa) oka osobito mrežnice oka. Na mrežnici oka liječnik može nakon proširenja zjenica kapima, pogledati oftalmoskopom očnu pozadinu odnosno krvne žile mrežnice. Na taj način moguće je utvrditi postoje li promjene na očnoj pozadini od početnih suženja arterija i fenomena križanja krvih žila do edema papile (nateknuće izlaska očnog živca). Svakako liječnik treba nakon utvrđivanja povišenog krvnog tlaka, osobito kod mladih ljudi tragati za mogućim uzrokom, iako je uzrok nepoznat u 95 % oboljelih. Također treba tragati za endokrinološkim bolestima, aldosteronizmom, kod kojeg dolazi do pojačanog lučenja hormona aldosterona kojeg luči nadbubrežna žlijezda. Određivanje kalija u serumu može pomoći u otkrivanju ove bolesti. Također mjerenjem krvnog tlaka na obje ruke može se otkriti ili se postaviti sumnja za stečenu koarktaciju aorte. Urođene koarktacije (suženja početnog dijela aorte) otkrivaju se u ranom djetinjstvu jer postoje značajne razlike u pulsu na nogama (slabiji puls) u odnosu na pojačan puls (intenzitet punjenja arterija) koje opskrbljuju gornje dijelove tijela ( glavu, vrat i ruke). Prognoza povišenog krvnog tlaka ( hipertenzije ) Neliječeni visoki krvni tlak povećava rizik nastanka koronarne srčane bolesti koja može dovesti do infarkta srca, zatim srčanog zatajenja (smanjenja funkcije srčanog mišića) i moždanog udara čak i u mlađoj životnoj dobi. Visoki osobito neliječeni krvni tlak danas se smatra glavnim čimbenikom za nastanak moždanog udara.  On je također jedan od tri najvažnija uzroka nastanka infarkta miokarda na koji se može povoljno utjecati. Preostala druga dva čimbenika su pušenje i povišene masnoće u krvi (hiperlipidemija). Kod dugogodišnjeg neliječenog ili neadekvatno liječenog povišenog krvnog tlaka u srcu dolazi do zadebljanja ( hipertrofije ) srčanog mišića. Krvne žile koje opskrbljuju srčani mišić kisikom i hranjivim tvarima ( koronarne arterije) nalaze se na vanjskoj strani srčanog mišića i opskrbljuju svojim najtanjim ograncima debljiinu srčanog mišića od oko 1 cm. Kada zbog povišenog krvnog tlaka dođe do zadebljanja srčanog mišića više od 1 cm u presjeku mišića, srčane (koronarne) krvne žile ne mogu opskrbiti dovoljnom količinom krvi najdublje dijelove srčanog mišića (endokarda)  koji je odebljao i tada može nastupiti srčani udar (infarkt srca) i bez aterosklerotskih promjena tj. i bez (stvaranja naslaga u koronarnim srčanim krvnim žilama) koje opskrbulju srčani mišić. Ukoliko uz zadebljanje srčanog mišića osoba puši, ima povišene masnoće ili šećer u krvi tada dolazi i do aterosklerotskih promjena u srčanim (koronarnim) krvnim žilama i mogućnost nastanka srčanog infarkta se višestruko povećava .   Dakle u početnoj fazi oštećenja srčanog mišića dolazi do zadebljanja srčanog mišića uslijed povišenog krvnog tlaka koji nije ili je neadekvatno liječen. Kasnije dolazi do proširenja srčanih klijetki. Najprije dolazi do zadebljanja (hipertrofije a zatim proširenja (dilatacije) lijeve klijetke. Uslijed proširenja lijeve klijetke dolazi do volumnog opterećenja srčanog zaliska koji dijeli lijevu pretklijetku i klijetku (mitralni zalisak) koji vremenom popušta i dovodi do prelijevanja (vraćanja)  krvi iz proširene lijeve klijetke u lijevu pretklijetku a zatim u pluća. Na taj način razvija se plućni edem (“voda u plućima”) koja može ukoliko se ne intervenira medikamentoznom terapijom (lijekovima)  dovesti do smrti. Takvi bolesnici javljaju se jer imaju nedostatka zraka, ne mogu noću spavati, tipično je da spavaju na 2-3 jastuka, polusjedeći) često uz otvoreni prozor jer nemaju dovoljno zraka. Uglavnom imaju i otok (edeme) potkoljenica, osjećaju se malaksalo, slabo, nemaju snage i osjećaju zaduhu. Liječenje povišenog krvnog tlaka Primarna (esencijalna) hipertenzija ne može se izliječiti, za razliku od sekundarne koja se može izliječiti odstranjenjem uzroka koji je doveo do hipertenzije (npr. tumor nadbubrežne žlijezde- feokromocitom). Svi koji imaju dijagnosticiranu primarnu hipertenziju (nepoznat uzrok povišenog krvnog tlaka) moraju znati kako izliječenja nema, kako će liječenje biti DUGOTRAJNO I DOŽIVOTNO. U praksi se često susrećem kako pojedni bolesnici zanemaruju ili uzimaju neredovito terapiju za krvni tlak što je pogubno za njihov srčano krvožilni sustav. Mnogi naši pacijenti uzimaju terapiju za sniženje krvnog tlaka samo onda “kad osjete” kako imaju povišeni krvni tlak. To je potpuno pogrešan način uzimanja terapije koja može potencirati nagle promjene i skokove krvnog tlak i ubrzati nastanak komplikacija Terapija koja se propisuje za sniženje krvnog tlaka treba se uzimati redovito, po mogućnosti u isto doba dana i potrebno je nekoliko puta tjedno, ponekad ujutro, ponekad navečer izmjeriti i bilježiti vrijednosti krvnog tlaka, nakon odmora od 10- etak minuta. Svaki bolesnik kojem je prvi put dijagnosticiran povišeni krvni tlak i prvi put prepisana terapija, trebaju u dogovoru s liječnikom dolaziti u slijedeća tri mjeseca kontrolirati krvni tlak u ordinaciju. Također treba bolesnika uputiti koji tlakomjer za kućnu upotrebu treba kupiti i pokazati mu kako i kada će sam kontrolirati i bilježiti vrijednosti krvnog tlaka.Potrebno je usporediti u ordinaciji izmjerene vrijednosti krvnog tlaka na bolesnikovom i liječničkom tlakomjeru u ordinaciji kako bi se vidjelo jesu li izmjerene vrijednosti na kućnom tlakomjeru točne. Zatim je nužno napraviti plan i dogovor između liječnika i bolesnika,  kada će se bolesnik javljati svom liječniku s mjerenim vrijednostima krvnog tlaka, jer to jedino jamči sigurnost kako će bolesnik pavovaljano uzimati propisanu terapiju. Kod starijih bolesnika liječnik treba upozoriti bolesnike kako na propisanu terapiju može doći do naglog pada krvnog tlaka i kako bi bilo dobro mjeriti krvni tlak u sjedećem i stojećem stavu kako bi se izbjegle omaglice, nesigurnost pri hodu i posljedice preniskog tlaka za starije osobe. Kod dakle propisivanja terapije liječnik bi trebao u prva tri mjeseca nakon propisivanja terapije kontrolirati i istitrirati ( vidjeti koja vrsta, doza ) lijekova za sniženje krvnog tlaka je najoptimalnija za njegovog pacijenta. Kada se jedanput odredi vrsta lijeka / lijekova za sniženje krvnog tlaka i kada se uvidi da su efikasni, tada se bolesnik treba toga pridržavati. To znači da kada bolesnik ujutro izmjeri tlak 120/80 neće preastati uzimati terapiju ili izostaviti lijek koji mu je preporučen, već će ga popiti. Vrijednosti tlaka neće padati ispod normale ili tek neznatno ukoliko je terapija pravilno, optimalno određena. Ukoliko se kod tako izmjerenog tlaka ne popije jutarnja doza lijeka tada je za očekivati da će u slijedeća 24 ili 48 sati doći do naglog i velikog porasta tlaka, zbog kojeg mnogi bolesnici završavaju u Hitnoj službi. Tlak tijekom dana normalno i kada nemate povišeni krvni tlak ili kada niste pod terapijom za sniženje krvnog tlaka varira, ali te varijacije su fiziološke.Tako i bolesnici koji su pod terapijom imaju varijacije od 5-10 % u vrijednostima tlaka koje su tolerirajuće. Međutim najopasnije je izostavljati terapiju, ne uzimati propisanu terapiju i na taj način ugrožavati vlastito zdravlje. Terapija koja se propisuje kod bolesnika s povišenim krvnim tlakom određuje se nakon prethodno učinjenih dijagnostičkih pretraga. Zatim se terapija određuje u skladu s dobi bolesnika, spolom, pridruženim drugim bolestima, prema već propisanoj terapiji za druge bolesti i naravno prema vrijednostima krvnog tlaka.  Svi navedeni parametri uzimaju se u obzir i tada se propisana terapija treba redovito uzimati. Liječniku je također važno pri odluci o terapiji znati obiteljsku anamnezu, navike (pušenje, droge, alkohol), postoji li kontraindikacija za primjenu nekih lijekova za sniženje krvnog tlaka (npr. ne smiju se propisivati beta blokatori kod asmatičara) također je liječniku od iznimne važnosti postoje li već promjene na ciljnim tj. vitalnim organima i kojeg su intenziteta (srce, mozak, bubrezi).Uz propisanu terapiju bolesnicima koji boluju od povišenog krvnog tlaka liječnik treba u razgovoru sa svojim pacijentom pokušati postići da on sam uvidi koje greške u svakodnevnom životu čini i što valja promijeniti u cilju što uspješnijeg liječenja. Evo nekih smjernica: 1) Potrebno je promijeniti životne navike u prehrani, pokušati reducirati tjelesnu težinu 2) Smanjiti unos soli 3) Smanjiti udio masti, osobito zasićenih masnih kiselina 4) Smanjiti konzumaciju alkohola 5) Prekinuti pušenje 6) Povećati fizičku aktivnost (hodanje dnevno barem ½ sata ili vježbanje 15-estak minuta / dan)     NAJVEĆA JE GREŠKA PREKINUTI TERAPIJU KADA SE KRVNI TLAK NORMALIZIRA.   Osnovne preporuke koga i kada treba liječiti povišeni tlak lijekovima: 1) Osobe s trajno povišenim krvnim tlakom, iznad 180/110 mm Hg 2) Osobe s tlakom 140/90 odluku treba donijeti prema riziku za nastanak kardiovaskularnih bolesti, postojanje šećerne bolesti, povišena masnoća u krvi ili oštećenje vitalnih organa 3) Treba liječiti i bolesnike sa izoliranom sistoličkom hipertenzijom (samo povišenje sistoličkog “gornjeg” krvnog tlaka. Takav povišeni tlak imaju obično stariji bolesnici. Danas temeljem statističkog praćenja oboljelih s izolirano povišenim sistoličkim tlakom vidimo, osobito u starijih od 60 godina kako je i samo taj povišeni tlak uzrok opasnosti od nastanka koronarne bolesti, moždanog udara i aneurizmi krvnih žila (patolškog proširenja) arterija koje pod povišenim arterijskim, sistoličkim tlakom, mogu prsnuti. 4) Terapija se primjenjuje kod malignih hipertenzija. Vrijednosti krvnog tlaka iznad 220/120 mmHg Koje lijekove ćete uzimati, jedan ili više njih i koje kombinacije odredit će Vaš obiteljski liječnik ili kardiolog. Danas je na raspolaganju liječnicima veliki izbor različitih vrsta lijekova za sniženje krvnog tlaka. Kod propisivanja terapije liječnici se oslanjaju na primjenu terapije prema primjeni onog lijeka ili kombinacije koja će uz najmanju dozu imati NAJPOVOLJNIJI UČINAK NA SNIŽENJE KRVNOG TLAKA UZ NAJMANJE NUSPOJAVA LIJEKA. Najčešća pitanja pacijenata koji uzimaju terapiju za sniženje krvnog tlaka 1) Koliko dugo moram uzimati terapiju zs sniženje krvnog tlaka? U najvećeg broja bolesnika hipertenzija je primarna (esencijalna), nepoznatog uzroka i terapija se uzima kontinuirano i doživotno uz samokontrolu tlaka samog bolesnika i povremene kontrole liječnika, Kontrole krvnog tlaka nužne su kako bi se utvrdilo je li prepisana terapija dovoljno i dalje učinkovita i treba li se u terapiji nešto mijenjati. 2) Ukoliko pijem terapiju za tlak i tlak mi bude 120/ 80 trebam li i dalje uzimati terapiju ili mogu prestati? Terapiju ne smijete prestati, a tlak se neće spustiti tako da bude prenizak ukoliko je terapija optimalno određena. Osobito nemojte sami prekidati ili smanjivati terapiju bez konzultacije s liječnikom. Ukoliko mjerenjem imate nekoliko dana tlak koji je tijekom cijelog dana snižen, dakle ispod 120/80 tada trebate posjetiti svog liječnika koji će utvrditi kako i koliko terapiju treba korigirati. 3) Osjetio sam od kada uzimam terapiju za sniženje krvnog tlaka smanjenje libida, može li to biti od prepisane terapije? Postoje određeni lijekovi koji urječu na smanjenje libida. Jedna grupa takvih lijekova su beta blokatori. U konzultaciji s Vašim liječnikom utvrdit će se može li se propisana terapija zamijeniti nekom drugom vrstom lijekova ili ne. Nemojte sami ništa mijenjati bez konzultacije s liječnikom. 4) Mogu li uz lijekove za sniženje krvnog tlaka uzimati Viagru i slične lijekove? Lijekovi kao što je Viagra i slični ( lijkekovi za stimulaciju potencije i erekcije)  ne bi se smjeli uzimati s lijekovima za sniženje krvnog tlaka. Najčešće osobe koje imaju povišeni krvni tlak imaju i neke već prisutne promjene na srcu i krvnim žilama i u takvim situacijama je kontraindicirano prepisivati Viagru. Viagru i slične lijekove trebaju propisivati liječnici nakon pregleda pacijenta, osobito pregleda srca, krvnih žila i krvnog tlaka kao i nekih laboratorijskih pretraga. Danas se Viagri slični lijekovi nabavljaju na razne načine, pa i preko interneta, bez liječničkog nadzora, stoga je često i nadzor nad njihovom primjenom bez kontrole, a na štetu i volju samih pacijenata. Za sve dodatne upite i informacije, izvolite nazvati na tel. 01 48 40 813 (8-19 h), subotom (8-12 h) ili izvolite poslati upit  klikom na e-mail; ultrazvuk.tarle@gmail.com 2009-03-05T07:00:45+00:00 http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/rak_karcinom_testisa http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/rak_karcinom_testisa#When:07:05:00Z Rak testisa nastaje u spolnim žlijezdama muškaraca sjemenicima (testisima) koje se nalaze u mošnjama (skrotumu). Sjemenici (testisi) su muške spolne žlijezde u kojima se stvara testosteron (spolni hormon) koji potiče stvaranje i sazrijevanje spermija u testisima koji su neophodni za oplodnju. Rak testisa najčešće se manifestira oteklinom, čvorom, kvržicom u jednom od testisa, koja je najčešće bezbolna (rjeđe bolna), gubitkom seksualne aktivnosti, pojavom krvi u ejakulatu ili simptomima uzrokovanim metastazama raka testisa (bolovima u donjem dijelu leđa ili donjem abdomenu zbog metastaza u limfnim čvorovima uz aortu). Međutim ukoliko je čvor u testisu, odnosno tumor manji, ili ukoliko se nalazi u središnjem, unutrašnjem dijelu testisa, ne mora biti opipljiv i ne mora izazivati kao takav nikakve simptome, ali ukoliko postoji on je svakako vidljiv ultrazvučnim pregledom. Dakle ponekad oboljeli nemaju nikakve simptome od navedenih i nemaju opipljivu tvorbu, ali ipak imaju tumor testisa. Na sreću rak testisa je rijedak zloćudni tumor, ali njegova zloćudnost je u tome što zahvaća dječake, mladiće ili mlađe muškarce u dobi najčešće od 15 - 40 -te godine života. U Velikoj Britaniji svake godine se pojavi 1 400 novooboljelih. Karcinom testisa zastupljen je u 1% svih zloćudnih bolesti muškaraca. Za nas liječnike i naše bolesnike je svakako značajno rano otkriti bolest, jer se radi o oboljelim mladim osobama u fertilnoj dobi, gdje se svi tumorski procesi odvijaju brzo, a koji mogu biti, ako se bolest ne otkrije na vrijeme, životno ugroženi. Često se događa da bolest nije na vrijeme dijagnosticirana jer nema sistematski određenih pregleda aktivnog traženja raka testisa u populaciji koju bolest zahvaća. Najtočniji i najjednostavni je ultrazvučni pregled muškaraca navedene dobi, zatim pregled mladića i mlađih muškaraca u dobi kada se bolest najčešće javlja, a koji se nalaze u rizičnoj grupi za pojavu raka testisa (npr. kriptorhizam, Klinfelterov sindrom) ili dječaci, mladići ili mlađi muškarci koji imaju bilo koji simptom koji može upućivati na rak testisa kako bi se bolest što ranije otkrila. Ipak gotovo bez obzira na zloćudnost i raširenost bolesti u trenutku dijagnosticiranja uz prikladnu primjenu operativnog odstranjenja testisa (orhidektomije), kemoterapije i radioterapije danas se postiže izlječenje od 80-100%, prosječno izlječivost bolesti je oko 95% . Postoje podaci o 85% izlječenju kod odmaklog stadija raka testisa određenih histoloških tipova karcinoma testisa, kod postojanja čak udaljenijih metstaza. Seminomi imaju najbolju prognozu Oko 95 % svih zloćudnih tumora testisa potječe iz zametnih stanica. Rak testisa dijelimo u dvije osnovne grupe: seminomi i neseminomatozni karcinomi zametnih stanica testisa (NSGCT). Seminomi su odgovorni za gotovo polovicu od ukupno oboljelih (40 %). Ostali broj oboljelih ima neki od patohistoloških vrsta neseminomatoznih karcinoma testisa, među kojima je najzastupljeniji teratom. Postoji dakle nekoliko pato-histološka tipova tumora testisa ali, najčešći su seminomi, a od neseminomatoznih - teratomi. Tipični simptomi zbog kojih se muškarci javljaju liječniku su oteklina ili čvor u testisu koji može biti bezbolan ili umjereno bolan, zatim osjećaj nelagode ili „zatezanja“ u testisu bez opipljivog čvora, promjena boje kože na skrotumu iznad testisa, bolna ejakulacija, krv u ejakulatu. Dijagnosticira se najlakše ultrazvukom s kolor doplerom (gotovo 100 % sigurnost u dijagnostici) i određivanjem vrijednosti HCG, alfa feto proteina -  AFP i laktat dehidrogenaze - LDH u krvi. Svako povećanje testisa, oteklina ili bol u testisu zahtijeva detaljan pregled u smislu isključenja mogućeg karcinoma testisa.  Povećanje sjemenika ( testisa)  ili nabreklina u skrotumu ( mošnjama) može biti posljedica raka testisa. Uzrok raka testisa nije poznat. Postoje neki pokazatelji koji upućuju na učestaliju pojavu raka testisa kod muškaraca kojima se u dječjoj dobi do 3 godine nisu spustili testisi u mošnje ( kriptorhizam)  i kod Klinfelterova sindroma tj. radi se o urođenom kromosomskoj abnormalnosti. Primijećeno je da takvi dječaci u dobi od puberteta do 40-te godine života imaju veću vjerojatnost razvoja raka testisa kao i oni koji su tijekom života zadobili udarac u testis. Uzrok Nije u potpunosti poznat uzrok ovog oboljenja.Postoje ipak mogući uzroci bolesti: a) Kriptorhizam ; ( nespušteni testis u mošnji).Uzrok kriptorhizma objašnjava se neskladom ravnoteže između androgena i estrogena ( muških i ženskih spolnih hormona). Ukoliko je AFP majke u krvi povišen to može dovesti do neusklađenog odnosa tih hormona i rađanje muške djece s kriptorhizmom b) Klinfelterov sindrom-urođeni poremećaj kromosoma ( kromosomska aberacija) c) Muškarci izloženi štetnom djelovanju nafte, plina, kože i alkoholnih pićad) Udarac u testis e) Rak testisa u obitelji Rak testisa počne se razvijati iz jedne promijenjene stanice testisa i daljnjom diobom stanica testisa razvijaju se zloćudne stanice testisa. Pojavnost ( incidencija) raka testisa je češća 4x u muškaraca bijele rase u odnosu na muškarce crne rase. Posljednjih godina   pojava bolesti ( incidencija )  raste u Europi i SAD.U Europi rak testisa je učestaliji u Sjevernoj Europi. Na taj način objašnjava se geografsko okruženje mogućim utjecajem na pojavu bolesti. Simptomi Kod raka testisa u mošnjama se stvara čvrsta nabreklina koja može biti veličine 5-10 mm ili znatno veća, a kada tumor počne intenzivno rasti, za posljedicu ima stvaranje mase (tvorbe) koja se povećava i može ali rijetko uzrokuje bol. Bol se obično javlja kada tumorska tvorba u testisu naraste . Međutim rak testisa može se razvijati u unutrašnjosti testisa bez ikakvih simptoma. Oteklina ili čvorić u testisu koji je bezbolan izrazito izaziva sumnju kako se radi o raku testisa. Dok tumor iz unutrašnjosti strukture testisa ne naraste dovoljno i tek kad počne rasti prema vanjskoj ovojnici testisa može se napipati oteklina tj. čvor koji može biti bezbolan. Čvrsta nabreklina u sjemeniku (testisu) smatra se ozbiljnom i liječniku se treba javiti što prije, osobito u takvim situacijama. Mladići iznad 15 godina života i muškarci u mlađoj dobi, ukoliko primijete bilo kakvu bol, „ čudan osjećaj u testisu „ , osjećaj „zatezanja“ u testisu, oteklinu, bol kod ejakulacije, krv u spermi, zatim ukoliko napipaju čvorić ili primijete promjenu boje ili strukture kože mošnji trebaju što prije posjetiti liječnika. Testis s tumorom može biti uvećan i 3 x u odnosu na uredan testis, koji se nakon izvjesnog vremena počinje smanjivati zbog slabijeg dotoka krvi. Nažalost ponekad se mlađi muškarci javljaju s čitavim nizom različitih bolova kao što su bolovi u donjem dijelu abdomena, bolovi u leđima ili pojedinim ekstremitetima ili brojni drugi simptomi koji mogu biti nažalost simptomi uznapredovalog raka testisa koji je već prije otkrivanja primarnog tumora testisa negdje metastazirao i učinio lokalne ili udaljene metastaze. Naravno ovdje valja napomenuti kako navedeni simptomi ukoliko ih muškarac osjeća mogu biti posljedica i brojnih drugih bezazlenijih bolesti i stanja kao što su običan „lumbago“ ili osteoartritisi (bolovi zbog kralježnice ili kroničnih upalnih promjena u zglobovima). Dijagnoza Točna dijagnoza raka testisa postavlja se na dva načina:     1) Ultrazvučnim pregledom testisa s kolor doplerom uz pomoć sonde viših frekvencija ( 8-15 Mhz). Ovo je bezbolna i jednostavna metoda za pacijenta, bez rendgenskog zračenja, kojom liječnik može jednostavno razlučiti je li oteklina na testisu ili uzrok tegoba pacijenta u testisu uzrokovan, cistom , hidrokelom, varikokelom, epididimitisom, orhitisom, torzijom testisa ( ona jako boli, nastaje naglo nakon fizičkog napora) ili rakom testisa. 2) Krvnim testovima Postoje pretrage krvi koje zovemo „ tumorskim biljezima“ za rak testisa. To su HCG, alfa feto protein ( AFP) i laktat dehidrogenaza ( LDH). Navedene vrijednosti iz krvi međutim u početnoj fazi raka testisa mogu biti negativni (urednih vrijednosti), a rak testisa može biti vidljiv na ultrazvučnom pregledu.To je dobar prognostički znak bolesti. Također je moguće da tumorski biljezi budu povišeni, ili samo pojedini, a da muškarac nema rak testisa. Upravo zato nije dovoljno za dijagnozu raka testisa učiniti samo navedene pretrage krvi, već najbolje kolor dopler ultrazvuk skrotuma (testisa, epidimisa, krvnih žila testisa), a zatim po procjeni liječnika i navedene „tumorske biljege“ i eventualnu daljnju dijagnostičku obradu. Danas su dakle razvijene radioimunološke pretrage za otkrivanje polipeptida (proteinskih lanaca)  koje izlučuju pojedini tumori u krv. AFP se normalno stvara u stanicama ploda (jetra, žumanjčana vreća i crijeva), dok se HCG stvara iz posteljice (stanice sinciciotrofoblasta). Porast razine jednog ili oba navedena tumorska biljega povezana su ili ih povećano izlučuju tumori testisa, neseminomskog porijekla. Tako npr. bolesnici s patohistološkim tipom koriokarcinoma testisa (vidjeti niže histološki tip karcinoma testisa) izlučuju u krvi povišene razine HCG, a 90 % bolesnika s embrionalnim karcinomom testisa imaju povišenu razinu AFP i /ili HCG. Seminom samo u 10% oboljelih ima povišenu razinu HCG u krvi. LDH je tumorski biljeg karcinoma testisa, Ewingova sarkoma kosti, non Hodkin limfoma, nekih leukemija, ali može biti povišen i kod nekih nezloćudnih bolesti kao što su zatajenje srca, hipotireoza, amenija, kod plućnih i jetrenih bolesti. Ovdje valja napomenuti kako može postojati tumor testisa uz uredne vrijednosti tumorskih biljega HCG i AFP. Također treba napomenuti kako tumorski biljezi se ne smiju koristiti u dijagnozi maligne bolesti jer kod konkretno sumnje na tumor testisa treba obaviti najprije klinički pregled, a zatim ultrazvučni pregled koji će sa 100% sigurnošću utvrditi ima li tumora testisa ili ne. Palpacija testisa je prije bilo kakvog pregleda testisa naravno nužna, ali nije tako točna kao prethodno navedene metode pregleda, jer palpacijom ukoliko ne opipamo nikakav čvor ili promjenu strukture testisa nismo u potpunosti sigurni da nema tumora testisa. Ukoliko se dijagnostikom utvrdi prisutnost raka testisa, pristupa se daljnoj dijagnostici eventualno prisutnih obližnjih ili udaljenih metastaza (CT ili MR abdomena, RTG pluća, scintigrafija kosti ili neki drugi dijagnostički postupci i pretrage prema indikaciji). Na taj se način uz patohistološki nalaz tumora koji donosi patolog na temelju izvađenog testisa s tumorom, određuje stadij raka testisa I-IV. Stadiji raka testisa: I   stadij Zloćudni tumor (novotvorina) ograničen je samo na oboljeli testis II   stadij Postoji udaljeni rasap u retroperitonealne limfne čvorove (čvorovi u stražnjem dijelu trbušne šupljine) ispod ošita III stadij Rasap (širenje) zloćudnih tumorskih stanica testisa u limfne čvorove iznad ošita IV stadij Hematogeni rasap (metastaziranje) u udaljene organe i limfne čvorove izvan trbušne šupljine tj. Izvan ošita (pluća, mozak, kosti) Rak testisa može se proširiti u obližnje limfne čvorove ili u poodmaklom stadiju bolesti može stvoriti udaljene metastaze.Zloćudni tumor testisa je jedan od rijetkih karcinoma koji se može uspješno liječiti čak i u bolesnika koji imaju lokalne ili udaljene metastaze. Nakon kompletne dijagnostičke obrade ( MR, CT abdomena,PET scan, MR mozga, RTG pluća, scintigrafije kostiju ili nekim drugim dijagnostičkim pretragama), liječnici bolesniku predlažu operativno odstranjenje zahvaćenog testisa (inguinalnu orhidektomiju), a prema stadiju raširenosti bolesti i odstranjenje okolnih limfnih čvorova (u preponi, zdjelici). Prema stadiju bolesti i indikaciji bolesniku se individualno nakon orhidektomije predlaže kemoterapija i/ili radioterapija. O tome odlučuje liječnički konzilij sastavljen od urologa, internista, onkologa i specijalista nuklearne medicine. Za liječnike je važan podatak o vrijednostima krvnih pretraga (vrijednosti tumorskih biljega) prije operativnog zahvata tj. u trenutku dijagnosticiranja raka testisa . Ukoliko su testovi uredni-negativni, a u testisu postoji vidljiva tumorska tvorba, to najvjerojatnije znači kako je rak testisa lokaliziran samo na oboljeli testis ili se radi o seminomu testisa koji obično pogotovo u početnom stadiju bolesti ne povisuje vrijednosti AFP i HCG. Međutim ukoliko su vrijednosti povišene to najvjerojatnije znači kako postoje metastaze (presadnice) zloćudnih stanica negdje drugdje u tijelu oboljelog ili se radi o neseminomskim tumorima testisa. Navedenim krvnim pretragama prati se bolesnika nekoliko godina nakon operativnog zahvata raka testisa (obično oko 5 godina, svakih 6 mjeseci, jedanput godišnje do 10 godina) i na taj način uz ostale pretrage utvrđuje se postoje li znakovi ponovne pojave bolesti bilo gdje u tijelu. Nakon operativnog zahvata ponovno se određuju vrijednosti krvnih pretraga i na taj način utvrđuje je li operativnim zahvatom odstranjeno tumorsko tkivo koje sintetizira i povisuje vrijednosti navedenih markera. Patohistološki tipovi tumora testisa Danas se najviše prihvaća klasifikacija tumora testisa na seminomske i neseminomske tumore testisa. Postoji naime nekoliko podjela tumora testisa ovisno o tipu ili vrsti stanica od kojih je tumor testisa građen. Kao što je već u uvodu napisano rak testisa možemo podijeliti u dvije velike skupine SEMINOMSKI I NESEMINOMSKI , međutim postoji i podjela na karcinome s jednom histološkom slikom koji čine 40% svih karcinoma testisa i karcinome testisa s miješanim uzorkom građe tj. rak testisa kojeg sačinjavaju dvije ili više vrsta zloćudnih stanica koji čine 60% svih karcinoma testisa. To je klasifikacija Svjetske Zdravstvene Organizacije WHO koja je opće prihvaćena u SAD-u. Ova klasifikacija tumora testisa temelji se na mišljenju kako sve stanice sjemenika (testisa) nastaju iz jedne svemoćne matične stanice. Ta matična stanica može se dalje razvijati u seminom, čime nalikuje na razvoj spolnih žlijezda ili se ta matična stanica može razviti u svemoćne stanice novotvorevina ili u embrionalne karcinome testisa. Tumori testisa mogu biti seminomi i nesminomski tumori testisa Seminomski tumori testisa (40 % svih karcinoma ) 1) SEMINOM On je česti tumor porijekla zametnih stanica koji čini 30 % tumora testisa. Ovi tumori rastu brzo, tvoreći u testisu velike sivkasto bijele tumorske, mesnate mase, ali dugo budu ograničeni u testisu i kasnije daju rasap tumorskih stanica (kasno metastaziraju) s obzirom na vrijeme nastanka u testisu. Ovi tumori povisuju tumorski biljeg HCG ali svega u 10% oboljelih. Poznato je kako i seminomi koji imaju bolju prognozu od neseminomskih tumora mogu u 15-20% oboljelih ipak imati mikrometastaze u trenutku prvog (ranog) stadija bolesti. Te mikrometastaze najčešće se nalaze u regionalnim (okolnim limfnim čvorovima u preponi) koje ne možemo vidjeti. Međutim s obzirom da je to poznato kao i podatak da seminomi jako dobro reagiraju na radioterapiju (zračenje)  takvi čvorovi se na taj način uništavaju, a time i eventualne mikrometastaze. Neseminomski tumori testisa (miješani tipovi stanica, 60 % svih karcinoma testisa) 1) CARCINOMA EMBRIONALE Ova vrsta karcinoma testisa je manja veličinom od seminoma, a zloćudne stanice su jako promijenjene i uopće ne nalikuju normalnim stanicama testisa ( slabo diferencirane stanice). Oni se ubrajaju u mješovite tumore testisa jer u svojoj strukturi mogu imaju stanice žumanjčane vreće koje luče tumorski boljeg AFP ili sincicijske stanice koje luče drugi tumorski biljeg HCG ili sadrže obje vrste stanica i zato u krvi možemo imati i povećanje oba tumorska billjega ( AFP-alfafetoproteina i BHCG ). 2) YOLK SAC TUMOR (tumor žumanjčane vreće) Ovaj zloćudni tumor testisa poznat je još pod nazivom infantilni embrijski karcinom, orhiblastom ili enodermalni sinus-tumor. Ovaj tumor se najčešće pojavljuje u testisima dječaka do treće godine života. Ovaj tumor luči tumorski biljeg-AFP. Ova vrsta karcinoma testisa je rijetka i iznosi svega 1% svih zloćudnih tumora testisa 3) KORIOKARCINOMA (Choriocarcinoma) Ovaj tumor ima izrazite zloćudne karakteristike i ubraja se u skupinu izrazito zloćudnih tumora . Javlja se u svega 1% svih karcinoma testisa.  Ovaj tumor je najčešće veličinom izrazito mali iako ponekad može uzrokovati porast testisa, ali vrlo rano metstazira (rasap po tijelu zloćudnih stanica hematogeno-krvlju ).Sastoji se od više vrsta po izgledu i porijeklu zloćudnih stanica. Ovi tumori građeni su od dvije vrste posteljičinog tkiva citotrofoblasta i sinciciotrofoblasta. Izlučuje HCG. 4) TERATOMA. Ovaj tumor testisa karakterističan je po prisutnosti stanica koje se razvijaju iz sva tri zametna listića embrionalnog razvoja (ektoderm, mezoderm, endoderm). Gledano mikroskopski u ovom tumoru mogu se razaznati stanice različitih tkiva koje nalikuju normalnim stanicama (dobro diferencirane stanice) kao što su živčano tkivo, mišićno tkivo, hrskavica, masno tkivo, bronhalni epitel, stanice kože s dlakama itd. Ove stanice uredno izgledaju, ali su tkiva koja čine u tumoru nekontrolirano razbacane u tumorskoj tvorbi bez redoslijeda. Ovakva vrsta stanica u tumoru koje su slične normalnim stanicama, ali su nenormalno, neuobičajeno stanice u tumoru razbacane odnosno raspoređene, čine teratom koji se zove ZRELI TERATOM, a on se smatra dobroćudnim tumorom. Postoji i NEZRELI TERATOM .To je vrsta zloćudnog teratoma koji se sastavljen također iz stanica različitih tkiva npr. živčanog, mišićnog, crijeva, kože itd., ali stanice su manje ili značajnije promijenjene tako da vrlo malo ili uopće ne nalikuju na normalne stanice tkiva iz kojeg su nastale (zloćudne stanice).Što stanice manje nalikuju normalnim stanica to kažemo kako su to slabije diferencirani tumori, odnosno prognoza bolesti je lošija. Ovi tumori javljaju se najčešće u odraslih osoba. Budući da su zreli teratomi rijetkost u odraslih muškaraca, svaki naizgled dobroćudni zreli teratom smatra se zloćudnim u odraslog muškarca, starijeg opd 40 godina. Teratom u odraslih kao i embrionalni karcinom može se javiti u zajedničkoj patohistološkoj slici zajedno s ostalim histološkim tipovima tumora. Najčešća kombinacija ovdje opisanih mješovitih tumora je kombinacija teratoma i embrijskog karcinoma ( teratokarcinoma ). Prognoza miješanog tumora testisa određena je obilježjima najmalignijeg sastojka mješovitog tumora.   LIJEČENJE RAKA TESTISA: Operativno liječenje ( ORCHIDECTOMIA) Liječenje se kod karcinoma testisa provodi operativnim odstranjenjem zahvaćenog testisa tumorom, zatim kemoterapijom i radioterapijom. Načini liječenja ovise o stupnju karcinoma ( I-IV) i o patohistološkoj slici odnosno ovisi o vrsti zloćudnog tumora testisa. Osim operativnog odstranjenja oboljelog testisa operativno se odstranjuju i regionalni (lokalni, okolni) limfni čvorovi. Ponekad je operacija testisa dovoljna kao jedini način liječenja, kod nekih patohistoloških tipova karcinoma testisa i kod početnog stadija testisa. Također je kod vrlo rano otkrivenih seminoma ponekad dovoljno liječenje provesti samo radioterapijom (zračenjem) . Kod neseminomskih tumora testisa kod operativnog odstranjenja testisa (inguinalne orhidektomije) obično se učini i odstranjenje i retroperitonelanih limfnih čvorova (limfnih čvorova u stražnjem dijelu trbušne šupljine smještenih uz aortu i duboku šuplju venu). Na taj se način želi spriječiti daljnje širenje eventualnih mikrometastaza u navedenim limfnim čvorovima. Nakon operacije tumor testisa i odstranjeni limfni čvorovi upućuju se na patologiju, gdje tada patolog nakon učinjenih patohistoloških preparata, donosi konačnu dijagnozu i stadij bolesti. Ukoliko se pronađu limfni čvorovi s mikrometastazama tumora testisa tada se primjenjuje dodatno nakon operacije i adjuvantna kemo ili radioterapija. Kemoterapija i radioterapija Jedan ili oba navedena načina liječenja (kemoterapija i radioterapija) primjenjuju se nakon operativnog zahvata ukoliko se rak testisa proširio na regionalne limfne čvorove ili kada već postoje udaljenije presadnice stanica (metastaze). Kemoterapijom koriste se antitumorski lijekovi koji imaju antikancerogeno djelovanje, ubijajući stanice tumora ili sprečavajući ih u njihovom daljnjem dijeljenju i rastu. Radioterapija je postupak u kojem se upotrebljavaju radijacijske zrake vrlo velike energije koje su usmjerene na karcinomsko tkivo. Na taj način također se uništavaju zloćudne stanice ili ih se onemogućava u dijeljenju i rastu. Ukoliko se kemoterapija i/ ili radioterapija koriste nakon ili u kombinaciji s operativnim zahvatom tada se takva terapija zove adjuvantna kemoterapija ili adjuvantna radioterapija. Praćenje oboljelog od karcinoma testisa nakon završenog liječenja Nakon završetka liječenja raka testisa, takvog bolesnika se u početku naručuje na kontrolu svaka 3 mjeseca, a zatim se njegovo zdravstveno stanje prati svakih 6 mjeseci do 5 godina od završetka liječenja. Nakon 5 godina kontrola se obavlja 1x godišnje do 10 godina nakon završetka liječenja. U praćenju takvog bolesnika potrebno je pratiti vrijednosti tumorskih biljega AFP, HCG i LDH, sedimentaciju i krvnu sliku,  RTG pluća, ultrazvuk abdomena, ultrazvuk zdravog testisa i skrotuma, scintigrafiju kostiju, i eventualno CT ili MR abdomena. Tumorski biljezi koji se određuju obavezno prije operativnog zahvata od velike su važnosti u praćenju bolesnika jer mogu ukoliko rastu u krvi nakon završetka liječenja značiti i ponovnu pojavu zloćudne bolesti (rekurenciju bolesti) i prije kliničkih vidljivih znakova bolesti.  NAJČEŠĆA PITANJA OBOLJELIH OD RAKA TESTISA KOJA BOLESNICI POSTAVLJAJU LIJEČNIKU Pitanje: Hoću li nakon operacije testisa izgubiti spolnu moć, kakav će biti moj seksualni život? Odgovor; Samom operacijom jednog testisa zbog raka testisa ne gubi se spolna moć muškarca. Takvi muškarci nakon izlječenja bez obzira je li provedena samo operacija ( orhidektomija) ili sva tri tipa liječenja ( kemoterapija ili zračenje) imaju spolnu moć i mogu imati normalan seksualni život kao i prije operacije. Do pada ili gubitka spolne moći kod oboljelih od raka testisa može doći u početku ili kod saznanja bolesti zbog suočavanja sa činjenicom da oboljeli ima zloćudnu bolest. Dakle način psihičkog i emotivnog prihvaćanja bolesti koje kod svakog čovjeka može biti različito i prolaziti kroz različite faze doživljavanja bolesti može utjecati na libido (spolnu moć). Međutim uloga liječnika, razgovor i pružanje svesrdne pomoći koja je potrebna oboljelom, zatim podrška obitelji, osobito supruge ili djevojke bit će od velike važnosti kako će oboljeli prihvatiti novonastalu situaciju. Međutim ukoliko i dođe do pada ili privremenog gubitka spolne moći tijekom odmicanja mjeseci nakon završetka liječenja i suočavanja oboljelog sa izlječenjem raka testisa, vraća se i pozitivno razmišljanje i gubi se nesigurnost i strah od lošeg ishoda bolesti, a samim tim vraća se i spolna moć kod onih gdje je privremeno bila umanjena. Pitanje: Mogu li imati potomstvo nakon operacije , odnosno liječenja raka testisa? Odgovor: S obzirom da prije operacije nemamo definitivnu patohistološku dijagnozu tumora testisa niti stadij bolesti, ne znamo hoće li terapija biti samo operativna ili adjuvantna kemoterapija i/ili radioterapija. Stoga se  najčešće  prije operativnog zahvata oboljelima savjetuje da pohrane uzorak sperme u banku sperme, kako bi u slučaju da će morati primati kemoterapiju ili radioterapiju (terapiju zračenjem) imaju pohranjeni uzorak sperme za potomstvo. Ukoliko se odstrani jedan testis, bez primjene kemoterapije i/ili zračenja najčešće takvi muškarci imaju dovoljan ili nešto smanjeni broj spermija koji je najčešće dovoljan za uspješnu oplodnju.   Za sve dodatne upite i informacije, izvolite nazvati na tel. 01 48 40 813 (8-19 h), subotom (8-12 h) ili izvolite poslati upit  klikom na e-mail; ultrazvuk.tarle@gmail.com 2008-09-14T07:05:00+00:00 http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/zdrava_i_uravnoteena_prehrana http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/zdrava_i_uravnoteena_prehrana#When:06:38:59Z Sve što putem hrane unosimo u organizam, gradi nas i mijenja, a o tome što smo unijeli ovisi naša snaga, naše zdravlje i naš život……Hippocratus Rečenica koja puno govori i koja bi nam trebala biti misao vodilja kada govorimo ili razmišljamo kako se pravilno hraniti. Grčki filozof i liječnik Hipokrat zaslužan je za širenje ideje o upotrebi zdravih namirnica, umjesto lijekova. O tome govori njegova poznata izreka: „Neka tvoja hrana bude tvoj lijek, a tvoj lijek neka bude tvoja hrana”. Iz brojnih Hipokratovih djela doznajemo kako su i brojni drugi filozofi i liječnici tog doba prepoznali utjecaj hrane na ljudsko tijelo kao Galen, Paracelsus i drugi. Naši preci pronalazili su i sakupljali hranu u prirodi kako bi preživjeli i tako su stekli stanovite prehrambene navike. Medicinska i nutricionistička znanost u suradnji, sve više otkrivaju veliki utjecaj pravilnog načina života i prehrane na cjelokupno zdravlje stanovništva. Primjenjivanjem savjeta koji to opisuju u životu čovjeka, toliko se poboljšava njegovo zdravstveno stanje, da se ta otkrića nazivaju drugom medicinskom revolucijom. Zdrav način života i prehrane mogu učiniti preduvjete u suzbijanju danas smrtonosnih kroničnih degenerativnih bolesti. Na slijedećim slikama kolor dopler ultrazvuka možete vidjeti bolesti koje se javljaju kao posljedica loše i nepravilne prehrane. Na prve dvije slike vidljive su aterosklerotske naslage u karotidama, krvnim žilama koje dovode krv u glavu i mozak. Ova hrana osim što je najčešće pržena sadrži velike količine masnoća, ona nije raznolika već gotovo svaki dan ili ponekad u zamjenu za kakav sendvič obavi se ručak kao glavni obrok. Radi se u takvim poduzećima 8,10 ili više sati i ljudi obično nemaju dovoljno vremena za glavni obrok tijekom dana. Ovi mladi ljudi od kojih se na radnom mjestu puno očekuje moraju se dokazivati predanim radom, što manjim gubitkom vremena između ostalog i za obrok, a kada dođu kasno popodne ili navečer kući također jedu, ali obično ne kuhanu nego kakav hladni obrok, mesne suhomesnate nareske, sireve punomasne i tvrde i slično. Nakon toga su obično umorni odlaze vrlo brzo na počinak, a na posao uglavnom odlaze automobilom, dakle nema pješačenja, hodanja jer to je “gubitak vremena”. Vlasnici takvih privatnih poduzeća također se uglavnom loše hrane, ali ne zato što si ne mogu priuštiti financijski kvalitetne obroke već zato što su obuzeti stanjem na tržištu, stalnom brigom hoće li imati posla ili neće, hoće li moći plaćati svoje zaposlenike i podmirivati sve svoje obaveze. Oni su vrlo često sami svoji neprijatelji ponekad i veći prema samima sebi nego prema svojim zaposlenicima. Osim toga vlasnici takvih privatnih poduzeća nerijetko ugovaraju poslove svog poduzeća za vrijeme poslovnih večera nešto manje za vrijeme poslovnih ručkova koji nisu jeftini, a nerijetko su i vrlo nezdravi, najčešće zbog preobilnosti takvih obroka ili nisu adekvatno primijenjeni jer se najčešće odvijaju u večernjim satima uz dosta alkohola koji obično u takvim količinama šteti zdravlju. Danas se nažalost zbog velike dnevne zaposlenosti obaju supružnika ili roditelja obitelj vrlo rijetko objeduje zajedno tijekom tjedna. Obitelj se obično sastaje navečer jer supružnici dolaze najčešće nakon 16 sati kući i tada se preskače važno vrijeme ručka gdje bi barem jedanput dnevno obitelj trebala biti na okupu za stolom. Važan dio zdravog načina života je i provođenje pravilne odnosno zdrave prehrane. Hrana je naravno naša svakodnevna potreba i izuzetno je važno kakvu hranu, koliko i kada unosimo u organizam. Proučavanjem namirnica u prehrani, znanstvenici su utvrdili kako hrana mora biti punovrijedna kako bi sačuvala naše zdravlje, kako bi organizam održala u dobrom fizičkom i duševnom stanju osobito zbog jačanja obrambenih snaga tijela protiv bolesti. Pokazalo se kako su punovrijedni hranjivi sastojci hrane: a) ugljikohidrati b) masnoće biljnog i životinjskog porijekla c) bjelančevine Hrana sadrži i nehranjive sastojke bez koji nije moguć život: a) Vitamini b) Minerali c) Voda Hranjivost namirnica mjeri se energetskom vrijednošću. Svaka namirnica i svako jelo oslobađa određenu količinu topline koje nastaje sagorijevanjem tih tvari u organizmu. Upravo zato energetska vrijednost pojedinih hranjivih sastojaka hrane iznose: Bjelančevine i ugljikohidrati 1 g oslobađaju oko 4Kcal ili 16,7 kJ energije za razliku od masti kod kojih 1 g oslobađa dvostruko više energije oko 9Kcal ili 37,6 kJ energije. Namirnice koje se koriste u prehrani ne trebaju biti skupe kako bi bile zdrave. Postoje skupe namirnice koje su i zdrave, ali nije nužno da namirnice budu skupe kako bismo zaključili kako se hranimo zdravo. Naprotiv važan je naš vlastiti odnos prema hrani, njezinoj energetskoj i vitaminskoj vrijednosti i neškodljivosti obzirom na način kako je proizvedena ili uzgojena. Uz sve navedeno naravno važna je količina hrane koja se konzumira, raspored obroka kojih bi trebalo biti najmanje tri tijekom dana i koji bi trebali biti svakodnevno u približno slično doba dana. Možemo stoga zaključiti kako je važan njihov odabir prema piramidi prehrane. Ugljikohidrati bi trebali biti najzastupljeniji s 55-60% udjela u dnevnoj prehrani (cjelovite, integralne žitarice, riža i sl.) zatim bjelančevine i masti 15-20% udjela u dnevnoj prehrani. S tom svrhom nastale su i piramide zdrave prehrane! Simbol piramide se koristi da bi se objasnile mnoge stvari. Tako su i nutricionisti uzeli taj simbol, podijelili su piramidu na 6 djelova i kroz nju nam objašnjavaju neke zakonitosti unutar različitih načina prehrane. Ova piramida koju je sastavilo Američko udruženje za prehranu 1992. godine vjerujem da je svima nama poznata. Naše je Ministarstvo zdravstva nedavno objavilo mnoge plakate, kako one male zidne po našim zdravstvenim ustanovama.. Ova je piramida sastavljena s ciljem da se prosječan zdravi odrasli amerikanac nauči koje korake treba poduzeti da bi poboljšao svoj način prehrane. Ovo nije piramida najzdravije i idealne prehrane. Naša prehrana danas uglavnom izgleda obrnuto od onih navika koje bi trebale prevladavati tj. Koristi se najviše i previše mlijeka i mliječnih proizvoda, previše slatkiša i masnoća! Piramida prehrane koju sam spomenula prikazuje nam koliki bi udio različite namirnice trebale zauzimati u svakodnevnoj prehrani. Na dnu ili bazi piramide nalaze se namirnice koje bi trebale biti osnova ili baza prehrane. Oko 55-60 % dnevnog unosa svih namirnica trebale bi biti integralne žitarice sa svojim proizvodima i one bi trebale biti najzastupljenije u prehrani svake osobe unutar naših obitelji. Sljedeći kat dijele voće i povrće. Sva ostala hrana smještena je u višim katovima, koji su sve manji svojom površinom, a time i slikovito manjim prikazom trebale bi biti manje zastupljene u svakodnevnom jelovniku. Korištenje tih namirnica trebalo bi biti sve opreznije i oskudnije. U svakom slučaju, piramida zdrave prehrane nas uči kako je potrebno jesti raznoliku i raznovrsnu hranu, povećati unos integralnih žitarica (integralni kruh i tjestenina, integralna riža, žitarice za zajutrak, pahuljice i slično), voća, povrća i mahunarka (grah, grašak, leća, slanutak, bob, soja,...) u prehrani, smanjiti unos hrane životinjskog porijekla, smanjiti unos slobodnih masnoća i rafiniranog šećera i slatkiša, smanjiti upotrebu soli, odbaciti alkoholna pića, pojačati fizičku aktivnost, piti mnogo čiste vode. Raznolikost hrane 1) Bazu piramide koja je najšira a time i najpreporučljivija u svakodnevnoj prehrani su žitarice, riža, kruh od integralnog brašna i krumpir. Idealno bi bilo svakodnevno jesti integralni kruha, no u našim pekarama možete naći razne vrste kruha, ali samo u nekima i integralni kruh koji bi trebao biti osnovni sastojak pravilne prehrane. Žitne pahuljice možete pronaći u svakoj trgovini po povoljnoj cijeni. To su namirnice koje su bogate vlaknima. Žitarice su važan izvor energije za ljudski organizam. Imaju nizak sadržaj kolesterola, bogate su esencijalnim masnim kiselinama i biljnim vlaknima. Najvažniji je kruh i proizvodi punog zrna žitarica. Osim toga namirnica krupnije mljevenog kukuruza koju zovemo palenta, ”žganci ili palenta”, danas je kao visokovrijedna i lako probavljiva namirnica vrlo rijetko zastupljena u jelovniku. Ova namirnica je jeftina, a vrlo zdrava, gotovo se više ne konzumira u seoskim domaćinstvima, a još rjeđe je zastupljena među gradskim stanovništvom Hrvatske. Namirnice sadržavaju topljiva i netopljiva vlakna. Topljiva vlakna nalazimo u žitu, grahu, zobi i pšenici. Netopljiva nalazimo u voću i povrću koje nije prerađeno. Kako bi bili najzadovoljniji i najsigurniji s onime čime se hranimo najbolje bi bilo da to proizvedemo sami na što prirodniji način. Na taj način hrana zadrži sve svoje hranjive vrijednosti u prirodnom oblik. Ove namirnice nisu skupe već ih treba primijeniti u svakodnevnoj prehrani kako nam preporučuje piramida prehrane. 2) Na drugom mjestu po piramidi prehrane preporučuje se voće i povrće po mogućnosti svježe ili ukoliko je kuhano tada kratkotrajno kuhano ili na pari kuhano. Povrće je nezamjenjiva komponenta naše svakodnevne prehrane zbog bogatstva vitamina, minerala i prehrambenih vlakana. Preporučuje se dnevna konzumacija povrća i voća veća od 400 grama. Mahunarke (grah, leća,grašak, bob) su vrlo hranjive pa ih je poželjno uvrstiti u jelovnik više puta u tjednu. One sadrže značajnu količinu bjelančevina biljnog porijekla i ugljikohidrate zbog sadržaja škroba koji se u tijelu razgradnjom cijepa do jednostavnih šećera. Grah kao namirnica koja se čini mi se danas slabo koristi u svakodnevnoj prehrani važan je izvor osim vitamina, minerala i bjelančevina. Ona bi se mogla naći barem jedanput tjedno na stolu svih nas. Nije skupa, kilogramom graha može se dobro prehraniti 4-člana obitelj u jednom obroku uz dodatak salate, tj. svježeg povrća, čime će biti dobro zadovoljene dnevne potrebe za pojedinim hranjivim sastojcima. Osim toga zbog toga što je bogata celuloznim vlaknima koje su teško probavljive za ljudski organizam, važna je za održavanje dobrog rada crijeva (crijevne peristaltike) i na taj način održavanja uredne probave i stolice. Voće poboljšava vitalnost, djeluje povoljno na probavu, odličan je izvor energije. Svježe voće i povrće imaju povoljan učinak na ljudsko zdravlje jer između ostalog djeluju kao antioksidansi. Cijenjeno je zbog visokog sadržaja vitamina i minerala te posebno ‘‘voćnih kiselina’’ koje nam daju osvježavajući okus. Voće zamjenjuje slastice. Voće i povrće bi trebalo konzumirati svježe, sirovo ili termički kratko obrađeno. 3) Na trećem mjestu po hijerarhiji prehrane bili bi mlijeko, mliječni proizvodi, riba, meso, (perad, teletina, svinjetina, junetina). Mlijeko je izvor esencijalnih aminokiselina, koje su našem organizmu neophodne za normalno funkcioniranje. Ono sadrži kalcij potreban za izgradnju kosti. U mladenačkoj dobi preporučljivo je uzeti više od pola litre mlijeka dnevno. Gotovo svatko od nas svakodnevno jede meso, ali bi bilo najbolje da se barem jednom tjedno izbjegne mesna hrana. Meso, perad, riba, jaja i mahunarke trebali bi biti dio svakodnevne prehrane. Preporučljivo je jesti ribu barem jednom tjedno i to plavu ribu koja nije skupa kao srdela, lokarda ili skuša i tuna. Cijena te ribe j srdela upola manja od cijene crvenog mesa ili približno jednaka cijeni mesa. Nasuprot relativno jeftinoj plavoj ribi koja je viskovrijedna namirnica, u škampima, jastozima i školjkama nalazi se veća količina kolesterola za kojom po količini i štetnosti kolesterola ne treba žaliti, kad govorimo o zdravim namirnicama. Ove namirnice mogu predstavljati sirovinu za kulinarske delicije koje ipak treba samo povremeno konzumirati i one nisu nužne za zdravu i uravnoteženu prehranu. Masnoće životinjskog porijekla sadržavaju i kolesterol. Kolesterol je možemo reći mastima srodna tvar koja je u određenoj količini neophodna za život. Većina tkiva sadrže manje ili veće količine kolesterola posebno mozak, živčani sustav, jetra i krv. Kolesterol je potreban za stvaranje spolnog hormona i hormona nadbubrežne žlijezde, vitamina D i žučnih soli koje olakšavaju probavu masti. Kolesterol stvaraju samo tkiva životinja i čovjeka. Nalazi se u većoj količini u žumanjku, iznutricama, masnom sušenom siru i maslacu, zatim u škampima, jastozima, školjkama od skupih morskih plodova.. Od mesa treba češće konzumirati bijela mesa, a rjeđe crvena. Navest ću jedan primjer. U slavonaca kao liječnik ste puno napravili ukoliko Vaš pacijent slavonac ne konzumira kulen svaki dan ili kod ličana ukoliko uspijete postići da se ne mora suho meso svaki dan kuhati i zatim jesti tu masnu tekućinu s odimljenim mesom koje uz masnoće ima i puno kancerogenih tvari koje nastaju dimljenjem mesa. Samo jedan dnevni obrok treba sadržavati meso i pri tom treba prednost dati peradi i ribi, ali ne treba izbjegavati i ostale vrste mesa. U našim krajevima svinjsko meso je tradicionalno zbog ekonomskih razloga. Također valja znati da ukoliko svakodnevno uzimate svinjetinu više puta na dan nastaju problemi sa srcem što dovodi do srčanog i moždanog udara, te mnogih drugih bolesti. Na ovoj slici možete vidjeti shematizirani prikaz suženja arterije koja dovodi krv u glavu i mozak (karotiden arterije s ograncima). Također se može vidjeti premoštenje sužene karotide premosnicom (operativni zahvat), koja zaobilazi suženo mjesto i omogućava dovod krvi u glavu i mozak (stent). 4) Na vrhu piramide, ali zastupljeni najmanjom površinom su sol, šećer, mast i ulje. Masti i ulja treba koristiti umjereno tj.u vrlo malim količinama. Poželjno je koristiti biljna ulja, najbolje maslinovo ulje. Dnevni unos treba ograničiti na 70 do 90 g. Kao mladi liječnik nakon završenog fakulteta radila sam u jednom selu nedaleko Jastrebarskog i tada sam kod ljudi iz tog sela koji su imali povišen kolesterol u krvi savjetovala da zamijene koji dan u tjednu maso ribom, da ponekad pojedu u tjednu blitvu i da koriste maslinovo ulje. Naravno da sam vremenom spoznala kad sam gledala njihove zapanjene i začuđene poglede da takva prehrana u tom kraju naravno nije moguća jer to nisu prehrambene navike žitelja tog kraja. Hoću reći da iako bi bilo dobro konzumirati što više maslinovog ulja i zamijeniti njime ona druga ulja ipak mi liječnici trebamo poštivati kod savjetovanja naših pacijenata njihove prehrambene navike, jer svaki kraj u Hrvatskoj od Zagorja, prekos Slavonije i Like do istre, Primorja i dalmacije imaju svoja tradicionalna jela i namirnice, među kojima liječnik treba svojim pacijentima savjetovati najprimjereniji način njihova konzumiranja, načina pripreme, količine i rasporeda obroka. Hranu treba soliti umjereno, ne dodavati sol, već koristiti začinsko bilje. Šećer je preporučljivo unositi u ograničenim količinama. Izbjegavati zaslađene napitke i osvježavajuća pića, dok se slastice preporučuju povremeno. Voda je životno važna tekućina. Treba je piti u dovoljnim količinama, dnevno 1,5 do 2 litre. Smatra se kako nema zdravih ili nezdravih namirnica. Pitanje je samo odabira, kombinacije i količine hrane. Međutim, vrijedno je spomenuti da je mediteranska prehrana postala svojevrstan standard pravilne prehrane, budući da je preporučuje i Svjetska zdravstvena organizacija, kao prototip hrane za suzbijanje kroničnih degenerativnih bolesti. U toj prehrani osnovu čine ugljikohidrati porijeklom iz žitarica, povrća i voća. Znanstvena su istraživanja potvrdila da ta prehrana doprinosi zdravlju. 9 OSNOVNIH PRAVILA ZDRAVOG NAČINA PREHRANE 1. Birajte namirnice koje su bogate vlaknima kao što su integralni kruh i žitne pahuljice, mekinje i grah. 2. Mesa ne treba jesti puno i dobro je barem jedan dan u tjednu biti bez mesne hrane. 3. Mlijeko i mliječni proizvodi su odlična zamjena za meso i masnoće. 4. Svaki dan jedite povrće i voće.    5. Jedite što manje masti i masnoća. 6. Kolače, bombone, slatkiše, industrijske sokove, čokolade u principu ne jedite osim u posebnim i iznimnim prigodama. 7. Vino je jedino alkoholno piće koje se može smatrati zdravim. 8. Fizička aktivnost mora biti sastavni dio života. 9. Pušenje je dokazano štetno za zdravlje. Raznolikost i umjerenost je ključ zdrave prehrane. Niti jedna namirnica ne sadrži sve bitne hranjive sastojke u količini koja nam je potrebna, stoga treba jesti raznoliku hranu, da osiguramo pravilnu prehranu. Što je hrana raznolikija, to je mogućnost da će se razviti pomanjkanje ili prevelika količina pojedinih hranjivih sastojaka manja. Svakodnevno bi trebali odabrati sastojke hrane iz nekoliko glavnih grupa. To su: žitarice, povrće, voće, mlijeko i meso. Moderno vrijeme nameće određeni način života - tempo je brži nego ikad prije, stres i onečišćenje okoline su naša svakodnevnica. Slobodnog vremena sve je manje, a jesti zdravo je sve veći izazov. Najidealnije bi bilo, rasporediti dnevne obroke na tri veća i dva manja obroka. Obroke ne bi trebalo “preskakati” i trebalo bi ih uskladiti sa dnevnim aktivnostima. Optimalno vrijeme između obroka je tri do četiri sata. Na taj su način obroci ravnomjerno raspoređeni u toku dana. Zajutrak je najvažniji obrok nakon noćnog posta i ključni čimbenik u kontroli tjelesne težine. Glavni sastojci doručka i večere su kruh i žitarice. Za doručak je najbolje popiti toplo mlijeko ili kakao, a za večeru čaj. Hladni napitci na prazan želudac nisu preporučljivi. One osobe koje ne vole piti mlijeko, trebale bi ga zamijeniti nekim mliječnim proizvodom poput jogurta, kiselog vrhnja ili sira, jer mlijeko sadrži važne sastojke potrebne organizmu zato se ne smije ukidati bez zamjene. Sirova hrana u obliku voća i povrća trebala bi biti zastupljena do pet puta tijekom dana. Voće se može jesti i kao samostalni međuobrok umjesto slastica. Ručak mora biti svježe kuhani, topli obrok. S obzirom da je ručak najobilniji obrok u toku dana, trebao bi biti što kvalitetniji, da ne opterećuje probavni sustav, tj.da je lako probavljiv. Izvori ugljikohidrata kao što su: krumpir, riža, žitarice i proizvodi od punog zrna žitarica ne smiju nedostajati. Oni su važan izvor energije. Osiguravaju organizmu pored ugljikohidrata i biljne bjelančevine, minerale i vitamine. Izvor visoko vrijednih bjelančevina, vitamina i minerala, ali i značajnog udjela masti naći ćemo u mesu koje je često na stolu za vrijeme ručka. Crvena mesa (junetinu, govedinu, janjetinu, svinjetinu) trebalo bi umjereno konzumirati jer sadrže nepoželjne, zasićene masti. Prednost dajemo nemasnoj peradi i ribi te mahunarkama. Od salata se preporučuje obojeno povrće jer je bogatije provitaminom A i flavonoidom.  U zadnjih 18-estak godina od dolaska privatnog poduzetništva, novac je stavljen u središte zbivanja u svakodnevnom životu ljudi bilo zbog zadovoljenja osnovnih životnih uvjeta, bilo zbog stjecanja materijalnih dobara. Svatko tko danas privređuje iz svojih razloga često se loše i nepravilno hrani. Pravilno i zdravo hraniti se ne znači koristiti skupe namirnice već koristiti namirnice prema preporukama koje nam nudi piramida prehrane u kojoj trebaju biti najzastupljenije namirnice koje sadrže integralne žitarice, zatim voće i povrće, zatim mlijeko i mliječne proizvode, ribu, perad, crveno meso. Na vrhu piramide nalaze se namirnice koje trebamo što manje koristiti a to su šećeri, masti i sol. Međuobroci voća koje osigurava prirodni vitamin C za jačanje imunološkog sustava. Također, međuobrok se može sastaviti od oraha, lješnjaka, voćnog jogurta i slično. Međuobroci su važni jer povećavaju radnu sposobnost. Ako pojedinac “preskoči” međuobrok, prevelik je razmak između glavnih obroka pa glavni obroci ispadaju preobilni i teže se probavljaju. 1 gram bjelančevina 4Kcal ili 16,7 kJ 1 gram masnoće           9Kcal ili 37,6 kJ 1 gram ugljikohidrata           4Kcal ili 16,7 kJ 1 Kcal = 4,18 kJ Potrebna dnevna količina energije ovisi o raznim osobinama, spolu, dobi, tjelesnoj težini, zdravstvenom stanju, težini fizičkog rada i o klimatskim uvjetima u kojima čovjek živi. Organizam troši energiju i kad miruje, ali za vrijeme fizičkog rada čovjek troši više energije a znatno manje kod umnog rada. Danas govorimo o prosječnoj energetskoj potrebi čovjeka. PROSJEČNE ENERGETSKE POTREBE ČOVJEKA Bjelančevine 15% - 20% Ugljikohidrati 55% - 60% Masti           20% - 25% Bjelančevine Ljudski organizam ne može sam producirati 8 tkz. esencijalnih (neophodnih) aminokiselina od koji se sintetiziraju bjelančevine. U prehrani bjelančevine bi trebale biti zastupljene u dnevnom unosu oko 15-20 %.Dnevno bi se trebalo unositi oko 1g bjelančevina na kg tj. težine. Uobičajena dnevna doza bjelančevina u doba rasta i razvoja je 2 g bjelančevina na 1 kg standardne tj. težine. Višak bjelančevina prerađuje se u organizmu u šećer koji tada služi kao „ gorivo“ ili izvor energije stanicama ili se prerađuje u masnoće koje se čuvaju u masnom tkivu. Tada ne služi kao građevni materijal u stanicama već kao izvor energije.Bjelančevine se nalaze u namirnicama životinjskog (meso, riba, jaja), ali i u određenim namirnicama biljnog porijekla (grah, grašak,sušene gljive, leća, soja, mahunarke). Puno značajniju vrijednost imaju bjelančevine životinjskog porijekla. Dakle iskorištavanje bjelančevina u organizmu ovisi o njihovom aminokiselinskom sastavu. Što je on sličniji aminokiselinskom sastavu bjelančevina ljudskog organizma, njegova iskoristivost, odnosno biološka vrijednost bjelančevina je to veća. Najveću biološku vrijednost imaju bjelančevine majčinog mlijeka i bjelančevine jaja, zato što se u organizmu 100% iskorištavaju. Bjelančevine biljnog porijekla, osim u mahunarka, imaju nižu biološku vrijednost, jer im neke esencijalne aminokiseline nedostaju ili ih sadrže u vrlo malim količinama. Također je utvrđeno kako kombinacijom namirnica koje sadrže bjelančevine životinjskog i biljnog porijekla mogu biti znatno djelotvornije. Stoga planiranje pravilne prehrane osobito kada su slabe ekonomske prilike ili nedovoljna proizvodnja odnosno uzgoj takvih namirnica limitirajući faktori to može biti od izuzetne važnosti u prehrani. Grah kao namirnica koja se čini mi se danas slabo koristi u svakodnevnoj prehrani važan je izvor osim vitamina,i minerala i bjelančevina. Ona bi se mogla naći barem jedanput tjedno na stolu svih nas. Nije skupa, kilogramom graha može se dobro prehraniti 4-člana obitelj u jednom obroku uz dodatak salate, tj.svježeg povrća, čime će biti dobro zadovoljene dnevne potrebe za pojedinim hranjivim sastojcima. Osim toga zbog toga što je bogata celuloznim vlaknima koje su teško probavljive za ljudski organizam, važna je za održavanje dobrog rada crijeva (crijevne peristaltike) i na taj način održavanja uredne probave i stolice. Masnoće Na prethodnoj slici možete vidjeti shematizirano suženje koronarnih krvnih žila (srčanih krvnih žila) koje opskrbljuju srčani mišić. Srčani mišić kao i mozag dva su najosjetljivija, vitalna organa na nedovoljnu prokrvljenost koja može biti uzrokovana suženjem arterija, aterokslerozom, zbog nepravilne prehrane. Opasnost osim suženja krvnih žila nalazi se i mogućnosti odcjepljenja dijela sterosklerotskog plaka koji tada kao plutajući ugrušak (embolus može dospjeti u arteriju koja opskrbljuje vitalni organ, mozak, srca pluća i može tako dovesti do fatalnog infarkta mozga, srca pluća, a posljedično do smrti ili ukoliko bolesnik preživi do trajnih teških posljedica s razvojem invaliditeta. U suvremenoj prehrani masti predstavljaju koncentrirani i uz šećere (ugljikohidrate) najjeftiniji izvor energije budući da 1g masti daje energiju od 37 kJ odnosno 9 kcal što je dvostruko više energije nego što se oslobodi energije razgradnjom bjelančevina ili ugljikohidrata. Masnoće za razliku od bjelančevina u organizmu pretežno služe kao „gorivo“  koje izgaranjem stvara veliku energiju potrebnu za rad i toplinu. Potpunom, razgradnjom masti se prvenstveno razgrađuju i pretvaraju u šećer koji je osnovno gorivo za rad stanice. Izgaranjem masnoće u stanici troši se mnogo kisika i tako oslobađa velika količina topline. Masnoće osim što su najveći izvor energije u organizmu djelomično sudjeluju u : a) građi stanične membrane (izvor su es. aminokiselina arahidonske i linolne kiseline –prije vitamin F) b) sastavni su dio jednog dijela hormona c) služe kao potporno tkivo za krvne žile, živce i neke organe (bubreg) d) masnoće su važne jer se uz pomoći masti omogućava apsorpcija vitamina topivih u mastima A, D, E, K e) potkožno masno tkivo koje sadrži masti sprečava nagle promjene temperature djelujući tako kao izolator prema visokoj temperaturi Pod pojmom masti podrazumijevaju se ukupni lipidi, trigliceridi, steroli i fosfolipidi. Masti se u tankom crijevu razgrađuju pomoću enzima do jednostavnih spojeva masnih kiselina i glicerina i tako preko sluznice tankog crijeva ulaze u krv. U prirodi masti se javljaju u dva agregatna stanja tekućem i krutom. U tekućem stanju su uglavnom ulja biljnog porijekla osim ribljeg ulja. Masti koje se nalaze u krutom agregatnom stanju uglavnom su masti životinjskog porijekla. Tako možemo podijeliti masti na nezasićene koje su uglavnom biljnog porijekla i zasićene koje su životinjskog porijekla. Nezasićene masne kiseline Sva ulja biljnog porijekla sadrže nezasićene masne kiseline u različitim omjerima. Ulje najbogatije nezasićenim masnim kiselinama je maslinovo ulje koje se ipak zbog šarolikosti prehrambenih navika u različitim podnebljima Hrvatske malo koristi. Najviše ga koriste u Hrvatskoj stanovnici našeg priobalja, Istre, Primorja i Dalmacije dok se u ostalim dijelovima Hrvatske vrlo malo koristi. U našim krajevima u Hrvatskoj najčešće se koriste ulja suncokreta, kukuruza i bundeve. Veliku količinu biljnog ulja sadrže i orašasti plodovi i sjemenke (orasi, bademi, bućine i suncokretove sjemenke). Ulje pšeničnih klica sadrži najviše vitamina E („vitamin mladosti“ ili jaki antioksidans). Zasićene masne kiseline One su životinjskog porijekla i krute su na sobnoj temperaturi.. nalaze se u mlijeku, mliječnim proizvodima, maslacu, siru, jajima, slanini, loju i ribljem ulju. Masnoće životinjskog porijekla sadržavaju i kolesterol. Kolesterol je možemo reći mastima srodna tvar koja je u određenoj količini neophodna za život. Većina tkiva sadrže manje ili veće količine kolesterola posebno mozak, živčani sustav, jetra i krv. Kolesterol je potreban za stvaranje spolnog hormona i hormona nadbubrežne žlijezde, vitamina D i žučnih soli koje olakšavaju probavu masti. Kolesterol stvaraju samo tkiva životinja i čovjeka. Nalazi se u većoj količini u žumanjku, iznutricama, masnom sušenom siru i maslacu, zatim u škampima, jastozima, školjkama od skupih morskih plodova.. Znanstvenim istraživanjima dokazana je uzročna povezanost između vrste i količine konzumiranih masti kao rizičnog čimbenika u razvoju nekih kroničnih bolesti.To su prvenstveno bolesti srca i krvnih žila, šećerna bolest, gojaznost i nekih zloćudnih, karcinomskih bolesti. Poznata se činjenica kako gojazne žene u menopauzi u masnom tkivu stvaraju veće količine estrogena (ženskog spolnih hormona) koji tada u menopauzi može utjecati na povećanu sklonost takvih žena za pojavu raka sluznice maternice tj. raka endometrija maternice. Također je poznato kako visoke vrijednosti kolesterola u krvi sudjeluju uz još neke čimbenike na pojavu bolesti krvnih žila, taložeći se na stjenkama arterija što dovodi do njihovog suženja. Ovdje valja spomenuti kako tkz. masne naslage u krvnim žilama mogu biti stabilne ili nestabilne. Kod nestabilnog one nisu tako čvrste i povezane i uvijek moguće da se jedan dio takve naslage odvoji uđe u arterijsku cirkulaciju i kao ugrušak ili tromb dospije u krvne žila srca uzrokujući srčani infarkt, ili uđe u krvnu žilu na mozgu uzrokujući infarkt mozga ili u pluća gdje uzrokuje infarkt pluća. Sve navedene bolesti mogu dovesti do trenutačne smrti ili preživljenja uz teške kasnije zdravstvene posljedice takvog bolesnika. Masnoće u dijetalnoj prehrani trebaju biti zastupljene oko 20-25 %. Od ukupnog dnevnog energetskog unosa. To bi otprilike značilo kako dnevni unos masnoća ne bi smio biti veći od 250-300 mg/ dan. Skupe namirnice kao škampi, jastozi, školjke treba izbjegavati, ali zato treba jesti plavu ribu kao srdele, tunu, skušu ili lokardu gdje ćete dobiti se neophodne aminokiseline, ali dobiti i nezasićene Omega 3 masne kiseline koje djeluju zaštitno u našem organizmu za krvožilni sustav. Cijena plave ribe ili upola jeftinija (srdele) ili otprilike cijene mesa stoga bi se trebala naći na jelovniku svakog od nas za početak barem jedanput tjedno. Dakle ne treba biti tužan ukoliko su ne možete zbog cijene priuštiti ovako skupe namirnice, jer njih nije niti dobro često konzumirati već se mogu ali nije nužno koristiti povremeno. Od mliječnih proizvoda osim u doba rasta i razvoja ne treba konzumirati previše mlijeka do dvije šalice dnevno, ali je dobro koristiti svježi kravlji sir, jogurt koji su bogati bjelančevinama time i neophodnim aminokiselinama, a nemaju tako puno masnoće kao vrhnje, punomasni tvrdi sirevi i maslac. Punomasni sirevi su nezdravi, a znatno skuplji od svježeg kravljeg sira i zato ih treba koristiti rijetko, povremeno, a češće koristiti svježi kravlji sir, ali bez vrhnja. Ugljikohidrati Glavnina ukupne energije u prehrani ljudi namiruje se iz ugljikohidrata. Jedan gram ugljikohidrata oslobađa 4 kcal odnosno 17 kJ energije slično kao bjelančevine. Međutim preporučuje se da oko 50-60% ukupne enerije namirimo iz ugljikohidrata. Najvažniji izvor ugljikohidrata su namirnice biljnog porijekla. Prema molekularnoj građi oni se dijele na monosaharide (jednostavni šećeri), disaharide (dvostruke ugljikohidrate) i polisaharide (složene ugljikohidrate). Prema probavljivosti dijele se na probavljive i neprobavljive ugljikohidrate. Neznatne količine ugljikohidrata nalaze se u životinjskom svijetu mlijeku, mesu, najviše mesu mlade janjetine i u mesu kunića. Ovdje treba spomenuti kako med sadržava velike količine šećera životinjskog porijekla. Razgradnja šećera započinje već u ustima žvakanjem, usitnjavanjem hrane i miješanjem pomoću jezika s enzimima (dakle tvarima koje razlažu ugljikohidrate), a koji se nalaze u slini Ipak glavnina ugljikohidrata razgrađuje se u dvanaesniku i početnom dijelu tankog crijeva djelovanjem enzima iz soka gušterače i crijeva. Naš organizam u stanicama može koristiti samo jednostavne šećere grožđani šećer ili glukozu i voćni šećer ili fruktozu. Međutim u svakodnevnoj prehrani najčešće se kao sladilo napitaka i hrane koristi dvostruki šećer kojem je ime saharoza koja se sastoji od dvije molekule jednostavnog šećera glukoze, a dobiva se industrijskom preradom šećerne trstike ili šećerne repe. Osim saharoze u dvostruke šećere (disaharide) ubraja se i mliječni šećer koji se sastoji od dvije molekule jedne glukoze i druge galaktoze. Ova vrsta dvostrukih šećera ne može se iskoristiti direktno u stanicama našega organizma bez prethodne razgradnje inzulinom koji ih cijepa na jednostavne šećera i tada unosi u stanice, gdje se koristi kao izvor energije. Za razliku od jednostavnih i dvostrukih šećera postoje i složeni šećeri koji se sastoje iz nekoliko odnosno više molekula jednostavnih šećera. U znatnoj mjeri nalaze se u biljnom, a manje u životinjskom svijetu kao što je to glikogen gdje je složeni šećer u tom obliku kao rezervni izvor energije deponiran (pohranjen) u jetri ili u mišićima kao dopunski potrebni izvor energije. U ovu skupinu ubrajaju su škrob (koji je sastavni dio brašna, krumpira, graha). Namirnice koje sadrže ugljikohidrate jeftine su, lako dostupne, ali ih ne treba koristiti previše. Prevelik unos, tj veći od onoga koji organizam može utošiti pohranjuje se u jetru i mišiće, a kada se i te rezerve zasite tada se njihov višak pretvara u masti. Zato dijabetičari imaju povišene vrijednosti prvenstveno triglicerida.  U skupinu probavljivih šećera ubrajaju se i alkoholni šećeri maitol, sorbitol i inozitol. Oni se prirodno nalaze u nekim namirnicama, ali se vrelo često sintetiziraju i proizvode industrijski i koriste se kao takvi u dijetetskim proizvodima i koriste se kao sladilo za dijabetičare. POSLJEDICE LOŠEG I NEPRAVILNOG NAČINA PREHRANE Danas nažalost mi liječnici sve više smo svjedoci lošeg načina prehrane radno aktivnih ljudi. Dugotrajna neuravnotežena, nepravilna i preobilna prehrana najčešće dovodi najprije do poremećaja (povišene masnoće u krvi, povišen šećer u krvi), koji ukoliko se prehrambene navike i način života (nekretanje i pušenje) ne promijene dovode do pojave raznih bolesti. U ordinacijama vidimo posljedice lošeg načina prehrane i loših životnih navika u ljudi. Dugotrajno i višegodišnje konzumiranje masne hrane, hrane pripremljene prženjem s vrlo malo povrća, neravnomjerno raspoređeni obroci hrane, nepoznavanje ili ignoriranje loše kombinacije sastojaka obroka uz nedovoljno kretanja ili vježbanja može dovesti do stvaranja aterosklerotičnih naslaga, koje nazivamo “mekim ili tvrdim” ovapnjelim plakovima koji sužavaju lumen unutrašnjost krvnih žila (arterija). Na kolor dopler ultrazvučnoj slici možete vidjeti kako izgleda aterosklerotska naslaga na krvnoj žili na vratu koji dovodi krv u glavu ( ice i mozak). Prikazana arterija zove se karotidna arterija. Bolesnici koji imaju na ultrazvučnoj slici vidljive aterisklerotske naslage (plakove) najčešće se javljaju liječniku zbog glavobolja, omaglice, vrtoglavica, ponekad kratkotrajnih poremećaja vidnog polja. Na slijedećoj ultrazvučnoj slici možete vidjeti masno promijenjenu jetru koja je kod ovog bolesnika posljedica nekoliko godina povišenih masnoća u krvi. Na taj način kod ultrazvučnog pregleda trbušne šupljine zbog nekih bolova u abdomenu, slučajno pregledom može se primijetiti “masna jetra”, a zatim će se učinit daljnja obrada kako bi se utvrdio njezin uzrok, koji je najčešće posljedica lošeg načina prehrane. Kao posljedica loših prehrambenih navika, nedovoljnog kretanja i vježbanja javljaju se i druge bolesti kao šećerna bolest (dijabetes) i karcinom (rak)  endometrija (odnosno trupa maternice). Navedene dvije bolesti javljaju se kao posljedica gojaznosti (prekomjerne tjelesne težine). Zbog povećane količine masnog tkiva povećava se potreba za inzulinom. Na taj način iscrpljuju se inzulinske rezerve i stanice u gušterači koje ga luče. Razvija se tip II šećerne bolesti ili dijabetesa. Kod žena u menopauzi koje su gojazne, zbog prekomjernog nakupljanja masnog tkiva luči se iz masnog tkiva tkz. egzogeni (vanjski) estrogen koji tada utječe na zadebljanje sluznice maternice (endometrija). Na taj način se objašnjava u gojaznih žena u postmenomauzi pojava raka enometrija (sluznice) i tijela maternice. Na kraju savjet svima koji čitaju ovaj članak, razmislite najprije kako se Vi hranite, kakve su vaše navike u prehrani, kretanju vježbanju, pušite li. Tek kada budete svjesni načina svoje prehrane i života, možete nešto početi mijenjati. Možda osjećate posljedice nepravilnog načina života. Ukoliko to osjećate, budi dosljedni i uporni, pokrenite se i promijenite ono što sami uvidite da nije dobro. Nakon što ste spoznali da griješite pronađite stručnu pomoć. Pomoć možete naći u obiteljskom liječniku, nutricionistu, koji Vam mogu pomoći da zajedno riješite svoj problem. Ne može liječnik riješiti problem Vaše prekomjerne tjelesne težine, loših prehrambenih navika, loših životnih navike (nekretanje i pušenje) ukoliko se sami ne obratite za pomoć ili savjet ili ukoliko Vi to ne želite. Ne postoje čarobne tablete za mršavljenje ili brzopotezni način promjena prehrambenih navika, već postoji Vaša želja za promjenom uz stalni kontakt s liječnikom koji Vam želi i može pomoći. Liječnik koji želi pomoći svom pacijentu, koji ima dovoljno znanja i vremena pozabaviti se Vama i Vašim problemima, a koji je i dovoljno educiran u tom smislu, može u kontaktu s Vama, tehnikom savjetovanja, usmjeriti Vas na pravi put. A nakon toga rezultati će biti neizbježni. Na slijedećim slikama kolor doplera karotida možete vidjeti kako bi trebale izgledati uredne karotide (artreije koje dovode krv u glavu i mozak). Usporedite ove slike sa slikama koje se prikazane prehodno, u kojim ase može vidjeti aterosklerotski plak koji sužava untrašnjost krvne žile.     2008-05-06T06:38:59+00:00 http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/zloudne_promjene_u_dojci http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/zloudne_promjene_u_dojci#When:20:00:02Z Zloćudni tumori dojke (rak dojke) najčešći je zloćudni tumor u žena. On je na prvom mjestu uzroka smrti od svih zloćudnih bolesti u žena u Hrvatskoj. Upravo zato se toliko govori i piše o ranom otkrivanju raka dojke. Kao što je već ovdje spomenuto dojke se anatomski sastoji od žljezdanog tkiva (mliječne žlijezde) koje su podijeljene u 15-20 režnjeva (lobula), između kojih se nalazi masno i vezivno tkivo i od mliječnih kanalića (duktusa) kojima se mlijeko iz mliječnih žlijezda odvodi do bradavice i zatim podražajem sisanja djeteta odvija se osnovna funkcija dojke - dojenje. Klikni na sliku za povećanje   A - mliječni kanalići, B - mliječni režnjići, C - prošireni mliječni kanalić, D - bradavica, E - fat, F - pektoralni, prsni mišić, G - prsni koš, rebra Klikni na sliku za povećanje Profil dojke: DUKTALNI KARCINOM DOJKE Oko 90 % raka dojke nastaje u mliječnim kanalićima (duktusima). Duktalni karcinom in situ (lokaliziran na mjestu nastanka) započinje rastom u stjenci mliječnih kanalića. Ovisno o smještaju u dojci, veličini i konzistenciji cijele dojke on se može napipati, a ponekad se samo može vidjeti na mamografiji kao sitne točkice odlaganja kalcija (mikrokalcifikacije) ili UZV pregledu s kolor doplerom s programom za elastografiju. Ovaj tip karcinoma je najčešće lokaliziran na određeni dio dojke i ukoliko se rano otkrije u fazi Ca in situ (karcinoma na mjestu nastanka) bez daljnjeg širenja na okolne strukture može se kirurški u potpunosti odstraniti. Ako je uklonjen samo Ca in situ intraduktalnog karcinoma dojke, u oko 25-35 % žena se razvija invazivni rak, obično unutar iste dojke. Klikni na sliku za povećanje     LOBULARNI KARCINOM DOJKE On započinje unutar mliječnih žlijezda i obično se razvija prije menopauze. Kod žena prije menopauze (generativna dob kada žena ima menstruaciju i može roditi) dojke su pune žljezdanog tkiva. Na mamografiji to su „guste dojke“ - bogate žljezdanim tkivom, u kojima nije lako razabrati prisutnost čvora ili neke druge žarišne promjene u dojci. Stoga u dobi do menopauze apsolutno na prvom mjestu dijagnostike je ultrazvučni pregled dojki s kolor doplerom i programom za elastografiju. Između 25-30% žena koje ga imaju mogu razviti invazivni rak dojke, ponekad čak i 40 godina nakon pojavljivanja raka dojke i to u istoj ili suprotnoj dojci. Lobularni karcinom in situ (LCIS) je tip neivazivnog raka dojke. On ima samo neke karakteristike raka međutim obično se ne širi u okolno zdravo tkivo i daje udaljene metastaze u drugim organima. LCIS je gotovo uvijek smješten na više od jednog područja u dojci (znači može biti multicentričan) ili može javiti u obje dojke (bilateralno). Znanstvenici u svijetu se slažu u zaključku kako je LCIS preinvazivna tvorba - „preteča pravog raka dojke“ i ili marker-biljeg koji kasnije u životu može prijeći u invazivni karcinom (zloćudniji rak, skloniji metastaziranju). Žena koja ima LCIS ima veću mogućnost razvoja invazivnog raka tijekom života. Rak dojke može biti lokaliziran (na mjestu gdje je nastao) ili se može proširiti i zahvatiti druga tkiva, odnosno može metastatski se proširiti na druge dijelove tijela. Oko 80% invazivnih karcinoma dojke (oni koji se šire u okolna ili udaljena tkiva) su po histološkom porijeklu intraduktalni a oko 10 % su lobularni. Ostale, rjeđe vrste raka dojki poput medularnog i tubularnog karcinoma dojki imaju bolju prognozu. Za sve dodatne upite i informacije, izvolite nazvati na tel. 01 48 40 813 (8-19 h), subotom (8-12 h) ili izvolite poslati upit  klikom na e-mail; ultrazvuk.tarle@gmail.com   2008-04-25T20:00:02+00:00 http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/karcinom_rak_prostate http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/karcinom_rak_prostate#When:07:43:02Z   Rak prostate javlja se u 5-7 % muškaraca starijih od 50 godina života. Učestalost pojave ove bolesti raste s dobi muškaraca. Istraženo je kako 80 % muškaraca iznad 80-te godine života ima karcinom (rak) prostate. Epidemiološka istraživanja pojavnosti raka prostate pokazuju najveću učestalost pojave bolesti u crnaca, a najmanju u pripadnika žute rase. U Europi i Americi pripadnici bijele rase imaju srednji rizik za razvoj bolesti izuzev skandinavaca među kojima je učestalost ove bolesti najzastupljenija u Europi. Simptomi bolesti javljaju se kasno, znatno kasnije nego simptomi kod dobroćudnog povećanja prostate (BHD ili benigna hiperplazija prostate). Najčešći simptomi koji dovode pacijenta liječniku su: učestalo mokrenje, otežano mokrenje, isprekidano mokrenje (stane pa krene), krv u mokraći i spermi, bol i pečenje pri mokrenju, problemi s erekcijom, bolna ejakulacija, česta bol i ukočenost u donjem dijelu leđa, u kasnijoj fazi bolesti mršavljenje, gubitak teka i slabost. Prostata se naziva predstojnom žlijezdom koja obuhvačajući mokraćnu cijev (urethru), ukoliko je promjena u obujmu prostate dovoljno velika, tegobe oboljelog pacijenta očituju se simptomima mokraćnog sustava. Prostata je žlijezda koja se nalazi smještena ispod mokraćnog mjehura obavijajući svojim režnjevima mokraćnu cijev (urethru) koja odvodi mokraću iz mokraćnog mjehura na završni dio cijevi koji se nalazi na vršku penisa. Nalikuje kestenu i stoga je ima i naziv u narodu kestenjača i predstojnica. Ona se također nalazi ispred završnog debelog crijeva (rektuma), tako da digitorektalnim pregledom preko završnog debelog crijeva moguće ispalpirati (napipati) stražnju površinu prostate. Prostata se sastoji od 30% mišićnog tkiva (glatka muskulatura) i 70% žlijezdanog tkiva. U žlijezdanom tkivu stvara se mliječna tekućina (spermalna plazma), koja se prilikom ejakulacije miješa s tekućinom iz sjemenih mjehurića koji se nalaze uz prostatu i zajedno sa spermijima iz testisa čine sjemenu tekućinu (ejakulat). U ejakulatu dakle se nalaze spermiji koji mogu oploditi jajnu stanicu žene, a u tekućini koju stvara prostata i sjemeni mjehurići nalaze se biokemijske tvari koje omogućavaju čuvanje, prehranu i život spermija u rodnici i do 72 sata nakon ejakulacije. Tako je omogućeno spermijima biti što sposobnijima za oplodnju jajne stanice. Glatki mišići u prostati omogućavaju prilikom ejakulacije (istiskivanja spermija iz testisa) i istiskivanje tekućine iz prostate. Karcinom prostate nastaje u žlijezdanom tkivu prostate, sporo raste i tako gotovo 90% svih karcinoma prostate ostaje desetljećima klinički neprimjetno tj. bez simptoma bolesti. Visoka učestalost neprimjetnih karcinoma prostate ili slučajno otkriven rak prostate, jedinstvena je osobitost raka prostate. Može se reći kako statistički svaki drugi muškarac u dobi iznad 70 godina života ima histološki nalaz karcinoma prostate, koji nema kliničkih znakova ili simptoma bolesti. Prema statističkim podacima iako se rak javlja u 5-7 % među muškarcima iznad 50-te godine života, “samo” 3% oboljelih umire od raka prostate. Tako se može reći kako oboljeli nakon 70 -te godine života umiru s rakom prostate, a ne od njega. Simptomi Muškarci s rakom prostate najčešće, osobito u početnom stadiju bolesti, nemaju nikakve simptome bolesti, jer se rak prostate vrlo često pojavljuje u rubnim dijelovima prostate lokalizirano i kasno počinje pritiskati na mokraćnu cijev i otežavati mokrenje. Muškarci koji imaju simptome bolesti ili kad bolest raka prostate napreduje evo najčešćih simptoma bolesti: • Nemogućnost uriniranja • Oklijevanje kod mokrenja (stane pa krene, isprekidano mokrenje) • Često mokrenje, osobito noću • Slabiji ili slab mlaz mokrenja • Stalni osjećaj nedovoljno ispražnjenog mjehura • Bolno mokrenje i pečenje • Krv u mokraći • Krv u spermi • Problemi s erekcijom i ejakulacijom (bolna ejakulacija) • Učestali bolovi u donjem dijelu leđa i kukovima Navedeni simptomi nisu karakteristični za rak prostate, jer oni se mogu javiti i kod češće bolesti prostate kod dobroćudnog povećanja prostate (BHD-benigna hiperplazija prostate), a poneki simptomi mogu se javiti i kod upalnih bolesti prostate. Muškarci koji osjećaju neke od navedenih simptoma ili su stariji od 50 godina, a osobito ukoliko imaju u obitelji oboljele od raka prostate trebaju se javiti liječniku i bez pristutnih simptoma bolesti. Dijagnoza Ukoliko se javite zbog jednog od prethodno navedenih razloga liječniku, bit ćete podvrgnuti pregledima prostate. Oni uključuju digitorektalni pregled prostate, ultrazvuk prostate s kolor doplerom kao i određivanje razine PSA (prostata specifičnog antigena) koji se određuje iz krvi. Ultrazvučnim pregledom dobiva se slika prostate koju nazivamo sonogram prostate, kojom se jasno uočava veličina, struktura (homogenost, ujednačenost ili nehomogenost neujednačenost) građe prostate, zatim postojanje čvora ili ciste u prostati, postojanje kalcifikata (ovapnjenja ) u prostati ili nekih drugih abnormalnosti strukture i građe prostate. Ultrazvučnim pregledom osim izgleda, strukture i veličine prostate, gledaju se i mokraćni mjehur i bubrezi. Naime kod raka prostate osim prisutnog tumora prostata može biti i uvećana i stoga dovodi do ometanja mokrenja, zatim stvaranja “ostatnog urina”, (nepotpunog pražnjenja mokraćnog mjehura). Zbog tog razloga kod takvih muškaraca zna se pronaći i kamen ili cijela zbirka kamenaca u mokraćnom mjehuru, zatim oni znaju imati češće mokraćne infekcije, neki od njih imaju i polipe mjehura. Bubrezi se gledaju kako bi se utvrdilo postoje li bilo kakve promjene na njima, a osobiti zastojne promjene tj. dilatirani (prošireni) kanalići u čašicama bubrega. Retenciju ili zadržavanje ostatnog urina u mjehuru ipak češće viđamo kod dobroćudnog povećanja prostate nego kod raka prostate. Kod raka prostate to viđamo kada je bolest počela dobroćudnim povećanjem i uzrokovala zastojne promjene i ostatni urin, a kasnije se u prostati razvio i rak prostate. Ukoliko se prethodnim pregledima utvrdi bilo kakva abnormalnost u nalazu,  pacijenta se upućuje na daljnje pretrage. Ukoliko se utvrdi povišena vrijednost PSA u krvi (iznad 4 ng/L), pacijentu se određuje omjer slobodnog i ukupnog PSA (fPSA/PSA ) iz krvi kojim će se lakše razlikovati razlog povećanja ukupnog PSA (dobroćudni, zloćudni tumor (rak) prostate ili upalne bolesti prostate). Ukoliko odnos f PSA/PSA govori u prilog raka prostate ili ukoliko su vrijednosti PSA iznad 10 ug/L tada se pacijenta upućuje na biopsiju prostate.> Biopsija prostate je uzimanje uzoraka (6-12 uzroraka) iz tkiva prostate debljom iglom za biopsiju. Zahvat rade urolozi iglom za biopsiju (ona ima veći promjer od obične igle), kako bi se njome uzeli uzorci tkiva prostate iz različitih mjesta u prostati. Zahvat se radi u lokalnoj anesteziji, preko sluznice završnog debelog crijeva (rektuma), a rjeđe preko trbušne šupljine. Uzorci dobiveni biopsijom šalju se patolozima koji će iz dobivenih uzoraka napraviti mikroskopske preparate. Gledanjem tih preparata putem mikroskopa, patolozi analiziraju stanice u dobivenom biopsijom dobivenom materijalu i donose konačnu dijagnozu bolesti. Dobivena patohistološka dijagnoza (PHD) bolesti je relevantna metoda (ona na koju se oslanjaju liječnici) u daljnjem postupku liječenja bolesnika. Ukoliko patohistološki nalaz upućuje na zloćudnu bolest (rak) prostate patolog će također u nalazu napisati o kojem se stupnju raka prostate radi s obzirom na stupanj diferenciranosti zloćudnih stanica raka prostate. Stupanj raka prostate određuje se Gleason skalom od 1-5.  Gleason skalom imenuje se stupanj mikroskopski promijenjenih stanica raka prostate u odnosu na normalno tkivo prostate. Gleason score 1 znači da stanice raka prostate nalikuju normalnom tkivu prostate, dok Gleason score 5 znači da su stanice raka prostate izrazito promijenjene i uopće ne nalikuju normalnim stanicama prostate. S obzirom da tkivo raka prostate nema jednoliko promijenjene stanice raka prostate u svim dijelovima karcinoma prostate liječnici uvijek uzimaju uzorke i pregledavaju iz istog materijala raka prostate za mikroskopsku analizu stanice, iz dva područja, koja su najzahvaćenija rakom prostate. Ova dva stupnjevanja raka prostate iz dva odvojena područja prostate zahvaćene rakom, se spajaju u donošenju konačne odluke o stupnju prema Gleasonovoj skali (score) od 2-10. Nizak Gleason scor znači spori rast karcinoma, dok naprotiv visoki G score znači da stanice imaju tendenciju agresivnog rasta. Sporo rastući karcinom prostate sporije i metastazira, dok brzo rastući G 5-10 ima tendenciju brzog rasta i brzog metastaziranja a time i lošiju prognozu bolesti. Osim određivanja stupnja raka prostate određuje se i stadij raka prostate. Određivanja stadija raka prostate je određivanje veličine zloćudnog tumora u prostati i proširenost bolesti tj. metastaziranja u okolne strukture i organe ili u udaljene organe i tkiva. Određivanje stadija bolesti prostate je neophodno zbog određivanja daljnjeg načina liječenja. Postoje dva načina određivanja stadija raka prostate A-D ili I-IV stadij, a drugi način je poznat u onkologiji za određivanje stadija i drugih karcinomskih promjena TNM klasifikacija stadija bolesti (tumor, nodes, metastaze). Kod određivanja stadija raka prostate od A-D, stadij A raka prostate znači vrlo rani stadij bolesti, dok je D stadij. • Stadij I ili A Rak prostate je neopipljiv digitorektalnim pregledom i nevidljiv ultrazvučnim pregledom, PSA je najčešće uredan, a bolest se otkriva u ovom stadiju nakon operacije BHD, dobroćudnog povećanja prostate kada patolog dobije uzorak prostate i kada otkrije mikroskopski zloćudne stanice prostate  • Stadij II ili B Rak prostate je uznapredovao ili nije narastao izvan tkiva prostate • Stadij III ili C Rak prostate je narastao izvan tkiva prostate, najčešće u sjemene mjehuriće koji se nalaze izvan i uz prostatu ali nije metastazirao u okolne limfne čvorove • Stadij IV ili D Rak prostate je izvan prostate i metastazirao je u okolne limfne čvorove i ili udaljene organe, kosti, pluća Rekurentni rak prostate je bolest koja se vratila u prostati, okolnom tkivu ili udaljenim organima nakon terapije i početnog zaliječenja. Liječenje raka prostate Za pravilni odabir načina liječenja raka prostate potrebno je razmotriti nekoliko faktora.  Stupanj diferenciranosti raka (  stupanj promijenjenosti zloćudnih stanica prostate), zatim stadij bolesti tj. raširenost bolesti , je li bolest lokalizirana ili ima okolne ili udaljene metastaze), zatim dob bolesnika i tegobe koje ima kao posljedicu bolesti.Nakon sagledavanja svih navedenih činjenica liječnici urolozi u konzultaciji s onkolozima i specijalistima nuklearne medicine , primijenit će liječenje ukoliko je potrebno primjenom različitih metoda. Terapija može biti kirurška, terapija radijacijom (radioterapija, zračenje) ili hormonalna terapija, ponekad kombinacija antiandrogenih hormona i citostatika. Svi navedeni postupci su metode liječenja prostate koji se mogu primjenjivati samostalno ili kombinirano. Operacija prostate (kiruški način liječenja) Operacija prostate se primijenjuje kod ranijih stadija raka prostate. Vaš urolog će Vam predložiti parcijalno (djelomično) odstranjenje prostate ili potpuno odstranjenje prostate. Danas se sve više napušta mogućnost djelomičnog odstranjenja prostate kirurškim putem, a urolozi su skloniji totalnoj prostatektomiji (potpunom kirurškom odstranjuju prostate). Danas postoji nekoliko vrsta operativnih zahvata: Radikalna perinealna prostatektomija Operacija se izvodi u općoj anesteziji a rez se nalazi, a time i kirurški pristup prostati, između skrotuma (mošnje) i anusa (čmara). Ovaj zahvat je minimalno invazivan, a posebno se primijenjuje kod adipoznijih (debljih) osoba. Međutim ovim zahvatom ne mogu se odstraniti regionalni (okolni) limfni čvorovi. Radikalna retropubična prostatektomija, Operacija se radi u općoj anesteziji, rezom na trbušnoj stijenci a ovom operacijom odstranjuje se u potpunosti cijela prostata. Rez kod ovog kirurškog zahvata nalazi se 2,5 cm iznad penisa. On se primijenjuje zbog dva razloga. Kada se želi odstraniti cijela prostata, ali je potrebno odstraniti i regionalne (okolne limfne čvorove, sjemene mjehuriće) oko prostate. Drugi razlog je što kod ove radikalne prostatektomije (potpunog odstranjenja prostate) ovim zahvatom najlakše je sačuvati okolne periferne živce koji kontroliraju mokrenje i erekciju. Laparoskopska prostatektomija i Robot -assisted laparoscopic radical prostatectomy (RALRP)  Operacija se izvodi u općoj anesteziji s nekoliko malih rezova na trbušnoj stijeci. Kroz jedan od malih rezova uvodi se u trbušnu šupljinu laparoskop uz pomoć kojeg urolog pod kontrolom oka kirurški odstranjuje prostatu. Kod klasične laparoskopije urolog uz pomoć instrumenata izvodi operaciju, dok kod robotske laparoskopije operativni zahavat izvodi uređaj koji je spojen s laparoskopom kojim upravlja urolog s jedne konzole. Studije su pokazale da u konačnici klasična retropubična prostatektomija i laparoskopska (kirurška ili robotska) imaju slične rezultate izliječenja i postoperativne komplikacije (urinarna inkontinencija i seksulana disfunkcija). Transuretralna resekcija prostate (TURP) Operacija se izvodi u lokalnoj anesteziji, uvođenjem cistoskopa kroz mokraćnu cijev i uz pomoć kirurških instrumenata odstranjuje se tumorsko tkivo ukoliko je dostupno ovim načinom operativnog zahvata. Ova kirurška metoda odstranjuje samo tumor, a ne cijelu prostatu. Krioterapijska operacija (Operacija zaleđivanjem, Chryosurgery) Ovim zahvatom se odstranjuje rak prostate zaleđivanjem tumorskog tkiva. Ovaj zahvat radi se uvođenjem sonde koja se dovodi do prostate u perinalnoj regiji (područje između skrotuma i rektuma). Upotrebom rektalne mikrovalne sonde prostata se smrzava i tako se razaraju stanice raka u prostati. Međutim ovom metodom najčešće dolazi do oštećenja tkiva oko prostate (mokraćnog mjehura) i oštećenja rektuma (završnog debelog crijeva) kao i mišića koji kontroliraju mokrenje. Ovaj zahvat smatra se zahvatom budućnost, a sada je podvrgnut istraživanjima. Smatra se da uvođenjem malih sondi i mogućnost u budućnosti preciznijeg praćenja temperature zaleđivanja će se smanjiti komplikacije. Za sada potrebno je još dosta vremena upornog istraživanja koje će dovesti do usavršavanja ove metode u svrhu smanjenja komplikacija. Vrijeme oporavka od operativnog zahvata ovisi o metodi kirurškog liječenja, dobi bolesnika, drugim pridruženim bolestima, debljini. Nakon bilo kojeg od navedenih kirurških zahvata pacijentima se stavlja urinarni (mokraćni) kateter, koji oni nose od 3 dana do 3 tjedna. Komplikacije radikalne operacije prostate: 1) Komplikacije kontrole uriniranja (mokrenja). Nakon operativnog zahvata nekom od prethodno navedenih metoda,  moguće je da nekoliko dana ili tjedana postoji inkontinencija, odnosno nemogućnost pravodobnog kontroliranja istjecanja mokraće kroz mokraćnu cijev. Međutim kod najvećeg broja operiranih stanje se nakon nekog vremena poslije operacije poboljšava i mokrenje se počinje uredno kontrolirati. Kod nekih muškaraca međutim trajno nakon operacije imamo inkontinenciju (nevoljno otjecanje mokraće). Kod nekih je to prisutno stalno, to je rijetko, a kod nekih postoji stres inkontinencija, koja se aktivira kod (kašljanja, kihanja, smijanja ili nošenja teških predmeta). Neki od operiranih kada su simptomi inkontinecije jako izraženi, odlaze na ponovnu operaciju koja bi trebala riješiti taj njihov problem. 2) Erektilna disfunkcija (smanjenje ili gubitak erekcije) Moguće je da kod radikalne operacije prostate dođe do oštećenja živaca koji se nalaze obostrano uz prostatu, a kontrolitaju erekciju. Muškarci koji su imali problema s erekcijom prije operacije postoji mogućnost da postanu impotentni nakon radikalne prostatektomije. 3) “Suha ejakulacija ili orgazam” Kada se u potpunosti odstrani prostata, muškarci mogu imati erekciju i ejakulaciju, ali ne stvara se više mliječna tekućina ili plazma stoga govorimo o “suhom orgazmu muškaraca ili suhoj ejakulaciji”. U toj situaciji ukoliko su kod operacije sačuvani živci za erekciju, muškarac može imati spolni odnos i doživjeti orgazam, ali je neplodan,  jer ne može izbacivati sjemenu tekućinu (koja se stvara u prostati), a koja je neophodna za čuvanje i održavanje na životu spermija. Radijacijska terapija (terapija zračenjem) Radijacijska terapija (zračenje) je primjena zraka visoke energije koje usmjerene na tumorsko ili metastatsko tkivo uništavaju zloćudne stanice. U početnim stadijima bolesti niskog G (Gleason skala) stupnja raka prostate, radijacija (terapija zračenjem) može se koristiti umjesto kirurškog liječenja. U uznapredovalijim stadijima bolesti i kod slabije diferenciranih stanica raka (veći G stupanj) najprije se primijeni kirurška terapija, a nakon operacije terapija zračenjem. U uznapredovalim stadijima bolesti, kada se bolest proširila najčešće na kosti, koristi se zračenje kao palijativni zahvat (zahvat koji smanjuje tumorsku masu i smanjuje simptome bolesti ali bolest se ne može izliječiti), a primjenjuje se najčešće za smanjenje bolova. Liječnici (specijalisti nuklarne medicine) koriste dvije metode liječenja radijacijom (zračenjem): •  Vanjska radijacija Izvor zračenja dolazi iz velikog aparata koji se nalazi u prostoriji u kojoj se izvodi terapija, a zrake kojima se izvodi zračenje usmjerene su preko kože iz više smjerova, s vanjske strane tijela na željeno mjesto zračenja. Prije samog zračenja liječnik obilježava posebnom bojom polje zračenja na koži tijela, koje mora biti vidljivo cijelo vrijeme tijekom kojeg bolesnik odlazi na zračenje. Ovaj način liječenja zračenjem obično se provodi 5 dana u tjednu i najčešće traje nekoliko tjedana.  Vanjsko, izvantjelesno (ekstrakoropralno) zračenje koristi se kada se tumor proširio ili kada se koristi za palijativnu terapiju (terapija koja samo smanjuje simptome, najčešće bol, zbog mestastaza u kostima). Terapija zračenjem dovodi do uništavanja tkiva kroz koje zrake prolaze (koža, organi u zdjelici, mokraćni mjehur, crijeva.) Posljedice ovog zračenja su crvenilo i upalne promjene na koži, zatim učestalo mokrenje, pečenje kod mokrenja, proljevi. •    Unutarnja radijacija (brahiterapija), zračenje kratkog dometa Izvor zračenja (radijacijski implantat) koji odašilje kratke radijacijske zrake stavlja se u tkivo koje je zahvaćeno rakom i koje treba zračiti, a primijenjuje se načešće nakon operativnog zahvata kako bi se spriječilo širenje eventualno preostalih zloćudnih stanica nakon operacije. Ovakvi izvori zračenja bezopasni su i ne odstranjuju se nakon stavljanja tj. implantacije na mjesto radijacijskog djelovanja. Komplikacije nakon brahiterapije su znatno manje i rjeđe od vanjskog zračenja. Najčešća komplikacija je inkontinencija, nemogućnost voljnog kontroliranja mokrenja. Oba načina zračenja (vanjsko i unutarnje) dovode do impotencije. Hormonalna terapija Hormonalnom terapijom sprečava se daljni rast i razmnožavanje zloćudnih stanica u prostati, djelovanjem na stvaranje muškog splnog hormona testosterona, a 80 % raka prostate je hormonalno ovisno o tom muškom spolnom hormonu. Testosteron se luči u testisima stimulacijom LH (luteinizirajućeg hormona) koji se luči iz hipofize (na mozgu), a zatim se djelovanjem alfa 5 reduktaze (enizma) koji pretvara testosteron u aktivni oblik dihidrotestosteron (DHES),  može pokrenuti ili podržavati stvaranje zloćudnih stanica u prostati.  Blokada stvaranja ovog stimulirajućeg hormona (DHES) može se blokirati hormonalim lijekovima (antiandrogenim hormonima) ili operativnim odstranjenjem testisa u kojima se testosteron stvara (orhidektomijom). Hormonalna terapija dakle obuhvaća: hormonalne lijekove i kirurško smanjenje testosterona (orhidektomijom) •  Hormonalni lijekovi •  Luteinizirajući-otpuštajući hormon agonist: Ovi lijekovi blokiraju stvaranje testosterona u testisima.Najpoznatija generička imena su leuprolid i goserelin . •  Antiandrogeni: Ovi lijekovi blokiraju djelovanje muških spolnih hormona .Neki od njih su bicalutamide, nilutamide •  Drugi lijekovi: Neki od lijekova djeluju na adrenalnu žlijezdu na stvaranje testosterona (ketoconazol i aminoglutethimide) •  Kirurško smanjenje lučenja testosterona (orhidektomija) Ovom kirurškom metodom uklanjaju se testisi koji stavraju testosteron i na taj način smanjuje se lučenje tetsosterona. Terapijom LH-RH agonistima bitno se smanjuje lučenje testosterona jer se ono ovim hormonalnim mehanizmom (hipotalamus-hipofiza-testisi) najviše luči. Manju količinu testosterona stvara adrenalna žlijezda. Ponekad se kombiniraju LH-RH agonisti i antiandogeni lijekovi uz ili bez operacije kako bi se u potpunosti spriječilo lučenje testosterona. Međutim studije nisu pokazale bolje rezultate liječenja i duže preživljenje ukoliko se ova metoda primjeni, a prisutna je totalna androgena blokada (blokada stvaranja testosterona) koja je zatim povezana s brojnim nepoželjnim posljedicama (impotencija, depresija, značajno smanjenje kvalitete života). Hormonalna terapija nije za dugogodišnju terapiju u većini oboljelih. Stvara se naime rezistencija na djelovanje lijeka i liječnici koji prate oboljelog primijećuju da se nakon nekoliko godina javlja ponovljeni ( ecidivirajući karcinom prostate) bez obzira na razinu testosterona. Stoga ovaj oblik hormonalne terapije (bez obzira je li medikamentozni ili kirurški) trebao bi se kombinirati s drugim metodama liječenja. Nepoželjne posljedice hormonalne terapije. Hormonalni lijekovi: LH-RH agonisti mogu izazivati povraćanje, mučninu, proljev, osjećaj navale vrućine u glavu, smanjenje libida tj. potencije. Antiandrogeni hormoni mogu dovesti do oštećenja jetre. Simptomi su bolovi u gornjem abdomenu, češće pod desnim rebrenim lukom, žute bjeloočnice, taman urin, svrbež po koži. Terapija hormonalnim lijekovima koji smanjuju razinu testosterona, nisu efikasni za dugotrajnu primjenu. Njihovom primjenom javlja se rezistencija tj otpornost na pozitivne učinke terapije, stoga takvo liječenje treba kombinirati s drugim metodama liječenja. Kirurško smanjenje testosterona ( orchidectomia) Uklanjanje obaju sjemenika (testisa) znatno smanjuje razinu testosterona u krvi, međutim za neke muškarce nije metoda prihvatljiva zbog loših fizičkih i psihičkih učinaka. Medicinski gledano ima puno prednosti pred hormonalnim liječenjem lijekovima: ima dugotrajniji efekt na smanjenje testosterona u krvi, jeftiniji je, ne mora se ponavljati, bolesnik ne mora dugo ostati u bolnici nakon zahvata, zahvat je jednostavan. Kemoterapija Ova metoda liječenja raka prostate dovodi do uništenja rapidnog rasta zloćudnih stanica. Ovaj način terapije koristi se kada se radi o hormonalno neovisnom raku prostate , kojih ima oko 20 %, ili kod oboljelih u kasnijem stadiju bolesti. Kada se rak prostate kasno otkrije a muškarac je mlađi od 60 godina ili kada unatoč svim danas dostupnim metodama liječenje ne uspijemo zaustaviti napredovanje bolesti, tada dolazi do proširenog ili poodmaklog raka prostate. Zloćudne stanice kada se bolest počne širiti naprije odlaze u regionalne limfne čvorove, sjemene mjehuriće i ponekad mjehur. Iz mjehura može se proširiti na mokraćovode i dovesti do smanjenja funkcije bubrega koja u konačnici dovodi do prestanka rada bubrega tj. uremije-porasta dušikovih spojeva u krvi. Prostata daje udaljene metastaze najčešće u kosti i to zdjelice, ali može zahvatiti i bilo koju kost, može se proširiti u rektum (završno debelo crijevo). Metastaziranje u kostima dovodi do nepodnošljivih bolova koji se smiruju jakim, najčešće opijatnim analgeticima ili zračenjem zahvaćene kosti. Osim bolova metastaze u kostima mogu toliko “pojesti” kost ako izazovu patološku, spontanu frakturu kod najmanjeg pokreta. Prostata zatim može metastazirati i u mozak. Simptomi oboljelog tada ovise o regiji mozga koja je zahvaćena.Najčešći simptomi su dezorjentiranost, konfuznost, epileptički napadaji. 2008-02-12T07:43:02+00:00 http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/oprez_s_bolovima_u_trbuhu http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/oprez_s_bolovima_u_trbuhu#When:09:00:21Z Bolesnici se najčešće žale na bolove u “žličici” ili ispod oba rebrena luka, a poseban tip su bolovi u donjem dijelu trbuha ili oko pupka. Općenito možemo reći da je bol najčešći uzrok posjete liječniku. Liječničku ordinaciju svakodnevno posjećuju bolesnici koji se tuže na bolove u trbuhu - najčešće prisutne u jednom dijelu trbuha, a nerijetko i cijelom. Bolesnici se najčešće žale na bolove u “žličici” ili ispod oba rebrena luka, ali i na bolove u leđima i one u području obje slabinske lože koji se ponekad šire u donji dio trbuha. Poseban tip bolova su bolovi u donjem dijelu trbuha ili oko pupka. Svi navedeni bolovi mogu se razlikovati po jačini i povezanosti s nekim drugim simptomima. Kada se radi o bolovima u gornjem dijelu trbuha, neki od dodatnih simptoma su i nadutost, osjećaj pečenja u “žličici”, mučnina, “težina” nakon jela, podrigivanje i žgaravica. Nije rijetkost ni da bolesnici navode stalno prisutan nagon na povraćanja nakon neke hrane (luka, svježe paprike, krastavaca, graha, svježeg voća, osobito grožđa, krušaka, lubenice, šljiva, kestena, jaja i masnije hrane). Uz navedene tegobe, bolesnika bi trebali pitati o stolici (boja, redovitost, konzistencija). Liječniku će, na primjer, vrijedan podatak biti ukoliko je stolica kašasta i žute boje. Ukoliko se ponekad nakon obroka pojavi samo jedna proljevasta stolica, vrijedan podatak je i to je li smeđe boje i formirana ili je crne boje poput katrana ili s primjesama krvi ili sluzi. Jako je važno saznati je li stolica izmiješana s krvlju ili se krv pojavljuje nakon stolice, odnosno nije izmiješana sa stolicom. Po svojoj lokalizaciji, intenzitetu, širenju te ostalim popratnim tegobama, bolovi u trbuhu mogu pobuditi sumnju u bolest želuca ili dvanaesnika (upalu sluznice, vrijed ili tumor), na moguće kamence u žučnom mjehuru ili žučnim vodovima, na bolesti gušterače ili oštećenja jetre. Daljnjim dijagnostičkim metodama, u koje je uključen pregled trbušne šupljine ultrazvukom, gastroskopija i laboratorijske pretrage krvi, liječnik će moći zaključiti o čemu se radi i što bi trebalo poduzeti u terapijskom smislu. Ponekad je to samo dijetalni režim prehrane, ponekad udružen s lijekovima, drugi put možda bolničko liječenje i operativni zahvat. Jedna od najopasnijih bolesti, koja se javlja s bolovima u gornjem dijelu trbuha koji se vrlo često šire ispod oba rebrena luka i u leđa, jest akutna upala gušterače. .Ova bolest je moguća u svakoj životnoj dobi i ne bira dobne skupine. Ipak, ako se nekoga može posebno izdvojiti to su žučni bolesnici i alkoholičari te gojazne osobe koje ne biraju hranu niti vrstom niti količinom. Izrazito je opasna kad se javi u mlađoj i srednjoj dobi, osobito u muškaraca, gurmana, koji imaju neku od navedenih tegoba kao npr. žučne kamence, žučni pijesak, prethodno operiran žučni mjehur s ponovnim stvaranjem kamenaca ili novonastali pijesak u glavnom žučnom vodu.<img style="width: 240px; height: 164px; float: right;" data-cke-saved-src="http://ultrazvuk-tarle.hr/images/uploads/Pankreatitis.jpg" src="http://ultrazvuk-tarle.hr/images/uploads/Pankreatitis.jpg" alt="Pankreatitis" title="Pankreatitis" class="slika-desno" desno"=""> DOKTORICE, ŠTO MI JE? Priča u ordinaciji najčešće zvuči ovako: “Zadnjih godinu dana, poslije nekog jela osjećam “težinu”. To je bilo prvih dva mjeseca, a zatim sam uz težinu počeo osjećati i bol. Ponekad mi je nakon jela bilo tako loše da sam morao povratiti sve što sam pojeo. Doktorice, najbolje se osjećam kad sam gladan. Što je sa mnom, možete li mi pomoći?” Ovdje dijagnostika rješava nedoumice u smislu bolesti žučnog mjehura, gušterače ili jetre. Sljedeći bolesnik navodi: “Doktorice, bolje se osjećam kad nešto pojedem. Kad sam gladan osjećam da me peče. Ponekad imam i mučninu, ne podnosim mlijeko jer mi stvara kiselinu, ali zato s ostalim mliječnim proizvodima nemam problema.” Kod ovog će bolesnika dijagnostika pokazati radi li se o gastritisu, vrijedu ili tumoru na želucu ili dvanaesniku, koji može i ne mora biti povezan s prisutnošću bakterije Helicobacter pylori u želucu. >b>Neki se bolesnici žale na sljedeći način: “Imam bolove pod desnim rebrenim lukom koji se šire pod desnu lopaticu. Nemam apetita, ponekad mi je povišena temperaturu (do 37.5ĽC). Povremeno osjećam nekakvu “tupu” bol, osobito pri naporu, a nerijetko i povraćam.” Navedeni simptomi će daljnjom dijagnostikom pokazati radi li se o bolesti jetre ili žučnog mjehura. A sada jedna kratka priča iz prakse. Kao liječnik sam počela raditi u Hitnoj pomoći. Poziv dolazi iz jednog uglednog zagrebačkog hotela. Telefonski poziv glasi: “Vrlo je hitno! Naš gost je za vrijeme večere dobio izrazite bolove u prsnom košu, nema zraka, steže ga u prsima poput obruča. Molim vas dođite što prije, najvjerojatnije se radi o infarktu srca.” Što brže možemo, uputili smo se prema hotelu našem bolesniku. Nakon pregleda i učinjenog EKG-a srca, utvrđeno je da je srce u redu. Sljedeća sumnja bila je da se radi o ukliještenoj želučanoj kili. Jednom injekcijom postigli smo željeno poboljšanje. Ovom kratkom pričom iz prakse samo sam željela upozoriti sve one koji uživaju u jelu ili one koji se malo “zaborave” pa pojedu što ne bi smjeli, da nakon obilnijeg jela popiju čašu tekućine u stojećem stavu, malo prošeću, a zatim sjednu. Tako mogu izbjeći sličnu nevolju s ukliještenom klizajućom želučanom kilom, čije posljedice nisu tako opasne, ali simptomi djeluju dramatično, osobito za laike. NE SLUŠAJTE SUSJEDE!! Na kraju, želim upozoriti sve vas koji imate slične tegobe da se ne liječite sami, jer je i liječnicima ponekad teško razlučiti o čemu se radi. Naši bolesnici su skloni svoje tegobe povezivati sa susjedovim kojem je npr. na pregledu utvrđeno da se radi o gastritisu. Naš (nepregledani) bolesnik nabavi i počne uzimati lijekove kao i njegov susjed, a tada počinju nevolje. Lijek ništa ne pomaže, našem bolesniku je sve gore. Tek tada se javlja liječniku. Takvi bolesnici nerijetko završe na bolničkom liječenju u intenzivnoj njezi. Iako simptomi mogu biti vrlo slični, dijagnoza se ponekad postavlja na temelju naoko neprimjetnih razlika u simptomima i koristeći nove dijagnostičke mogućnosti. Zato, ne uzimajte sami lijekove, jer možete prikriti stvarne simptome koji mogu dovesti do kobnih posljedica. Ukoliko za navedene tegobe uzimate lijekove koji se reklamiraju u javnim medijima, obavezno se prije uporabe savjetujte s Vašim liječnikom. U tom slučaju nećete pogriješiti, a nama liječnicima ćete olakšati i ubrzati postavljanje dijagnoze i liječenje. Na ovoj web stranici pod rubrikom "Usluge" možete detaljnije pročitati o načinima dijagnostike opisanih bolesti s primjerima bolesnika koji su pregledani u mojoj ordinaciji. Za sve dodatne upite i informacije, izvolite nazvati na tel. 01 48 40 813 (8-19 h), subotom (8-12 h) ili izvolite poslati upit  klikom na e-mail; ultrazvuk.tarle@gmail.com 2008-01-29T09:00:21+00:00 http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/upala_slijepog_crijeva_crvuljka_appendititis_ac http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/upala_slijepog_crijeva_crvuljka_appendititis_ac#When:08:50:55Z Na slici 1. vidljiva je "upala slijepog crijeva"  power dopler ultrazvukom (vidljiva je izrazita prokrvljenost upaljene stjneke "slijepog crijeva"). Na slici 2. vidljiva je upala "slijepog crijeva"; zadebljana stjenka slijepog crijeva sa zarobljenim sadržajem "fekolitom" u slijepom crijevu , u programu elstografije kolor dopler uređajem. Akutna upala slijepog crijeva dogodi se u trenutku začepljenja lumena crvuljka fekolitima (sadržajem hrane i kaše u crijevu), zbog čega zatim dolazi do upale. Crvuljak je mali, poput prsta rudimentarni izdanak u početku debelog crijeva, koji se nalazi na desnoj donjoj strani trbušne šupljine, iznad desne prepone. On nema u sadašnjoj ljudskoj vrsti nikakvu ulogu u fazi razgradnje ili eliminacije ostataka probavljene hrane u crijevu. Na mjestu gdje fekalne mase začepe lumen crvuljka, dođu bakterije koje inače postoje u crijevu i sudjeluju u razgradnji hrane. Puno puta u našem životu se najvjerojatnije dogodi da fekalne mase uđu u crvuljak, ali one ipak peristaltikom crijeva budu izbačene iz lumena crijeva. Kada se to ne dogodi, dolazi do upale stijenke crijeva i ulasku bakterija koje podržavaju i pogoršavaju upalu, dovodeći do razvoja klasične kliničke slike akutne upale slijepog crijeva. Simptomi Bolesnici koji imaju akutnu upalu “slijepog crijeva” - crvuljka žale se na bolove u desnom donjem dijelu trbuha, desno uz pupak uz osjećaj mučnine, nagona na povraćanje, učestalog mokrenja ponekad i proljeva ili opstipacije. Naravno kod svih bolesnika mogu biti prisutni samo neki od navedenih tegoba, a lokalizacija bolova može biti i na drugim mjestima u trbuhu. Poneki bolesnici, iako rjeđe imaju bolove lijevo od pupka u donjem dijelu leđa ili iznad stidne kosti. Bol je obično trajno prisutna i ne prolazi promjenom položaja tijela, povraćanjem ili proljevom. Dobne skupine oboljelih Najčešće se upala crvuljka događa u djece ili ranim dvadesetim godinama života, ali nema pravila. Može se javiti u bilo kojoj dobi. Nešto je statistički češća u muškaraca. Međutim statistika ne smije zavarati liječnika jer zbrinjavanje bolesnika s akutnom upalom crvuljka ubraja se u grupu bolesti akutnog abdomena (akutnih bolesti trbušne šupljine), koji se ne liječe lijekovima već operativno. U protivnom ukoliko se bolest ne dijagnosticira pravodobno i ne obavi operativni zahvat, kod razvijene upale tada dolazi do pucanja crvuljka i izljevanja upalnog sadržaja u trbušnu šupljinu. Tada obično dolazi do upale potrbušnice (peritonitisa) koji može ozbiljno ugroziti zdravstveno stanje bolesnika, jer može dovesti do sepse (generaliziranog širenja lokalne upale po cijelom tijelu), koje može završiti smrću. Dijagnostika Nekada se upala slijepog crijeva dijagnosticirala kliničkim pregledom (anamneza, palpacija trbušne šupljine, mjerenjem tjelesne temperature pod pazuhom i u crijevu, zatim određivanjem leukocita u krvi). Danas uz sve navedene dijagnostičke preglede može se učiniti i ultrazvuk trbušne šupljine, u kojem se mogu isključiti svi drugi eventualni uzroci sličnih tegoba u trbušnoj šupljini i može se sa sigurnošću uz pomoć kolor doplera prikazati upaljeno “slijepo crijevo” (crvuljak). Velika je prednost upotrebe ultrazvuka s kolor doplerom u razlučivanju akutnih bolova u trbušnoj šupljini, jer u konkretnom primjeru akutne upale “slijepog crijeva” leukociti u krvi koji su bili nekad gotovo isključivi dijagnostički znak hoće li se operirati ili čekati, sada se pregledom ultrazvukom ovo čekanje do operativnog zahvata i pucanje upaljenog slijepog crijeva može na vrijeme izbjeći. U ordinaciji sam osobno imala iskustva s upalama slijepog crijeva različitih lokalizacija i ne baš tipičnim simptomima koji su bili karakterizirani urednom tjelesnom temperaturom i bez povišenih leukocita i neutrofila u krvnoj slici, a ipak se na kolor dopleru vidjela zadebljana stijenka “slijepog crijeva”. Upala se prikazala kao pojačana prokrvljenost u zadebljanoj stijenci crijeva s nepokretnim sadržajem u proširenom lumenu (unutrašnjosti) crijeva.   Na slici može se vidjeti kako izgleda upaljeno i pojačano prokrvljeno “slijepo crijevo” - crvuljak Uvijek sam se pitala zašto se simptomi u akutnoj upali slijepog crijeva toliko razlikuju kod pojedinih bolesnika. Jedan od odgovora je da kod svakoga upala počinje drugačijom konzistencijom (čvrstoćom) fekalnih masa, zatim svi imamo drugačiji prag boli i zbog mogućih drugih poremećaja organa u trbušnoj šupljini lokalizacija (mjesto boli i širenja boli) može biti malo drugačije, a i simptomi ovise o dobi u kojoj se upala razvija. Zatim većina naših bolesnika kod nastupa bolova, počinju samostalno uzimati neke analgetike (sredstva protiv bolova) kao Baralgin, Volatren, Spasmex, Neofen i slična što je naravno pogrešno. Savjet liječnika je; kod nastupa prethodno navedenih bolova u trbuhu i gore navedenih simptoma treba popiti čaj, najbolje crni čaj, treba biti na dijeti dvopek, preprženi kruh, pojesti ukoliko možete kuhanu rižu.  Ukoliko se bol za koji sat ne smiri nego se simptomi održavaju ili pogošavaju treba se javiti liječniku. U ovakvim situacijama ne uzimajte sredstva protiv bolova, a osobito ako nikada ranije niste imali slične bolove ili simptome jer tada liječniku kojem se javljate otežavate pregled i zaključivanje o čemu se radi. Liječenje Nakon dijagnosticiranja upale “slijepog crijeva” terapija je operativna. Ima situacija kada se utvrdi upala slijepog crijeva ali postoje naznake kako će se sama upala spontano smiriti. To možemo nazvati (subakutnom) ili tinjajućom upalom koju bi također trebalo odmah riješiti operacijom. Međutim mnogi kirurzi nisu tome skloni, a bolesnici jedva čekaju da ih se ne operira i tako se bolest privremeno primiri. Iz iskustva sam vidjela da gotovo svaka ovakva spontano ili antibioticima zaliječena akutna upala slijepog crijeva završi ponovnom upalom kroz nekoliko mjeseci. Najčešće, međutim tada je vrijeme koje je neophodno za kiruršku intervenciju koje nam stoji na raspolaganju kraće i dolazi kroz manji broj sati od ponovljene upale crvuljka do pucanja stijenke crijeva i komplikacija. Osobito na moguće ponovne upale crvuljka treba misliti i rješavati ih odmah kod prve upale operativno, kod osoba koje žive udaljene od bolnica, zatim kod osoba koje obavljaju terenski posao udaljen od zdravstvenih ustanova ili kod ljudi koji žive na otocima. Na ovoj web stranici pod rubrikom "Usluge" možete detaljnije pročitati o načinima dijagnostike opisanih bolesti s primjerima bolesnika koji su pregledani u mojoj ordinaciji. Za sve dodatne upite i informacije, izvolite nazvati na tel. 01 48 40 813 (8-19 h), subotom (8-12 h) ili izvolite poslati upit  klikom na e-mail; ultrazvuk.tarle@gmail.com 2008-01-29T08:50:55+00:00 http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/kad_pocne_gusiti http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnostika/kad_pocne_gusiti#When:08:40:39Z Osjećaj nedostatka zraka vrlo je neugodan i svaki liječnik, tražeći njegov uzrok, pacijentima treba pristupiti vrlo ozbiljno. Gotovo svakodnevno u ordinaciju se javljaju pacijenti koji se tuže na osjećaj gušenja u prsima, nedostatak zraka u mirovanju, pri manjem ili većem naporu uz osjećaj stezanja u vratu. Navedenim tegobama nerijetko su pridružene omaglice, vrtoglavice ili ubrzan ritam rada srca, koji može biti povremen ili kontinuiran tijekom cijelog dana i noći. Takvi pacijenti obično su uplašeni jer osjećaju strah od gušenja. Osjećaj nedostatka zraka vrlo je neugodan i svaki liječnik takvom simptomu svojih pacijenata treba pristupiti vrlo ozbiljno. Kao i uvijek, liječnicima će umnogome pomoći činjenica da imaju dovoljno vremena za razgovor s pacijentom, detaljan klinički pregled i katkad primjenu dijagnostičkih pretraga i testova. Dobivenim rezultatima može se nadopuniti anamneza i pregled te tako olakšati put do dijagnoze i odabira odgovarajućeg liječenja. Najčešći uzroci gušenja su: prisutnost stranog tijela u dišnim putevima, pneumotoraks (kolaps jednog plućnog krila zbog pucanja plućne maramice), bolesti srca, tj. slabost srca, zatim akutne i kronične bolesti gornjih i donjih dišnih puteva, bolesti štitnjače, prisutnost uvećanih limfnih čvorova ili drugih tumorskih tvorbi koje pritišću ili urastaju u dišni sustav (leukemija, limfomi, metastatski tumori), bolesti štitnjače, slabokrvnost (anemije), psihičke bolesti (neuroze, depresije ili psihoze - dublji psihički poremećaji). Katkad osjećaj gušenja s osjećajem bolova u prsnom košu može biti znak reflektirajućih simptoma iz trbušne šupljine kao što su napad žučnih kamenaca, ukliještena hijatalna hernija (želučano-dijafragmalna kila), uvećana jetra zbog pritiska na ošit, čime se komprimiraju, odnosno pritišću pluća i ometa disanje. Gušenje i osjećaj nedostatka zraka koji se javlja u starijih osoba ili kod osoba koje imaju oslabljeno srce klinički se nerijetko manifestiraju uvlačenjem kože pri disanju na prijelazu vrata u gornji dio prsnog koša te vidljivim nabreklim venama na vratu. Na licu mogu biti zamjetne plavičaste usne, a na nogama liječnik može primijetiti otok obiju potkoljenica. Bolesnici loše noću spavaju ili uopće ne spavaju, a na krevetu leže polusjedeći, nerijetko kod otvorenog prozora. Dnevno mokrenje iznosi samo oko 500 ml. Kod takvih bolesnika moglo bi biti riječi o popuštanju oslabljenog srca, a uzroci takvog stanja su brojni. Liječnik će pregledom i nužnim dijagnostičkim pretragama utvrditi točnu dijagnozu i odrediti odgovarajuću terapiju. Nužan je posjet liječniku jer posljedice mogu biti vrlo ozbiljne. Srce može doći u stanje u kojem kažemo da je popustilo i tada se razvija gušenje, koje može dovesti do smrti zbog nakupljanja zaostale tekućine u plućima. Valja napomenuti da gušenje, uz ostale simptome, poput bolova u prsnom košu, omaglice i ponekad gubitka svijesti, može biti prvi znak akutnog infarkta srca. Gušenju može biti uzrok akutna ili kronična bolest gornjih i donjih dišnih puteva. Kod akutnih bolesti dišnih puteva bolest se liječi simptomatskom terapijom koja će ublažiti simptome bolesti ako je riječ o virusnom ili alergijskom uzroku bolesti ili će se liječiti antibioticima, ako su posrijedi bakterijske akutne upale sinusa, ždrijela, dušnika ili bronha.. Često se događa kako naši pacijenti navode osjećaj kako ih nešto “škaklja” u grlu, kako ujutro moraju ispljunuti sluzavi sadržaj koji može biti bjelkast, žut ili zelenkast Kronične bolesti dišnog sustava možemo grubo podijeliti na bolesti gornjih i donjih dišnih puteva. Kod kronične upale sinusa, nosa, ždrijela dušnika ili bronha, kad znakovi upale dugo traju, više od 15 do 30 dana bez povišene ili umjereno povišene tjelesne temperature, uzrok može biti alergijskog podrijetla. U takvim okolnostima organizam i sluznica navedenih dišnih puteva postaju osjetljiviji zbog imunoloških (obrambenih) mehanizama kao reakcije na viruse, bakterije i ostale mikroorganizme, koji tada mogu “nadograditi” ili zakomplicirati alergijsku upalu. Osim vrlo čestih alergijskih bolesti dišnih puteva, česte bolesti su i kronična opstruktivna plućna bolest (KOPB) koja podrazumijeva nekoliko kroničnih plućnih bolesti koje se odnose na kronični opstruktivni bronhitis, emfizem (smanjenje plućne površine) i astmu. Pušenje je najčešći provocirajući čimbenik za KOPB i karcinom pluća, koji je prvi na listi uzroka smrti muškaraca u Hrvatskoj. Bolesti štitnjače također su čest uzrok osjećaja gušenja ili stezanja u vratu, a najčešći su pacijenti žene. Liječnik mora biti oprezan kad se pacijent tuži na osjećaj gušenja, osobito na jednoj strani vrata ili smetnje kod gutanja, pri čemu se palpacijom (pipanjem) ništa ne može ispipati, hormoni štitnjače su uredni, a u obiteljskoj anamnezi ili anamnezi pacijenta postoji mogućnost bolesti štitnjače. Kod takvih pacijenata treba učiniti ultrazvučni pregled vrata kako bi se otklonila sumnja na postojanje “prostim okom nevidljivih i neopipljivih” tumorskih tvorbi vrata i štitnjače. Bolesti štitnjače sedam su puta češće u žena nego u muškaraca. Za bolesti štitnjače karakteristično je da su najčešće nasljedne, međutim i dugotrajan stres može biti provocirajući čimbenik i dovesti do poremećaja izgleda (morfologije) i rada štitnjače. .Uzrok gušenja može biti i slabokrvnost, ali simptom gušenja je izraženiji kao nedostatak zraka u mirovanju i kretanju s osjećajem znojenja, najčešće povremeno ubrzanog rada srca s osjećajem slabosti, umora i nesanicom, iako se tijekom dana javlja pospanost. Pod pojmom slabokrvnosti smatra se manji broj crvenih krvnih zrnaca (eritrocita) koji je katkad povezan s manjom količinom željeza u krvi i eritrocitu. Nedostatak crvenih krvnih zrnaca može biti uzrokovan povećanim gubitkom krvi ili smanjenim stvaranjem eritrocita u koštanoj srži. Najčešći gubitak crvenih zrnaca iz krvi uzrokovan je krvarenjem u probavnom sustavu, koji može biti neprimjetan, ali i dugotrajan, najčešće stolicom ili primjetan kao čista krv ili crna stolica. Najčešći uzroci gubitka krvi i slabokrvnosti su vrijed (ulkus) želuca i dvanaesnika, Chronova bolest crijeva, ulcerozni kolitis debelog crijeva, tumori u probavnom sustavu, zatim obilne i dugotrajne mjesečnice (najčešći uzrok miomi). Uzrok manjka eritrocita može biti i smanjeno stvaranje u koštanoj srži, zatim zloćudne bolesti koštane srži, zloćudne bolesti drugih organa i tkiva u poodmakloj (terminalnoj) fazi bolesti, smanjenje broja crvenih zrnaca nakon terapije zračenjem ili kemoterapije, ali uzrok može biti i neishranjenost uzrokovana različitim uzrocima, kao i prometne nesreće zbog obilna krvarenja. Slabokrvnost se može javiti tijekom trudnoće ili nakon nje. Gušenja mogu biti izazvana i psihičkim razlozima. Vrlo često pacijenti se žale na gušenje, katkad popraćeno i znojenjem, ubrzanim radom srca, strahom, nesanicom i strašnim umorom. Neki se tuže i na osjećaj nemira i drhtanja tijela, a svoju zabrinutost izražavaju zbog nemogućnosti koncentracije i pamćenja. Kod tih pacijenata pomnom anamnezom i razgovorom lakše će se razjasniti situacija i mogući uzrok tegobama. Vrlo važan podatak o odnosima u obitelji i na poslu, kao i o mogućim događajima koji su prethodili takvoj pacijentovoj situaciji. Najčešći psihički uzroci gušenja i navedenih tegoba su različiti oblici depresija (reaktivna depresija, depresivni poremećaj ili depresivna psihoza) ili anksioznost, tj. nemir i strah. Vrlo često ta se dva psihička poremećaja isprepliću, a liječe se medikamentozno (lijekovima) i psihoterapijom. Kao što je prikazano, gušenje može biti uzrokovano manje opasnim, ali i po život vrlo opasnim poremećajima. Kod prisutnosti tog simptoma treba se obvezno javiti liječniku, koji će tražiti uzrok i način kako pomoći svom pacijentu.   Za sve dodatne upite i informacije, izvolite nazvati na tel. 01 48 40 813 (8-19 h), subotom (8-12 h) ili izvolite poslati upit  klikom na e-mail; ultrazvuk.tarle@gmail.com 2008-01-29T08:40:39+00:00